Jošku Vlašiću godine su relativan pojam: ‘Svaka godina rada iskusnih ljudi pokazuje nam primjer’
Stigao je kraj Svjetskom prvenstvu u Katru. Vatreni su na korak do ponavljanja povijesnog uspjeha iz 1998. O čemu ovisi pobjeda Hrvatske protiv Maroka, o tome zašto je nogomet postao biznis i kako gleda na mirovinu, ovoga puta nismo pričali s nogometašem, ali jesmo s osobom koja je blisko povezana s nogometom – ocem našeg reprezentativca Nikole Vlašića, Joškom Vlašićem.
Joško Vlašić | Foto: Screenshot: YouTube/Cine Artisan
Posljednja utakmica Vatrenih na Svjetskom prvenstvu u Katru ipak neće biti finale. Nakon poraza rezultatom 3-0 od Argentine, Hrvatska će se boriti s Marokom za broncu. Posljednjih mjesec dana bilo je posebno u životu Joška Vlašića, proslavljenog desetobojca, atletskog trenera i oca četvero djece, među kojima su najuspješnija hrvatska atletičarka Blanka i nogometni reprezentativac Nikola, koji je i nastupio u Katru te svojom preciznošću s bijele točke osigurao prolaz u utakmicama protiv Japana i Brazila.
Diljem svijeta, podvig je Vatrenih označen kao svojevrsno iznenađenje, jer se rijetko događa da reprezentacije dvaput zaredom stignu do posljednje faze natjecanja. Uz to, mnogi naglašavaju kako je Hrvatska zemlja od četiri milijuna ljudi (u stvarnosti i manje), pa je uspjeh tim veći. No, Joško Vlašić drži da su takve usporedbe relativne.
– Na terenu je ipak 11 protiv 11, a nije 40 milijuna naspram četiri milijuna. Teoretski su šanse podjednake. Svakome je dano pravo, koliko god je mali, da se organizira, da napravi procese da tih 11 i ostali koji su u službe ekipe, budu jači od ovih ostalih 40 milijuna. Sve je stvar organizacije, posloženosti, čovjekove želje, pragmatičnosti, dobre ideje. One mijenjaju tijek povijesti u svakom smislu. Nemam problema što sam Hrvat i što živim u zemlji od četiri milijuna ljudi. Nemam problem s osjećajem vrijednosti u odnosu na Amerikance, Ruse ili bilo koga drugog, istaknuo je Vlašić.
Peterostruki prvak Jugoslavije i još uvijek rekorder u desetoboju te osvajač bronce i zlata na Mediteranskim igrama ističe kako je vrlo teško prognozirati rezultat protiv Maroka, iako smo tu momčad mogli pobliže upoznati u utakmici prvog kola. Ipak, naglasio je kako će jedna stvar biti od presudne važnosti ove subote.
– Marokanci su sjajna ekipa; motorični, znaju igrati nogomet, odlično su posloženi i imaju svoju šansu. Oni su gladni rezultata kao mi ’98. Mislim da će onaj koji bude gladniji sutra, polučiti uspjeh na sutrašnjoj utakmici. Neće nam biti lako. Moramo izvući nešto nesvakidašnje. Naravno da će taktika i mudrost odlučivati, ali mislim da će odlučivati taj jedan faktor i naše specifikacije; ta želja, ta riješenost da se uzme ta brončana medalja, drži Vlašić.
Otac i trener
Iako nam je na početku razgovora rekao kako najradije ništa ne bi govorio s obzirom na važnost utakmice i činjenicu da mu sin igra u reprezentaciji, na što se ranije osvrtao, ipak nismo mogli propustiti prigodu upitati ga koliko mu je stresno gledati njegove utakmice u kockastom dresu.
– Malo mi je lakše gledati kad ga nema na terenu, a teže kad je on na terenu, mada mi je uvijek stresno gledati nacionalnu vrstu. Proživljavam sve to na jedan poseban način, jer su to trenuci koji se ne događaju puno puta u karijeri jednog sportaša i uopće u nekom periodu povijesti ljudskog života, da se vaša nacionalna vrsta bori za treće mjesto ili za finale. Takvi trenuci nisu česti i zato su toliko važni. Naravno, da tada i naše promatranje cijele situacije nije jednostavno, pa tako ni moje, iskren je otac Vlašić.
Kao trener i čovjek koji se cijelog svog života bavi sportom, dijeli mišljenje drugih kako je ovo Svjetsko prvenstvo po mnogočemu specifično. Ipak, naglasak je stavio na komponentu tjelesne pripreme, odnosno čuvanja rezervi snage pri velikoj potrošnji, koja se događa ako nogometaši igraju utakmice svaka tri dana. Upozorio je da je ovo Vatrenima osma utakmica u mjesec dana, a mi ćemo podsjetiti kako su Vatreni odigrali i produžetke u dvije utakmice.
– Ovo prvenstvo je specifično što je svaki igrač došao iz svog kluba u punom naletu, u takmičarskoj spremi, mnogi su pod utakmicama svaka tri dana. Ne očekuje se da su igrači toliko umorni kao na kraju sezone kad dođe ljeto pa imaju neki odmor, pa dulje pripreme. Ovdje se u fizičkom smislu nije moglo napraviti ništa specifično. Tu je sad samo jedno umijeće čuvanja potrošnje energije svakog igrača. To znači napraviti to da se ti rezervoari održe, a svaki rezervoar ima svoje dno, pa i od Brozovića. Sad je samo stvar na koji način preraspodijeliti to opterećenje na cijelu ekipu, a da rezultat ne pati. To je umijeće. Sve se radi na tome da igrači koji budu sutra igrali, budu što je moguće više u boljem stanju, da budu zdravi, uvjeren je Vlašić.
Strast i novac
S druge strane, nogomet je, za razliku od ostalih sportova, kako je u ranijem razgovoru ustvrdio Marijan Čerček – postao biznis. Dok imena najtrofejnijih atletičara ostaju poznata u krugu ljubitelja atletike i vrhunskih poznavatelja sporta općenito, u nogometu se za najbolje igrače klubovi spremaju izdvojiti stotine milijuna eura, a sportske televizije i internetski portali se u najvećoj mjeri bave nogometom. Čini se kako on “izlazi iz paštete”. Nekoć sport za sirotinju, danas je postao globalni biznis i dojma smo da se u njemu izgubio sportski duh. Ali, svako “zašto” ima svoje “zato”.
– Nogomet sadrži nešto što drugi sportovi možda imaju u manjoj mjeri. Kad su Englezi izmislili nogomet, možda nisu mislili da će se to tako raširiti svijetom. No, duh iz boce je pušten i on je zaista obuhvatio svijet na jedan poseban način. Nogomet nudi jednu strast, nepredvidljivost i ljepotu da manji pobijede veće. On se igra u razredu, na livadama, ispred portuna, svugdje s jednakom strašću kao i na SP-u, u pustinji ili na sjeveru. Atletika proizvodi poštovanje prema granicama ljudskih mogućnosti, ali nogomet je strast. Naravno da se na tu srž, na sve ono što nogometna igra jest, skupljaju svi oni koji tu vide jednu dobru mogućnost za zaradu i taj koncentrični krug se širi. On je toliko iracionalan ponekad, da istu utakmicu ili istog igrača gleda 10 ljudi i svi imaju neki svoj pogled, stav ili mišljenje. Igrači, kao goveda na tržnici, imaju svoju etiketu i cijenu. Atletika je egzaktna. Imate rezultat i nemate što više reći. On pokriva sve, samo možete postići nešto bolje ili nešto lošije od toga, smatra iskusni trener.
‘Vlašićeva arka’
Iako je formalno u mirovini, 66 mu je godina, Joško Vlašić, poput Branka Ivankovića s kojim smo nedavno razgovarali – ne miruje. Dapače, nedavno je otvorio svoju tvrtku u kojoj je direktor, a dovršava i svoje, kako priznaje, “životno djelo u materijalnom smislu”, svojevrsnu “Vlašićevu arku”, sportski centar u kojem će moći nastaviti s treninzima. Od toga ne misli odustati, jer sport, a naročito treniranje, vidi kao svoj životni poziv.
– Ja sam nominalno umirovljenik, ali aktivan sam cijeli dan u poslovnom smislu i mislim da me to čini malo realnijim od drugih koji to tako ne rade. Imam brige, probleme; rješavam ih, brinem o mnogočemu. Mnogi ljudi ovise o meni i ja o njima i to me čini vitalnim. Bit će neka nova utakmica kad pređem živjeti u “Vlašićevu arku”. Imat ću se prilike pozabaviti “anti-age” programom za sebe i svoju suprugu i to će mi biti izazov – koliko čovjek u ovim godinama može i na koji način sebe održavati, transformirati i činiti da taj život i treća dob budu aktivni u punini, a ne da je vezana samo za sjedalicu i laganu šetnju, otkriva Vlašić.
Drži da su godine relativan pojam, kao i veličina neke nacije na nogometnom terenu. Smatra da je ljudsko znanje vrijedno tijekom cijelog života i dragocjeno za društvo. U tom se pogledu ne protivi radu u mirovini.
– Svakome kome je po godinama određena mirovina trebalo bi dati šansu da radi ako on to želi, ako ima energiju za to. Ipak je ljudsko znanje najvrijednije u svemu tome i kad netko nakon svih tih godina ima i uspjeha i energije da nastavi dalje, mislim da treba. Svaka godina rada takvih iskusnih ljudi pokazuje nam primjer. S druge strane, svoje znanje ste u prilici prenositi mlađoj generaciji, što je predragocjeno za svako društvo, ističe.
Drži da bi se od malih nogu do duboke starosti svaka osoba trebala brinuti za svoje talente, sposobnosti i želje. To vidi kao ključ dobrog života u poznijim godinama.
– Svaki čovjek je za sebe, ima svoju šansu ili talent, kojeg je u nekom trenutku zapostavio ili ulagao u njega. Mislim da od malena trebamo biti odgovorni prema svojim talentima, jer je to neka garancija, jer nikad ne može biti u potpunosti, da u tržišnoj utakmici nađemo mjesto, opravdamo sebe i svoje talente, a konačno i da zaradimo neki novac kojim možemo pomoći sebi i dostojno živjeti sa svojom obitelji, zaključuje Joško Vlašić, trener i otac koji, kao i mi, iščekuje vidjeti hoće li u subotu u 16 sati dati svoju šansu i talent za još jedno odličje na Svjetskom prvenstvu i tako biti primjer nekim novim klincima, nečijim unucima – budućim Vatrenima.
