Josip Pino Trostmann: ‘Što god radiš, radi najbolje što možeš, inače nemaš svrhe sam sebi u svojoj duši’

Josip Pino Trostmann je dubrovački 85-godišnji slikar čija su djela postala nezaobilazan dio povijesti njegovog rodnog grada. Ovaj ‘likovni pjesnik Dubrovnika’, kako ga je likovni kritičar Tonko Maroević opisao, prisjetio se svojih prvih koraka u slikarstvu, učitelja Ive Dulčića, svog akademskog obrazovanja u Zagrebu i podučavanja brojnih dubrovačkih slikara. Uz sve to što svijet nudi, Trostmann bi i dalje izabrao Dubrovnik koji mu je, kao cjelokupni Mediteran nepresušni izvor inspiracije koji vješto prenosi na platno. Upravo je takav njegov pogled kroz prozor ateljea u kojem stvara svoja djela.

Josip Pino Trostmann | Foto: mirovina.hr

Josip Pino Trostmann je jedan od najeminentnijih slikara koje je Dubrovnik dao. Kroz svoje radove, još od malih nogu, prenosi ambijent Dubrovnika i prirodne ljepote okolice na platno pa ne čudi da je opisan kao ‘likovni pjesnik Dubrovnika’.

Živi i voli Mediteran svim svojim bićem

Upravo je tako o Trostmannu pisao likovni kritičar Tonko Maroević, dok je ovog ljubitelja Mediterana i vrsnog umjetnika, Luko Paljetak opisao kao ‘pitomog fovista, samosvojno prepoznatljivog. Kao da ne slika kistom nego cvjetnom granom hortenzije’.

Prelistajte katalog

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Nitko ne može opisati neopisivo poput pjesnika, što je između ostalog i sam Paljetak, ali potrebno je naglasiti kako nije tu riječ o naklonjenosti jednom slikaru koji je, bez ikakvog pretjerivanja, zadužio Dubrovnik svojim djelima već nekoliko desetljeća unatrag, već Trostmann doista i jest ono što prenosi na platno. Ne samo da živi i voli Mediteran svim svojim bićem kao i samo slikarstvo , već to vješto prenosi na platno koje kanalizira čitav slap emocija kod osobe koja promatra njegova djela.

Vrijeme nikog ne štedi, ni platno, niti Trostmanna pa ni Dubrovnik, ali upravo u tome i je čar, jer kao što je i sam rekao, i danas dovršava određene slike koje su bile na izložbama prije kojih desetak godina. Mijenja se dubrovačka okolica, kao i Trostmannovo viđenje nje tako da ono što on prenese kistom na platnu zauvijek će ostati odraz jednog vremena.

Trn u njegovom oku ispred samog ulaska u atelje

Pri samom dolasku pred atelje ‘Florin dom’, osvrnuo se i po tko zna koji put sagledao okoliš pa mene i pitao: ‘Izgleda li tebi ovo kao Mediteran?’. I doista, na pojedinim dijelovima nema to veze s onim Mediteranom u kojeg se netko zaljubi istog trenutka kad ondje kroči, no možemo se samo pitati kakav li je to nesklad u očima jednog slikara koji živi taj kraj. I baš kao što to i jest u većini gradova na obali koji žive od turizma, sve je podređeno tih nekoliko ljetnih mjeseci do te mjere da se gotovo može govoriti o pojmu oskvrnavljenosti.

Nije to onaj Mediteran kakav Trostmann prenosi svojim bojama na platno, niti Mediteran koji lako ponese čovjeka, ali i dalje vješto izmiče modernizaciji koja ne štedi određene dijelove mjesta i gradova  tog podneblja. Ipak, vizura tog kraja, uvijek će ostati zabilježena na njegovim slikama… Osim ako Trostmann u međuvremenu ne doda još pokoji sloj boje i prenese taj zvuk, miris i pogled na bijelu površinu, ali i tada, ostat će upravo onakva kakva treba i biti.

‘Okupiran sam mislima o svom zanatu’

Miris mora, borova i niza mediteranskog bilja koji okružuju predio Dubrovnika u kojem je smješten njegov atelje pravi je izvor inspiracije za umjetnika ovakvog kalibra, ili kako on to voli reći, zanatliju.

– Nisam mislio da ću s 85 godina slikati, ali zapravo sam sada najsretniji u životu. Na drugom kraju grada živim i spavam. Jako volim spavanje, a kad se probudim često mislim o problemima koji me čekaju na nekom platnu i kako ih riješiti. Okupiram sam mislima o svom zanatu i volim svoj zanat. Preko dana, kad dođem ovdje uživam u slikama, stvarno sam sretan kao prase. Zaista mi je lijepo i ne može biti ljepše. Sve drugo ulazi malo u moju glavu. Čak i vozim automobil od svog stana koji je na istoku grada sve do drugog kraja grada, na zapadu, gdje je smješten atelje. Ne susrećem ljude, nikoga, a rijetki su prijatelji koji dođu ovdje. Živim jedan samotnjački život koji mi dosta dobro odgovara, iskren je bio Josip Pino Trostmann u svom ateljeu po kojem su posvuda posložena hrpa oslikanih platna.

Njegovi prvi koraci u likovnoj umjetnosti započeli su u večernjoj školi portreta u trajanju po dva sata od ponedjeljka do petka, što je vodio Ivo Dulčić 1948. godine. Trajalo je to godinu, dvije, tvrdi Trostmann koji je tada bio 10-godišnje dijete koje je Dulčić primio više dobra srca, jer ondje su bili učenici na završetku srednje škole.

– Među njima je bio Ivo Grbić, Tomo Gusić, ondašnji umjetnici. Danas je samo živ Tomo Gusić, najstariji ovdašnji kolega, a ovi drugi su ‘partili’. Bila je to klasa srednjoškolaca, ja sam bio osnovnoškolac. Tako mi je bilo lijepo među njima. Kasnije, jedan od njih, Tomislav Šuljak, postao je direktor umjetničke galerije u Dubrovniku, rekao je Josip Pino Trostmann.

‘Likovni pjesnik Dubrovnika’

Dubrovnik je oduvijek imao puno slikara pa i danas, kazao je ‘likovni pjesnik Dubrovnika’, tako da je to za njega bila izvanredna prilika za upoznavanje sa slikarstvom i udubljivanjem u tu granu umjetnosti. Uz večernju školu portreta, išao je i u glazbenu školu gdje je svirao violinu pa su mu glazba, ritam i osjećaj tonova uvelike pomogli u slikarstvu.

– Otad pa dalje Mediteran je za mene veselje i radost. Ne pada mi napamet da moje teme budu tužne i pokazuju nešto što neće promatrača obradovati, čak i kolor nije tonski nego je izrazito jak u boji. Ne razlaže jednu boju na više njih. Mentor koji me pripremao za studij na akademiji, Milovan Stanić, jedan za mene ogromni i kvalitetni slikar zanatlija, učio me je, a izrazit je bio crtač i to tonski. On je slikao nevremena po moru, oblačno nebo, mokre ulice pune vlage od kiše. Tu veselja nije bilo, ali taj tonski sklad je upečatljiv uvjerljivo, za taj drugi dio Mediterana, onaj koji svi izbjegavaju, kišu i nevrijeme, smatra Trostmann.

Ipak, nastavio je o neviđenoj ljepoti tog kraja prema kojoj su gravitirali i brojni umjetnici koji su obišli velike svjetske gradove.

– Kosta Strajnić, čovjek koji je također bio slikar i imao je sreću da početkom 19. stoljeća provede dosta godina u Parizu gdje je upoznao Pabla Picassa, Henrija Matissea i ostalo društvo. Zatim je studirao nekoliko godina i u Pragu, to je bio slavenski centar za kulturu. On je na kraju, u Zagrebu s Ljubom Babićem osnovao školu crtanja prije nego li je osnovana Akademija. Na kraju ga je privukao Dubrovnik i ovdje je radio kao pomoćnik u Konzervatorskom zavodu, dodao je.

U nastavku je pojasnio kako je Strajnić već tada bio oduševljeni pristaša fovizma i ekspresionizma, dakle, pravaca koji negiraju precizno crtanje po fotografiji nego daju jaki odmak čitljivi, izraz pun boja.

– On je odgojio masu dubrovačkih slikara, a tada sam ja kao gimnazijalac dolazio njemu da me podučava, a on je već bio star čovjek, debelo u mirovini. Idući, uz stepenice u njegovom stanu i po stanu, na svim zidovima sam mogao razgledavati uljene radove vrsnih kolorista, ljubitelja Mediterana, Dubrovnika, Hvara, detaljan je bio ovaj 85-godišnji dubrovački slikar.

‘Osjećaj je ključan’

U doticaju s Milovanom Stanićem, ističe Trostmann, osjetio je da crtež ima vrijednost, i nije lako pristao na fovističko pojednostavljivanje crteža ili kako on to opisuje, gotovo zanemarivanje.

– U njegovim zadacima, koje mi je davao, nikad se nije trudio puno da učim crtati. Imao je svoju misao: ‘Kada srce treperi, slika je dobra’. Dakle, osjećaj je ključan, a razum nije baš preferirao. Tako sam ja, završivši gimnaziju, odlučio poći na Akademiju u Zagreb i dok je moj vršnjak, također slikar iz Dubrovnika, Viktor Šerbu, kao i svi Dalmatinci, izabrao Otona Postružnika, kolorista, ja sam izabrao jednoga koji je u Parizu studirao fresko slikarstvo i družio se s Picassom kad god je mogao, prisjetio se Josip Pino Trostmann.

Radovi tog varaždinskog umjetnika imaju dosta te kvalitete, a upravo je kod njega Trostmann proveo pet godina, jer je,kako kaže, odlučio stisnuti zube i učiti crtati.

– Mali akt svih pet godina po dva sata dnevno je predavao Krsto Hegedušić. Završio sam ja petu godinu i odradio svoju ideju, da naučim crtati i vratim se u ekspresionizam, uživaj u boji, ali budi malo ipak razumljiviji. Na kraju, Hegedušić, kada je pregledavao radove, rekao mi je da bih trebao doći kod njega u majstorsku radionicu, i doista je to bila majstorska radionica. Tko je god ondje prošao, postao je jugoslavenski slikar, naprosto je tako to bilo. Nijesam to prihvatio, priznao je ovaj karizmatični slikar.

‘Rad stvara namjerne slučajnosti’

I dok mnogi smatraju kako je inspiracija ključna pri slikanju takvih djela, Trostmann je nešto drugačijeg mišljenja.

– Mislim, ako sam se stavio na radost izbjegavanja tuge, kratko pričanje, dakle sažimanje. Nije crtež leonardovski, nego skicozni. Treba itekako imati i razuma iza svega. Glumac koji glumi nekog nesređenog, bijesnog ili kojekakvog, smiješnog čovjeka, vjerujem da to uporno vježba kako bi to postao. Dakle, rad stvara namjerne slučajnosti, poručio je ovaj Dubrovčanin.

Za Trostmanna, skice su tikvari

Njegov pristup samom početku slikanja nije onaj klasičan. Pred njim su platno i boje te fenomenalan pogled kroz prozor ateljea. Vjerojatno iz tog razloga nema potrebe za izradom skice koja prethodi takvim djelima na nevjerojatno velikim formatima.

– Svi slikari naprave masu skica. Moji veliki uzori, recimo Edgar Degas ili Henri de Toulouse-Lautrec. Bez skica nije išlo. Ako idemo još nazad, moram priznati da mi je Peter Paul Rubens najbliži srcu. Onda dolazi rococo, ovi francuski romantičari koji su čudo. Vanredni zanatlije, ali ljudi koji toliko imaju energije, radosti i ljepote u svom kazivanju. Dok oni imaju masu skica, ne sjećam se da sam ikada napravio nekakvu skicu, tvrdi Trostmann.

Nastavio je ovaj slikar tvrdeći da on ima divljački način ponašanja u slikarstvu. S njim bi se složio veliki dio njegovih kolega slikara.

– Vidiš, družiš se s pametnima, ali si zapravo budala. O sebi govorim. Učim od njih, ali ih ne imitiram. imam jedan divljački način ponašanja u slikarstvu. bez skica, bez ičega, navalim na golo platno, ali to ne znači da se u glavi možda čak i godinama nije rojilo ono što me potaklo da idem napraviti sliku. Dakle, skice su tikvari, misli Trostmann.

‘Od kog ću učiti, ako ne od onih što nešto znaju?’

S obzirom na to da je spomenuo da je učio od čovjeka koji se družio s velikim Picassom, a Trostmann je i sam učio te odgojio neke dubrovačke slikare, komentirao je i Picassovu izjavu u kojoj je rekao kako dobri umjetnici kopiraju, a veliki umjetnici kradu.

– Ne može se izmisliti slikarstvo. Morate se nasloniti na sve što vam je blisko, pa postojalo je prije vas. Prije nego li je dijete naučilo hodati, što nije nitko hodao? Pa čekaj, od koga ću učiti? Od onih što nešto znaju. To su floskule. Drugo je, zna se kada je netko slabe pameti pa pravi kopiju. To su kopisti, ali u ovom slučaju nije riječ o kopistima, rekao je Josip Pino Trostmann.

‘Ne treba uzimati zbrda zdola’

U nastavku se osvrnuo na Williama Shakespearea koji je rekao da je posuđivao ideje za svoje krasne drame, od postojećih ideja u drugim drama drugih pisaca, ali je rekao: ‘Znam u čijem ću vrtu brati cvijet’. Nije uzimao zbrda zdola, rekao je Trostmann, nego ono što mu je blisko, proučavao je, prisvojio je srcu i živio je s time kao dio toga.

Pri nastanku takvih djela, samo od sebe se postavljalo pitanje o njegovom stvaralačkom procesu, kao i o mislima koje prolaze njegovom glavom dok slika.

– Radi se o tome da obožavam vegetaciju i pejsaž. Na mojim slikama u ateljeu pokaži jedno živo biće i možeš me ošamariti. Meni je dovoljna priroda Mediterana da budem sretan kao da sam u rajskom vrtu i doživljavam ga kao rajski vrt. Priznat ću, sve što me poticalo, putovanja do Stona, Konavala i ovih dijelova mog susjedstva, smatra ovaj veliki slikar.

Velika sloboda u radu

Fotoaparatom je neprestano hvatao prizore koji su u njemu izazvali emocije. Unatoč tome što ima, kako kaže, masu fotografija, Trostmann ne uzme olovku i fotografiju ili ulje i fotografiju nego gleda i dobije poticaj.

– Da bi se zarobio baš za tu strukturu stabla, taj položaj, toliko stabala, pa čekaj. Slika je ravna površina na kojoj su boje i oblici raspoređeni nekim redom. To je prije već 100 godina bila fraza u Francuskoj. Kompozicija ide, ima se slobodu mijenjat. Zašto bi stablo bilo baš tu? Zašto bi sunce zalazilo kada može izlaziti? Što ljepše ide u boji? Riječ je o jednoj velikoj slobodi u trudu da se ukomponira što impresivnije i što dojmljivije, pojasnio je svoj način viđenja te cjelokupne situacije u kojoj se našao gotovo svaki slikar.

Dobio je Nagradu Dubrovnika za životno djelo

Težinu koju nose njegovi radovi prepoznaju gotovo svi Dubrovčani pa i daleko šire, a zato je i dobio nagradu Dubrovnika za životno djelo jer ipak je riječ o najdubrovačkijem živućem slikaru.

– Luko Paljetak ima jako dobro mišljenje o mom radu i to što misli je i napisao. Ako sam odlučio u Zagrebu pokupiti što više da bi u Dubrovniku mogao to pokazati, mislim na školovanje na Akademiji, a pritom odustao od Zagreba, a što bi bilo do mene da sam ostao u Zagrebu. Ništa od ovoga. Drugi ambijent meni ne treba. Paljetak je u pjesništvu isto što sam ja u slikarstvu. Čovjek koji voli svoj kraj, s dušom i srcem, a kulturom to ukazuje, smatra Trostmann.

‘Spojio neke stilove iz prošlosti, a da se na njima ne vidi nikakav šav’

Gledajući njegove radove, promatrač osjeti navalu emocija, upravo ono što izvrsnim umjetnicima olako polazi od ruke. U Trostmannovim radovima iznimno veliku ulogu igra svjetlost s kojom se majstorski poigrava. Nadalje, Trostmann je dao opis svog stila jer, po mnogima, on vješto pleše na granici impresionizma i ekspresionizma, a opet sve s kapi apstrakcije.

– Tonko Maroević je napravio knjigu o meni. Antun Karaman tri mandata bio je u dubrovačkoj galeriji i zaista me cijenio i napravio masu izložaba u Zagrebu i Dubrovnik. Oni pišu jednako, ali mi se najviše sviđa jedan čovjek iz Orebića koji je već partio, Josip Depolo. Taj likovni kritičar je rekao da je Trostmann spojio neke stilove iz prošlosti, a da se na njima ne vidi nikakav šav, započeo je Trostmann.

Dulčić kao Trostmannov učitelj

Međutim, ubrzo se Trostmann vratio Dulčiću koji je ostavio neizbrisiv trag u njegovim slikarskim počecima i stvaralaštvu.

– Doživio sam ono što mi se sviđa i to izrazio. To nije bila krađa, nego je bilo naprosto učenje kako se hoda, doživljavanje. Još mi se nešto kod njega sviđa. Zapazio je da sam zatvoren. Umro je naš Korčulanac Danijel Dragojević veliki prijatelj Ive Dulčića. Čitam u novinama kako je bio zatvoren. Čak nije dozvolio ni da mu se knjige preštampavaju niti tekstovi, a izbjegavao je intervjue. To je krajnost i ja nisam takav, tvrdi Josip Pino Trostmann.

Depolo je rekao o Trostmannu to da Zagreb o njemu ne zna ništa i on se rijetko tamo pojavljuje. U Zagrebu su mnogi slikari toliko spominjani, ali ne daju se usporediti s njegovim radom.

– Ako si na pozornici, vidimo te. Nijesam o tome nikada razmišljao jer je važno da sam sretan u svom zanatu, izjasnio se 85-godišnji slikar.

Trostmann je nekada podučavao gotovo 500 učenika istovremeno

Zahvaljujući svom pedagoškom pristupu slikarstvu, jer je i Trostmann sam učio brojne dubrovačke slikare tom ‘zanatu’, ne čudi da je njegov trud i tada bio prepoznat.

– Republičku nagradu sam bio dobio u Jugoslaviji kao zasluženi likovni pedagog Hrvatske, a također, dubrovačku godišnju nagradu za pedagošku rad. Bilo je 400 do 500 učenika i radilo se od ponedjeljka do subote. Norma je bilo 25-oro učenika, a znalo se to preliti pa bi se brojka popela i na 32 i tako dalje. To je vrlo naporan rad. Kada sam to počeo raditi, nije me nimalo zanimalo jer sam htio slikati, ali da bih mogao živjeti i i hraniti porodicu, morao sam raditi. Rekao sam onda sam sebi da ću raditi najbolje što mogu jer neće djeca patiti zbog mene i takav sam bio, kazao je Trostmann.

I danas misli kako bi bio ponosan da je takve rezultate dobio i sa srednjoškolcima, a ne osnovnoškolcima. Doista se može reći da je radio najbolje što je mogao, jer s neopisivim žarom se prisjeća tih vremena

– Jedino moram reći da je bilo malo vremena za slikanje. Ako radiš do ponedjeljka do petka pa često i po šest sati, dođeš kući i imaš kćer, sina i suprugu, nekakvu obiteljsku svakodnevicu, postavlja se pitanje kada ćemo onda ići u atelje. Nedjeljni slikar. Dok su drugi išli na misu, ja sam išao u atelje. To je bio najizdašniji dan kada sam se mogao opustiti, istaknuo je.

‘Grohotom sam se nasmijao, ali u sebi’

Promjenom sistema i osamostaljivanjem Hrvatske, došlo je i do nekih promjena kod Trostmanna. U to vrijeme ga je kontaktirao Frano Krasovac, tadašnji ravnatelj glazbene škole.

– Zvao me i rekao da su ondje osnovali srednju umjetničku školu. Pitao me bi li došao raditi iako mi je napomenuo da ima puno učenika. Dodao je kako je to tematski doraslije jer su ta djeca srednjoškolci. Više je tu bilo interesa nego kod 500 učenika u školi. Pristao sam i tih 10 godina sam proveo tri generacije od prvog do četvrtog razreda. Što je smiješno, ako sam predavao 450 đaka u osnovnoj školi, meni se dogodilo da je jedna generacija imala četiri učenika, rekao je Trostmann.

Tom se prilikom prisjetio i kada je ispitivao djecu na primjenom ispitu koji je bio nezaobilazan pri upisu u tu školu. U njegovom prvom razredu bio je 21 učenik, a Trostmann, kako je sam rekao, bio je sretan kao prase.

– Moji razredi su znali imati preko 30 njih, a ovdje ih je bilo za trećinu manje. Tad je direktor bio Frano Matošić i pitao me zabrinuto, hoću li to moći pa sam se grohotom nasmijao, ali u sebi i rekao da ću pokušati. Ma čekaj 20 đaka prema 400?, prisjetio se Trostmann.

Trostmann je ponosan na svoje rezultate u svijetu podučavanja

Budući da je radio kao učitelj iako je prije svega slikar, komentirao je još jednu Picassovu izjavu prema kojoj je svako dijete umjetnik, ali da je problem ostati umjetnik nakon odrastanja. Ovim je povodom otkrio kako sada, s popriličnim vremenskim odmakom, gleda na tadašnje učenike.

– Kolega direktor umjetničke škole Tonko Smokvina je bio moj đak u srednjoj školi. Masu njih je završilo Akademiju i sada su, mislim da u Dubrovniku ima stotinjak, što profesionalaca, što neprofesionalaca likovnih umjetnika, kipara, slikara. Masu njih sam odgodio još od osnovne škole i ponovno sam ih sreo u srednjoj umjetničkoj i kasnije u životu kao gotove slikare. Ponosan sam na svoje rezultate, tvrdi ovaj slikar.

Jednom je jedan asistent na Akademiji, pri upisu, rekao jednom njegovom učeniku u šali: ‘Kada odeš u grad, reci Pinu da vas malo manje uči jer imamo i mi neke koje smo spremali pa moramo i njih upisati’.

– Ako radiš, radi pošteno i sa svim svojim silama, neovisno je li riječ o slikarstvu ili odgoju djece. Što god radiš, radi najbolje što možeš inače nemaš svrhe sam sebi u svojoj duši, misao je vodilja Josipa Pina Trostmanna.

Slikarstvo i mlađe generacije obitelji Trostmann

Njegov talent se prelio i na njegovo potomstvo pa je Trostmann, kao djed očito slikarski uzor i svojim unucima koji imaju cijeli zid uokvirenih pastela, akvarela, tempera dok su bili u dječjem vrtiću i osnovnoj školi. Iako je njegov unuk danas na studiju filmske režije, i dalje je osjećaj za sliku ostao zapisan u genima obitelji Trostmann.

– Došao je u grad i pokazao mi je jednu sliku koju još uvijek slika. Meni se toliko svidjela da je dolje u mom stanu i dalje na zidu, dodao je pa se osvrnuo na Picassovu izjavu i rekao kako je taj umjetnik dobro to opazio. Djeca su strijeljana životom i odrastanjem, umrtvljena, obezglavljena. Lošim pedagoškim pristupom smo uklonili da se više nikad ne pojave te vrijednosti i ljepote u dječjoj duši. Mnogo držim do dječjih potencijala, samo ih treba njegovati, istaknuo je ‘likovni pjesnik Dubrovnika’.

‘Nešto mi je šunulo u glavu da treba mijenjati’

Jedan od Trostmannovih bivših učenika je svratio u atelje i otkrio kako neke slike čak godinama slika. Tada je Trostmann otkrio da nikada nije siguran oko slike i njezinog kraja.

– Recimo da ne mogu nikada biti siguran. Slika u kutu atelijera je bila prije 10 godina gotova i bila je izlagana na izložbama. Meni je prije pet godina nešto ‘šunulo’ u glavu da treba mijenjati. Još uvijek je mokra. Na mahove dolazi to i mijenjam je. Ima slika koje su samo zapravo skice, rekao je.

Za svoje prve formate tvrdi da su bili mali, a opisao ih je pojmovima kao što su siromaštvo i nemanje snage. Mogli bi se usporediti kao bliski maloj fazi Picassa i ružičastoj odnosno Režekovoj doktrini. Trostmannu je dugo trebalo dok je došao na formate slike na metar veličine.

– Deset godina je prošlo, a evo sad, kada jedva hodam, radim na slici koja je veća od dva metra. Dakle, ne bih mogao na malom formatu se toliko koncentrirat, koliko na ovom. Rastom godina raste i veličina i formata. Ova lijenčina što je starija i teže hoda, to više hoda i ima više mogućnosti, našalio se Josip Pino Trostmann.

Iako radi isključivo na velikim formatima, povratak počecima nije otpisan

Ipak, ako se tako posloži, ne vidi nikakav problem u povratku korijenima, odnosno malim formatima.

– U počecima gotovo da nisam znao za drugo osim malog formata. Imao sam ga kao dio u sebi, ali kad sam vidio da i od metra može biti nešto, napustio sam dosta mali format. U velikim formatima napuštam srednji, a mali ne postoji, dodao je tvrdeći kako nikada nije napravio papirnu skicu ni za jednu stvar. Atrakcija je prisutna, prema njegovim riječima, pa čak i onda kada se uzme bijelo platno, mozak vrti i razmišlja.

Rast ovog slikara tjera ga na izlazak iz granice komfora zbog čega i stremi ka većim formatima. Pojasnio je, kada bi mogao, da bi radio zidne slike. Smatra da je taj vlak već prošao i da je malo zakasnio.

– Veliki Dulčić kojeg sam susreo kao 10-godišnjak, posljednjih 16 godina svog života je isključivo je posvetio crkvi i religioznim temama neovisno je li riječ o mozaicima, vitražima ili freskama. Sudjelovao sam u tim mozaicima ili kada treba napraviti njegovu sliku tri metara puta osam, prisjetio se svog učitelja.

Povijest Mediterana i njezino ispreplitanje sa sakralnom umjetnošću

Riječ je odista velikoj kvadraturi i sve je te kamenčiće mozaika trebalo poslagati.

– On je, osim sebe, imao još nas četvoricu koje bi angažirao. S njim smo išli i u Budvu gdje smo radili mozaik od 24 kvadratna metra kroz 15 dana. Mozaik koji se salije u cjelini se onda reže u dijelove metar sa metar i transportira u crkvu. Prvi red takvih ploča složi zidar, učvrsti pa drugi, treći i tako dalje. Mi bismo radili spojeve gdje su otpadali kamenčići tako da smo mi tada radili taj restauratorski dio. Ako se ne varam, mislim da je to bilo 1971. godine, tvrdi Trostmann.

Dok je još bio Dulčićev učenik, imali su jednu od izložbi na Stradunu nakon završetka godine obuke. Ispod njegovih radova je pisalo Josip Pino Trostmann, 12-godišnji talent.

Budući da je povijest Mediterana usko vezan uz religiju, Trostmann nije izbjegao metak sakralne umjetnosti. Za sebe kaže da je samo pomagao u izradi sakralnih, a inače, samostalno je jedino napravio suvenir svetog Vlaha. Figura kao takva za njega nije predmet interesa. I baš kao što je i sam rekao, kod njega u ‘atelijeru’ nećete naći nijednu figuru.

‘Svaka ptica svome jatu leti’

Upravo zbog toga što živi i voli Mediteran svim svojim bićem, njegovu umjetnost najbolje shvaćaju ljudi tog podneblja.

– Josip Depolo s Orebića, Tonko Maroević s Hvara, Igor Zidić iz Splita, Luko Paljetak i Tonko Karaman, obojica iz Dubrovnika, svi su pisali o mojim radovima. Nikad na primjer Zagrepčanin niti Osječanin nije pisao o mojim radovima. Svaka ptica svome jatu leti. Postojao je njihov afinitet prema mom radu, zaključio je dubrovački slikar Josip Pino Trostmann.

Trostmannove radove i dašak atmosfere iz njegovog ateljea možete vidjeti u fotogaleriji ispod: