Životna priča, energija i vedrina Ankice Magačić inspiracija je ne samo njezinoj, nego svim generacijama. Proveli smo jedno foto popodne s njezinim fotoaparatom i štakom.
Na ulicama “hvata” prolaznike koji ju već dobro poznaju
Provoditi dane po kućama, kavama i klupama tračajući djecu ne može si, kako kaže, ni zamisliti 67-godišnja sisačka umirovljenica Ankica Magačić koja je unatoč bolesti prije pet godina prvi put, uz štaku, u ruke uzela i fotoaparat, a danas se toliko izvještila da obavlja ozbiljne fotoreporterske poslove. Ali, prvo se trebala informatički opismeniti.
Starost (ni)je bolest
“Sve je počelo u knjižničkoj skupini mladih žena koje su se bavile fotografijom i nekako me uvukle u tu priču. Do toga trenutka uopće se nisam znala koristiti računalom i mogu reći da sam bila potpuno informatički nepismena. Prošla sam tečaj 50+, svakog klinca tražila da mi pokaže kako se što radi, a to je bila tek kap u moru. Ubrzo sam u raznim internetskim grupama, od lokalnih do američkih, počela objavljivati svoje fotografije. One su u pravilu reportažne, jer želim zabilježiti trenutak koji je sada i više se nikada neće ponoviti, ali ima i onih umjetničkih, zatim portreta te meni omiljenih makro motiva. Obožavam u kapljici rose vidjeti prirodu, a ovaj dio godine, prepun magle i toplih boja, najljepši je za stvarati. Danas se starost smatra bolešću i to je najveći problem protiv kojeg se svi trebamo boriti. Kada više nismo toliko potrebni ni djeci ni unucima, suprug i ja pronašli smo zanimaciju kroz jako puno učenja. Tako mi je danas u jednoj ruci fotoaparat, a u drugoj štaka. Dok snimam, stavim je između nogu i onda sam opća opasnost na cesti” – šali se, bez obzira na brojne životne prepreke, vedrinom ispunjena Ankica koja kao fotografkinja volontira u Agenciji lokalne demokracije Sisak.
Zbog plućne bolesti u mirovinu je otišla već sa 50 godina, školovala se za trgovinske poslove, a za život je zarađivala u struci kao trgovkinja i računovotkinja robne kuće „Nama“ nedaleko od bivše tvornice Željezara u srcu nekad bogatog, a danas osiromašenog radničkog naselja Caprag. S mirovinom od 2.100 kuna, uz onu suprugovu, zadovoljna je, ali umirovljenike i njihove zahtjeve za pravednijim mirovinskim sustavom apsolutno podržava. Svaki od njih danas, ističe, ima tešku životnu priču strahujući najviše za budućnost svoje djece, pitajući se što će biti s njima kada njih više ne bude.
https://www.facebook.com/mirovina.hr/photos/a.495207850860158.1073741828.486690585045218/495527300828213/?type=3&permPage=1
Pogrešna dijagnoza
“Imam sina koji ne radi zbog bolesti, a u takvim sličnim situacijama smo manje-više svi mi umirovljenici. Za vrijeme njegova fakulteta greškom su mi nakon jedne gripe dijagnosticirali karcinom pluća, što je ostavilo velike posljedice na našu obitelj. I danas se borim s plućnom bolesti, ali cijelo vrijeme imala sam snažnu želju ozdraviti zbog sina, kako bih njemu mogla pomoći. Nakon odlaska u poprilično ranu mirovinu pomagala sam starijim osobama u susjedstvu, no smrt zadnje bake s kojom sam se jako zbližila strašno me pogodila, jako sam patila, zbog čega sam se okrenula drugim aktivnostima pa tako i fotografiji. Nisam klonula duhom i možda sam baš zato danas ispunjena optimizmom i voljom” – priča nam svoju životnu priču Ankica Magačić.
Iza nje su već tri samostalne izložbe, suvereno barata Photoshopom, sama i dalje objavljuje u bespućima društvenih mreža, a dobila je i priliku kao selektorica odabrati najbolji rad na jednom makedonskom foto natječaju. Sina i kćer uspjela je oduševiti svojim novim pozivom kroz koji je upoznala mnoge ljude i na gradskim ulicama postala dobro prepoznatljivi lik kojeg svi poznaju i rado pozdravljaju. No, tu njezina priča ne prestaje, jer je održala i tečaj fotografije za osobe starije životne dobi kako bi im prenijela svoja znanja i ljubav. Upravo zbog svega toga i dalje živi aktivno i radi ono što voli, nastojeći iza sebe ostaviti trag te poslužiti kao motivacija ne samo svojoj, već svim generacijama.
-
- Umirovljenica Ankica obožava motive jeseni (foto: J. Grgurić)
-
- Od fotoaparata se nikada ne odvaja (foto: J. Grgurić)
