Knjigovežnica slavi 100 godina, a vlasnica ne odustaje: ‘U mirovini sam, ali radim na pola radnog vremena’
Knjigovežnica 1924 nalazi u Martićevoj ulici u Zagrebu, a ove godine slavi stogodišnji jubilej. Vlasnica Vesna Hrkač, iako u mirovini i dalje radi na pola radnoga vremena. Knjigovežnicu je otvorio njezin djed davne 1924., a pravo je čudo da se održala sve do danas. Obrt je upisan i u svjetsku zajednicu umjetničkih obrta Homo faber. Vesna je diplomirala na Akademiji za kazalište, film i televiziju te je mislila da će se za stalno zaposliti na Hrvatskoj radioteleviziji. Ipak, odlučila je nastaviti obiteljsku tradiciju knjigoveštva u kojemu i danas vidi veliku vrijednost.
Vlasnica knjigovežnice Vesna Hrkač | Foto: Mirovina.hr
Zagrebačka Knjigovežnica 1924 ove godine slavi 100 godina. Vlasnica Vesna Hrkač i dalje radi u knjigovežnici koju je otvorio njezin djed davne 1924. godine, baš kako glasi i njezino ime. Posao je naslijedila od svoje majke koja se nakon smrti oca, Vesninog djeda, nastavila baviti knjigoveštvom. Diplomirala je na Akademiji za kazalište, film i televiziju i mislila se za stalno zaposliti na Hrvatskoj radioteleviziji, ali onda se odlučila posvetiti knjigovežnici i nastaviti obiteljsku tradiciju. Danas za ovaj posao kaže da ‘ima povijest, dušu i da vrijedi’, a u tome je za nju, poanta svega.
Djed je ‘učio’ zanat u Padovi i Beču
Djed Vesne Hrkač, Pavao Danilović, uz knjigovežnicu 1924 davne je 1924. godine otvorio i antikvarijat, no on je nažalost stradao u požaru. Zagrebačka Knjigovežnica 1924 i sada se nalazi u Martićevoj ulici, a dan danas radi na rabljenim strojevima iz 19. stoljeća koje je kupio njezin djed, kojega su iz franjevačkog samostana gdje se školovao, poslali u Padovu na daljnje školovanje.
Iz Padove je otišao na doškolovanje u Beč nakon čega se vratio u Zagreb, radio u drugim knjigovežnicama dok nije otvorio svoju. Nažalost, djed je 1961. iznenada preminuo, pa je njezina majka morala preuzeti posao nakon čega ju je naslijedila Vesna. Vesna Hrkač je započela pričati kako je nakon smrti djeda nastala ‘stani pani’ situacija jer nitko nije znao raditi posao.
Njezina baka primila se posla, ali joj nije baš išlo nakon čega je knjigovežnica počela i propadati. Napokon su nakon nekoliko godina nagovorili njezinu majku, koja je bila redaktor vijesti na HRT-u na Radio Zagreb, da preuzme posao, što je naposlijetku i učinila. Mnogi naslijede obiteljski posao, a jedan od njih je i urar Lebarović koji je šesti urar u svojoj obitelji, o čemu smo pisali ovdje.
‘Uz Mladena sam i ja kasnije učila posao’
Osoba koja je obilježila rad knjigovežnice bio je Mladen Vitez koji je u njoj radio punih 50 godina. Naime, on je sve do mirovine bio u knjigovežnici, a u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje nisu mogli vjerovati da ima samo jedan štambilj. Ispričala je kako je majstor Mladen Vitez kao mladić bio u Odgojno-popravnom domu Glina i da ga je njezinoj majci jednog dana u knjigovežnicu doveo jedan gospodin. Naime, nijedna ustanova ga nije htjela primiti tako ga je na kraju Vesnina majka zaposlila i nikada nije požalila.
– Mladen Vitez bio je silno vrijedan, rekao je da neće otići iz radionice dok je moja mama živa jer svoj život duguje njoj. Postao je najbolji majstor u gradu, a odgojio je sigurno desetak mladih dečkiju koji su otišli raditi u druge knjigovežnice. Uz Mladena sam i ja kasnije učila posao jer nekada prije sam znala raditi samo tijekom ljeta kako bih dobila džeparac, ali nisam znala puno toga, ispričala je Vesna koju je suprug u vrijeme Domovinskog rada počeo nagovarati da preuzme knjigovežnicu.
Nakon nagovora supruga, knjigovežnicu je na kraju i preuzela iako je završila Akademiju za kazalište, film i televiziju te se planirala zaposliti na HRT-u gdje je honorarno radila na poznatim emisijama poput Nedjeljnog popodneva i TV kalendara. Vesna je u nastavku otkrila kako joj je bilo neobično biti šefica vještom Mladenu Vitezu, koji je tada već dugo vremena radio svoj posao, ali kasnije su se oboje naviknuli.
‘Kod nas je kao kod Gutenberga’
Istaknula je da je knjigovežnici ‘udahnula’ jednu umjetničku notu pa je tako počela voditi računa o boji papira i futeru. Kao svaki pravi šef, željela je znati kako izgleda cijeli proces, točnije sve faze posla kako bi znala što je sve potrebno za finalni proizvod.
– Preuzela sam zlatotisak, kojim se bavila i moja mama jer je mnogo puta bilo pravopisnih grešaka, poput ije i je, č i ć. Često se šalim da je kod nas sve kao kod Gutenberga, osim struje, rekla je Vesna i ispričala kako se 2008. okrenula restauraciji rječnika, molitvenika, kuharica i Biblije, što im je danas primarna djelatnost.
Također, mnogi fakulteti donose svoje knjige koja je ispitna literatura, primjerice zagrebački Medicinski fakultet i Fakultet strojarstva i brodogradnje. Isto tako, često surađuju s Institutom za filozofiju, Državnim hidrometeorološkim zavodom i Nastavnim zavodom za javno zdravstvo ‘Dr. Andrija Štampar’. Objasnila je kako svi oni dobivaju časopise iz svijeta i donose ih u knjigovežnicu kako bi se povezali u knjigu.
Isto tako, Vesna nam je ispričala da je došlo do smanjenja obujma posla kada se ‘razbuktao’ digitalni svijet te da i dalje uvezuju knjige iz cijele Hrvatske, ali ipak puno manje nego prije. Knjigovežnica nije jedini obrt koji ima manje posla nego prije. Jedan je od njih i krojački salon Jura koji ima polustoljetnu tradiciju, o kojemu smo pisali ovdje.
– Radim na pola radnog vremena, tako da sam u knjigovežnici četiri sata dnevno. Imala sam 42 godine radnog staža kada sam otišla u mirovinu i zanimljivo je nijedan dan nisam bila na bolovanju, istaknula je Vesna i rekla kako knjigovežnicu, ako je ne naslijedi jedna od njezinih kćeri, želi ostaviti zagrebačkim franjevcima.
‘Stare stvari imaju povijest, dušu i vrijede’
Vlasnica stogodišnje knjigovežnice, koja je uvrštena u svjetsku zajednicu umjetničkih obrta Homo faber, otkrila nam je da je oduvijek vezana uz knjigu i da ju iznimno cijeni. Poručila je da je posebno lijepo kada radiš ono što voliš, a prednost je svakako i u tome kada osoba radi za svoj obrt. Isto tako, naročitu vrijednost vidi u komunikaciji s ljudima, a smatra i da ljudi koju dođu u njezinu knjigovežnicu cijene knjigu, rado razgovaraju, a kada donesu svoje stare knjige i vide njihovo novo ‘ruho’ ostanu bez riječi.
– Jedan je primjer mlada djevojka koja se rasplakala kada je vidjela ono što smo napravili. Prvo sam je htjela odbiti jer je donijela zgužvanu bilježnicu i rekla sam joj da radije sve to prepiše. No, djevojka je objasnila da je to kuharica njene majke i da joj je jako vrijedna zbog čega sam se potrudila napraviti je što sličnijom, ostaviti mnoge poruke, sličice i crteže. Nakon što je došla po knjigu rasplakala se, zagrlila me i rekla ‘vi nemate pojma što ste napravili, ovo je moja mama’, ispričala je Vesna i zaključila da takvi doživljaji nemaju novčanu vrijednost.
Osim priče o djevojci, Vesna je ispričala kako je jednom prilikom htjela prepisati svoje recepte u novu bilježnicu, ali je onda shvatila da to neće imati dušu jer je stara prepuna dragih uspomena poput crteža djece, flekica i svega što podsjeća na drage uspomene. Zaključila je da stare stvari za nju imaju povijest, dušu i da vrijede, u čemu je poanta svega.
