Julijana Matanović: “Nije mi neugodno izgovoriti iznos moje mirovine, a to je 4.200 kuna”

Književnica i sveučilišna profesorica Julijana Matanović odnedavno je u mirovini. Htjela je i dalje raditi, jer još nije imala 60 godina. Danas ima 62 i sluša kako je šteta što ne predaje studentima. Slušat će to, kaže, još neko vrijeme, a onda će priča postajati sve tiša i tiša, dok ne utihne. Prirodan proces.

Julijana Matanović, Foto: Privatni album

– U svakom intervjuu, na svakoj promociji knjiga koje sam uredila poslije njega, spominjala sam Zlatka Crnkovića. Jednom me nazvala urednica druge nakladničke kuće i rekla: „Vi sada uređujete hit i ne spominjite stalno Crnkovića. Njegovo je prošlo. To je vaš, a ne njegov hit“. Nisam je poslušala jer sam znala da je puno veća čast naslijediti Zlatka Crnkovića, nego stvar predstavljati svojom. Zatajiti stare i velike nikada nije dobro – ispričala nam je književnica i sveučilišna profesorica u mirovini, 62-godišnja Julijana Matanović.

Kad ju je 1994. nazvao urednik i prevoditelj Zlatko Crnković i rekao da odlazi u mirovinu te da baš nju vidi kao nasljednicu u biblioteci Hit, književnica i sveučilišna profesorica osjećala se najvažnijom na svijetu. Oduvijek su joj ljudi rođeni prije nje bili važni. Možda, priča, zbog toga što pripada generaciji koja u ispravnost odluka starijih nije ni smjela sumnjati.

Prelistajte katalog

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– Nije nam padalo napamet propitivati je li naša učiteljica u krivu, je li liječnik dao krivu dijagnozu, je li nedjeljna propovijed župnika usmjerena vjernicima koji slave misu ili ona skriva neke tajne poruke, smije li susjeda probušiti moju nogometnu loptu ako ta lopta, zbog mog krivog šuta, dospije u njezin vrt. Istina, živimo u vremenu u kojem se, u stvarnom životu, stariji brzo zaboravljaju – govori.

Sjeća se jednog simpozija organiziranog prije desetak godina na Fakultetu na kojem je tada još predavala. Simpozij je bio vezan uz veliku obljetnicu važne katedre. Na njemu nitko nije spomenuo profesora koji je na toj katedri proveo cijeli svoj profesorski vijek i koji je s nje otišao u mirovinu. Organizatori, kaže, zaboravljaju da vrijeme teče, da će i njih netko jednom upitati s kojim datumom mislite u mirovinu.

– Kako starim, sve više procjenjujem ljude po tome zatajuju li formativne osobe svoje biografije, imaju li snage i volje reći tko je na njih utjecao, kome su zahvalni, u čijoj su se hladovini osjećali ugodno. Kao što se stariji ne smiju bojati darovitih mladih ljudi, tako i mladi ljudi neće postati manji ako kažu da im je čast nastaviti posao na odjelu, u tvornici, na katedri iza nekoga koji je zaslužan za unapređenje struke, poduzeća, a sada sve to gleda iz umirovljeničke fotelje – priča.

Njezine najbolje prijateljice bitno su starije. I suprug Pavao Pavličić je stariji od nje 13 godina. Nama danas, a to je čula upravo do Pavla, nedostaje sijedih glava, onih koji će nekom scenaristu reći gdje se u početku održavao Zagrebački festival zabavne glazbe. Uz starije ljude nekada se vezala mudrost. Kad je 2008. bila u velikoj životnoj krizi, baš toj znanstvenoj, akademskoj pa se često pitala ima li smisla ostati i dalje na istoj radnoj adresi, odnijela je rukopis svoje knjige “Tko se boji lika još” profesoru Viktoru Žmegaču.

Ne treba se čuditi što te zataji autor čije si rukopise promovirao

– Zamolila sam ga da ga pažljivo pročita. Nisam mu rekla da sam na njega prenijela odgovornost. Ako profesor kaže da je dobro, ostajem, ako ne kaže, odlazim s fakulteta. Nisam otišla. Učinila sam to nakon deset godina. Čujem da s vrata moje sobe nisu još skinuli porukicu da se vraćam odmah i da sam na kavi – kaže Julijana.

Prvu je knjigu objavila dva mjeseca prije svog 38. rođendana, na pragu prve zrelosti. Na samom početku itekako joj je bilo stalo do mišljenja pisaca pred kojima je osjećala veliko poštovanje. Jedan od njih je svakako bio Nedjeljko Fabrio.

Julijana i Nedjeljko Fabrio, Foto: Privatni album

– Zahvalna sam mu na svakoj kavi i na svakoj rečenici. Nastojala sam na tu pažnju odgovoriti čitanjem i pisanjem o njegovim knjigama. Ne želim ih prepustiti zaboravu – priča.

Iskustva s mladim piscima su najrazličitija. Mladi su se ljudi rado družili s njom, slušali njezine priče na kavama, zanimali se za povezanosti života i literature. Mnoge bivše studentice i danas joj pišu kako su Julijanin model komunikacije prenijele i u svoje učionice.

– Prepoznajem neku milinu u tom priznanju. I zahvalna sam im na tome. One su u većini. No, znala sam doživjeti, i doživljavam, puno prešućivanja i zatajivanja od onih zbog kojih sam, pušući u njihova leđa, itekako oslabila svoja. Razumijem ih. Žele se svidjeti drugima, zvučnijim imenima od moga. Kalkuliraju. Misle da će odmicanjem od mene osigurati sigurniju poziciju kod onih koji mi nisu najskloniji – rekla je.

Probila je led u mnogim “pojavama” u odnosu prema književnom tekstu, ali i u odnosu medija prema piscima. Itekako je, kaže, “platila” govor u prvom licu jednine. Zbog ‘ja forme’ razvlačila su se njezina napredovanja. Dva desetljeća poslije svi o književnosti govore u prvom licu. Intervjui po časopisima, pogotovo tjednicima za žene bili su vrijedni i sastanaka katedre. Danas se takvi intervjui upisuju u tablice za napredovanja. Koštale su je i promocije hrvatskih pisaca jer su one po mišljenju njezinih profesora s katedre bile putujući cirkus. Sad je itekako na cijeni popularizacija znanosti.

– Mogu sve oprostiti, samo mi sa zatajivanjem ide teško. Možda je to rana otvorena u najranijem djetinjstvu, potvrđena u odrastanju. Ako te u brojnim prigodama, zataje vlastiti roditelji, ne trebaš se čuditi ako te zataji autor čije si rukopise čitao, nagrađivao, promovirao. I to učini samo da bi se primakao nečijoj nozi. A nikada nije dobro biti preblizu nozi – kaže Julijana.

U lošem odnosu prema starijim ljudima, kojeg gledamo posvuda, posebno je smeta diskriminacija. I to u institucijama koje to sebi nikada ne bi smjele dopustiti. Spominje Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti i osjeća se nelagodno što se sada pridružuje brojnima koji imaju nešto prigovoriti akademicima.

Hoćemo li, u skladu s modom vremena, osnovati Mladež HAZU-a?

– Uvijek sam polemizirala s kolegama koji su prozivali redovite članove i tražili njihovo izjašnjavanje vezano uz lektiru, klimatske primjene… No, po novom običaju Akademije, a on se pojavio nakon što je akademik Zvonko Kusić prestao biti predsjednik, redovitim članom ne može postati netko tko je navršio 70 godina, a članom suradnikom netko tko je navršio 48. – rekla je.

Znači li to da netko tko sa 70 godina i dva dana dobije Nobelovu nagradu, ne može postati član HAZU-a, ili će se to riješiti time što ćemo reći da nitko od članova Akademije neće dobiti Nobelovu nagradu? Kad pogledamo Razred za književnost, vidi se da su mnogi redovitim članovima postali nakon navršene 70-e godine života; akademik Viktor Žmegač sa 83, akademkinja Željka Čorak sa 75, akademik Mladen Machiedo sa 76, a akademkinja Dubravka Oraić Tolić sa 71.

– I sad, umjesto da pri izboru gledamo na važnost osobe u društvu, na njezinu bibliografiju, predlagači moraju konzultirati prvo izvode iz knjige rođenih. Ljudevit Bauer ne može, na primjer, postati redovitim članom jer je akademicima, koji su njegovi vršnjaci, prestar. S dobnom granicom suradnika je još gore. Živimo u vremenu u kojem je suspendirano pravo na zdrav razum, ali to ne bi trebalo vrijediti i za najumnije članove našeg društva. Ili ćemo, u skladu s modom vremena, osnovati Mladež HAZU-a? – pita se.

Odnedavno je i sama u mirovini. Ima 35 godina staža, titule, radila je uvijek najmanje dva posla, pogotovo nakon što je rodila i nakon što je godinama bila sama s djetetom. Taj dio života provodila je u čistom žanru samohranosti, sve je to trebalo financijski pokriti. Smatra da joj je mirovina kao sveučilišnoj profesorici s dva posla i svim uplaćenim doprinosima mala.

Suprug Pavao Pavličić, kćer Magdalena i Julijana, Foto: Privatni album

– Nije mi neugodno izgovoriti i drugu brojku, iznos moje mirovine, a to je 4.200 kuna. Pri odlasku u mirovinu, u Tvrtkovoj sam se morala odreći uplate iz II. stupa mirovine. Nisam morala, ali bih da nisam, imala manju mirovinu. Vrlo slično kao i s cijepljenjem zdravstvenih radnika. Ne moraju, to je istina, ali… – priča.

Svjesna je da netko sada može reći da ima upola manju mirovinu i da od toga mora živjeti. Kako je u braku s Pavlom, često čuje komentare da joj je lako jer joj je suprug akademik i na svoju mirovinu prima dodatak. U tom trenutku padaju sve feminističke teorije u vodu. Kolegica, kaže, može biti hanumica koja čeka muževljevu penziju.

Ne vjerujem da je za slogan “Cijepi se, misli na druge” isplaćen honorar za mojih 16 knjiga

– Što se tiče honorara za knjige, to je lako izračunati. Ako je naklada 1000 primjeraka, cijena knjige sto kuna, a ja kao autor dobijem deset kuna bruto, iz toga slijedi da za knjigu dobijem 8000 kuna – govori Julijana.

Život dvoje književnika izgleda lijepo, ugodno, smireno… Puno razgovaraju o književnosti, književnom životu. Pavao ništa ne mistificira. Kad je spreman za pisanje, piše svaki dan po sat i po. I nikoga ne opterećuje time.

– Ja sam kompliciranija. Tražim bolje uvjete. I kako ih ne pronalazim, već dugo nisam napisala “ništa u komadu”. Čitamo ono što drugi napiše. I uglavnom se slažemo oko svega – kaže.

Supruga Pavla Pavličića poznaje od svoje mladosti, a vjenčali su se kad je Julijani bilo 58, a njemu 71 godina. Primjerom najbolje pokazuju da nikada nije kasno za nove početke. Raduje je da time ohrabruje neke druge ljude da naprave taj korak, bez obzira na to koliko godina imali.

– Ohrabrivala sam druge i kad sam rodila kćer s 43 godine. Tad mi je u Vinogradsku bolnicu stigao brzojav, čestitka, moje dobre prijateljice. Napisala je „Čestitam na hrabrosti“. Naravno da sam se u tom trenutku pitala što je njoj. Druga mi je, nakon što sam izašla iz bolnice, rekla: „E, sad se ne možeš ni ubiti“. Ponovno sam pomislila isto. A one su htjele samo govoriti o odgovornosti – prisjeća se.

Kćer Magdica došla joj je kao čudo. Kad su je svi uvjerili da nikada neće, i ne može, biti majka, rođena je Magdalena. Njezin otac bio je “razbijen” između dvije države, Julijani je nalikovao na junake povijesnih romana, na one koji vjeruju u napredak, u domovinu, koji ne napuštaju majku. Mislio je da će njih troje jednom uskoro biti zajedno. No, dijagnoza je bila okrutna: karcinom. Prije 17 godina, 4. studenog u toj istoj Vinogradskoj rekli su mu da mu je ostalo šest mjeseci. Preminuo je 4. svibnja sljedeće godine. Nakon toga razboljela se njegova majka. Sin je bio jedinac.

Odlazak u mirovinu bio je neodgovorna odluka

– To su bile jako teške godine; i za Magdicu i za mene. Počela sam strahovati. Zbog toga mi je danas jako žao. U njezino odrastanje uvukla se moja zebnja. Kad smo se uspjele malo izvući, stigla je moja dijagnoza. I zbog toga kad mi netko kaže da sam premekana i da se Magda mora naučiti životu, ja propištim kao Papenov lonac. To se dijete sa svoje dvije i po godine itekako upisalo u ozbiljnu školu života – priča Julijana.

Svoj raniji odlazak u mirovinu naziva najnepromišljenijom odlukom. I jako neodgovornom. Ako ne prema njoj, onda barem prema Magdi. Otišla je u mirovinu tek kada je vidjela da je dogovor sa Sveučilištem u Osijeku propao; propalo obećanje i prihvaćeni silabus. Njih troje su odlučili 2017. preseliti se u Osijek. Pavao i Magda preseliti, a Julijana vratiti se. Bilo je to i po preporuci Magdalenina liječnika. Nakon što su ušli u kupovinu stana, nakon što je Magdalena krenula u Isusovačku klasičnu gimnaziju, rečeno joj je da od mjesta na fakultetu nema ništa jer neki moćni pojedinci pružaju otpor.

– Ti dolaze iz bazena onih koji su me odlučili zatajiti. Nisam mogla putovati na relaciji Osijek – Zagreb kako to mnogi čine, bilo bi to neozbiljno. Nije mi preostalo ništa drugo nego ispoštovati najavu odlaska sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Jako, jako mi nedostaje predavaonica, pogotovo kad smo se nakon godinu dana vratili u Zagreb – kaže.

Htjela je raditi, tada još nije imala 60 godina. Čak su je pozvali s jednog privatnog veleučilišta, sad je sveučilište. Potpisala je s njima ugovor i nakon tog potpisivanja nikada se više nisu javili.

– Danas imam 62 i znam da ću još neko vrijeme slušati kako je šteta da ne predajem studentima, a onda će priča postajati sve tiša i tiša, dok ne utihne. Prirodan proces. No, prije godinu dana pokrenula sam Umjetničku organizaciju u kojoj objavljujem neke Pavlove i neke svoje knjige, i svjedočim kako su u pravu oni koji kažu da u mirovini ništa ne stižu – govori nam Julijana.

Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:

• Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
• Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
• Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
• Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
• Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
• Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
• Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
  Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici
• Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
• Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
• Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
• Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
• Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
• Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
• Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
• Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
• Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
• Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
• Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
• Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
• Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
• Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
• Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
• Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”

• Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
• Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
• Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
• Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
• Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
• Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
• Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
• Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
• Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
• Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
• Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
• Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
• Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
• Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
• Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
• Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
• Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
• Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
• Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
• Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
• Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
• Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
• Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
• Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
• Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna

• Ksenija Urličić: “U mirovini sam okrenula vedru stranicu života”