Jasna Odorčić: “Nisam se bojala ni groma, ni zmija, ničega… ali mirovine se baš bojim”
Glumica bez koje će teško proći ijedna sapunica ruši mitove o životu zvijezda na visokoj nozi. Kaže kako u ansamblima imaju koliko-toliko sigurnu plaću, koja stiže redovito, ali nije ni blizu dovoljna da im jednom osigura pristojnu mirovinu. Ne veliku, samo pristojnu.
Jasna Odorčić Foto: Privatni album
– Generacija sam koja itekako poštuje starije ljude, vrlo su mi važni. Nažalost, više nema puno starijih kolega s kojima bih mogla nešto raditi, od njih učiti, većina su pokojni – rekla je Jasna Odorčić.
Kako u samim počecima, tako i danas, glumici je jako bitno surađivati s njima, dalje učiti i družiti se s velikanima, krasti njihovu mudrost i iskustvo. Ljudi su to čija će imena zlatnim slovima ostati zapisana u našoj kulturi, koji su puno toga napravili za promociju kako kulture tako i zemlje. Zato je smeta današnji odnos prema njima, prema starijima uopćeno. Kako ljudi, tako i države.
– Proširila su se razmišljanja kako umjetnici žive na visokoj nozi i kako bismo se trebali prihvatiti motike i lopate. Daleko je to od istine. Mi u ansamblima imamo koliko-toliko sigurnu plaću, koja stiže redovito, ali nije ni blizu dovoljna da nam jednom osigura pristojnu mirovinu. Ne veliku, samo pristojnu. Glumačke mirovine su vrlo male, a od plaće se ne može stvoriti neka zaliha. Malo nas snima, a oni koji tako nešto i zarade, samo pokriju rupe. Vlada mišljenje da jako dobro živimo, a to nije istina – priča.
Dodaje kako se ne sjeća se kad je zadnji put bila kod frizera ili pedikera. Može si priuštiti, ali želi stvoriti malu zalihu, pa štedi. Odriče se ljetovanja, preskupo joj je. Smatra i da nije vrijeme za razbacivanja.
– Ne žalim se, živim bolje od drugih, ali i dalje je to skromno. Umjesto da trošim na sebe, radije nešto uštedim pa unucima priuštim skuplji poklon za Božić ili Uskrs – govori Jasna.
Uplakana prodavačica radila je za 3000 kuna
Ljuta je i tužna kad vidi kakve iznose ljudi primaju za pošteno odrađeni cijeli radni vijek. To je potakne na razmišljanje o nekim bivšim vremenima. Posvuda čuje kako su to bila mračna vremena, ali pamti da je bio puno bolji standard nego sad. Ljuti je što ljudi i kad mogu, ne žele ništa promijeniti.
– Stalno govorimo da smo u demokratskom društvu, a u 30 godina ta se demokracija svodi na jednoumlje. Nije donijela ništa osim hejtanja po društvenim mrežama. Ljudi ne mijenjaju ništa, a stalno prigovaraju. Kao društvo šutimo i trpimo, i to nije dobro. Hoće li se mijenjati ili ne, ne znam, u previsokim sam godinama da to pokušam, ali strah me je budućnosti – kaže.
U sjećanje joj se usjekao prizor uplakane prodavačice koja je nakon potresa u Zagrebu slagala robu na police jednog trgovačkog lanca. Radila je za oko 3000 kuna. Jasna ju je upitala što joj se dogodilo. Odgovorila je da joj je kuća srušena u potresu. I dalje je radila jer nije imala kud, te 3000 kuna bile su joj egzistencija, jedina primanja. Jasna se slomila. Ta prodavačica, starija gospođa, koju godinu kasnije otišla je u mirovinu i Boga pitaj kako i od čega živi. I gdje. Je li joj kuća obnovljena. Puno je pitanja koje stariji ljudi postavljaju, a na koja ne dobivaju odgovor. Jer državi nije stalo. Jer se sve promijenilo pa tako i odnos prema radu, radnicima.
– Mi smo naučili raditi, biti vjerni jednoj firmi. Danas se poslovi mijenjaju kao čarape. Mi smo bili odani, bez obzira kakvu smo imali plaću, i tu svijest nije se moglo promijeniti. Sad se stalno nadamo nečemu, jer pamtimo bolja vremena, pamtimo kad su firme brinule o radnicima, da su najobičniji radnici imali vikendice jer smo si to mogli priuštiti. Sve ovo danas u meni je probudilo strah kakav nikad nisam osjetila – priča.
Do njezine mirovine ima još koja godina. Informira se, raspituje se kako će joj život tad izgledati. I nije joj svejedno.
Ni moja mirovina sigurno neće proći bezbolno
– Ne bojim se ničega, nemam strahova poput groma, zmije i slično. No u zadnje vrijeme sam se mirovine jako počela bojati. Jedini strah koji trenutno osjećam je strah od mirovine. Intenzivno sam počela pratiti sve na tu temu, od najavljenih reformi, fondova, kretanja u zapadnim zemljama, baš se informiram, jer nisam sigurna da će moja mirovina proći bezbolno – govori.
Tijekom karijere imala je dva uzora, svog profesora Fabijana Šovagovića i kolegicu Mariju Kohn. Voljela bi da, kao i oni, radi do zadnjeg trenutka. U mirovini bi se željela još odvažiti i posvetiti slastičarstvu, ali strahuje da će je birokratske zavrzlame oko otvaranja obrta odgovoriti, da će zato odustati i prije nego krene. Fotografije svojih torti nerijetko objavi na društvenim mrežama, za svoja slatka remek djela dobiva brojne lajkove.
Jasna Odorčić s Velimirom Čokljatom u seriji “Najbolje godine”, Foto: Promo
Omiljena je među gledateljima, na ulici je nerijetko zaustavljaju da doznaju događanja u sljedećim nastavcima. Donedavno smo je u seriji “Dar-mar” gledali kao Ankicu Maher, a upravo se repriziraju i “Najbolje godine“… u kojima Jasna glumi krčmaricu Zlatu. Baš ta uloga ostavila je trag, svako malo je ljudi pitaju hoće li nešto novo snimati. Drago joj je čuti da je gledatelji žele na malim ekranima.
– Naš posao i je za publiku, ne za neke uske krugove struke ili kritičara. Kad je publika zadovoljna, onda smo i mi zadovoljni – kaže.
Snimanja su naporna, traju po 12 sati dnevno. Jasna ih shvaća kao poticaj, ispit vlastitih mogućnosti, test svojih granica, je li zahrđala ili ne. Beskrajno su je usrećila u vrijeme lockdowna. Kad smo svi bili zatvoreni po kućama, to joj je bio bijeg iz ružne stvarnosti. Upravo zato što je radila, s koronom se poprilično dobro nosila. Teško joj je palo što nije mogla viđati unučad koliko je htjela, a smetale su je nelogičnosti i kontradiktorne informacije po medijima.
Baloni i lutke među gledateljima bile su mi ‘freaky’
– Bez ikakvih pojašnjenja rečeno je da na jednom događanju može 20 ljudi, a na drugom 50. Smetalo me i što se moglo na nogometne utakmice, a za kazališta i za koncerte vrijedila su druga pravila. Teško je po kazalištima bilo gledati prazna mjesta. Stavljali su na njih balone ili lutke, kao naznaku zauzetosti. Sa scene se vidjelo 30-tak ljudi s maskama i hrpa lutaka pored njih. Poprilično frustrirajuće, čak i freaky – priča.
Pandemija je dosta toga omela u teatru. Prekinuo se ustaljeni ritam. Rasporedi igranja odjednom su stalno pod znakom upitnika. Planiralo se iz dana u dan, na što nije naviknuta. Pripremala se za predstavu i svako malo tek dan prije doznala je da se ne igra, da je otkazana. Automatski i drugi poslovi padaju u vodu. Nada se da će ova godina biti bolja, da će pandemija povući krakove i pustiti glumce da rade. Jasnu da se na pozornici razmaše u Racinovoj “Fedri”, predstavi koju priprema u HNK u Osijeku.
Od rane mladosti naviknuta je na red i rad i ta neizvjesnost svakog segmenta društva teško joj pada. Dislocirani studij Akademije dramskih umjetnosti u Osijeku upisala je sa samo 18 godina. Već na prvoj godini ta mladost je ušla u kazalište. Prema tom prostoru, ljudima koji su bili tamo… odnosili su se s izrazitim strahopoštovanjem. Ako ih je stariji kolega na nešto upozorio, nije im palo na pamet ne poslušati ga.
– Rečenica da ne smijemo zviždati u kazalištu i danas u mojoj glavi. Nikad mi nije palo na pamet zviždati ni u blizini kazališta, kamoli na sceni. Jako smo uvažavali starije kolege i koliko god se možda ne slagali s njima, nikad to nismo ispoljavali tako da ih odbijamo. Pokrili smo se ušima i slijedili ono što su oni radili – priča Jasna.
U seriji “Dar mar” igrala je Ankicu Maher, Foto: Promo
I oni su, dodaje, uvažavali njih mlade, ali to je ovisilo o tome jesu li pokazali talent, volju za radom i rezultat. Izuzetno su cijenili rezultate. Njezina je generacija proglašena jednom od najboljih generacija. Među njima su bili Damir Lončar, Vlasta Ramljak, Velimir Čokljat i Jasna. Danas redom velika imena našeg glumišta čiji su talent velikani prepoznali već u početku. Cijenili su njihovu posvećenost poslu.
Cijeloj je generaciji uzor bio Fabijan Šovagović. Bio im je prvi profesor, zaslužan što je taj dislocirani studij otvoren u Osijeku. Bio im je kao Bog, a Jasna i danas pamti kad je sa Šovagovićem, kao studentica četvrte godine, bila na turneji. Svaki sa svojom monodramom. Fascinirao ju je jer se prije svakog nastupa zagrijavao. Jasna, kao njegova studentica nije, iako su je tome učili na Akademiji. To ju je fasciniralo i posramilo.
Mladima poručuje: volite svoje roditelje
– Po Slavoniji i Posavini igrali smo po pet predstava dnevno. Na kraju smo se našli u Slatini u zajedničkom programu. Nakon predstave izašla sam iz garderobe, a tamo me čekao moj profesor, Šovo, i čestitao mi na zajedničkom poslu. I sad me dirne kad se sjetim. Bila mi je čast. I fascinacija da on, koji mi je mogao biti djed, čeka svoju studenticu da mi čestita. Tu se najbolje vidi kakav je odnos bio starijih, mlađih, veličina glumca, ma sve se vidi – kaže.
Pamti i djetinjstvo, kad je bilo nezamislivo proturječiti starijem, kamoli se raspravljati. Kao djevojčica je u svojoj glavi vodila polemike s mamom dok je ona držala monolog. Odgoj je bio takav da nije smjela reći svoje mišljenje ako je bilo suprotno roditeljskome. Vremena su se počela mijenjati kad je Jasna bila mlada majka i podizala kćeri.
– Starija je bila godinu, dvije i kad je ulazila u trgovinu, onako tepavo je rekla “Dobar dan”. Nakon toga su mi govorili da maltretiram dijete. Neshvatljivo mi je to bilo čuti, zašto bih je maltretirala ako je učim pristojnosti – kaže.
Pristojnost prema starijima, smatra, dolazi od doma, to je stvar kućnog odgoja. Škola i društvo tu nemaju puno utjecaja. Danas neki mlađi susjedi pozdrave, neki i ne. Odnos mlađih kolega prema starijima je sličan. Neki se odnose s poštovanjem, a neki kao da su skupa ovce čuvali. Najveće veselje danas joj čine njezinih petero unuka. Još je u radnom sam odnosu i privatni život mora prilagoditi radnim obvezama.
– Unuci su mi donijeli povratak u mladost, a neki su već i porasli. Najstarija unuka ima 11 godina, pred pubertetom je. Imam i troje malih, između 1,5 i tri godine pa sam još među bebama. Medeni su, slatki su… golema je radost kad me vide nakon mjesec ili dva. Kad smo na videopozivu ne znaš koji bi prije nešto ispričao baki. Žao mi je da ne mogu biti više s njima – govori Jasna.
Smatra važnim današnjoj mladosti poručiti neka vole svoje roditelje. Njezin najveći strah je da će pasti na teret djeci.
– Ne bih voljela da moja mirovina bude toliko mala da mi djeca moraju pomagati. Cijeli život sam pomagala njima, živjela za njih i bit će mi veliki šok ako se to okrene naopačke. U mom sklopu nije da sam ja ta kojoj treba pomagati i bit će mi grozno ako se to dogodi – završava.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Ivica Bubalo: “Otkako imamo državu, nema nam veće sramote od mirovina!”
- Ella Jantoš: Opleo bi me strah da razmišljam o mirovini, ni sad nisam gazda svoje sudbine
- Majerović-Stilinović: Teško je pored toliko reklama obilja gledati starije kako kopaju po kontejnerima
- Kostadinka Velkovska: “Radila sam četiri desetljeća, kakvu ste mi mirovinu dali?”
- Zdravko Šljivac: Je li uz tolike uhljebe moguće povisiti plaće pa da i mirovine budu veće?
- Ivanka Boljkovac (66): Sramota je, mirovine su tako male, a cijene su otišle nebu pod oblake
- Siniša Vuco: Političari su danas zvijezde, oni ne vide koliko siromaštvo i nepravda bole ljude
- Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
- Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
- Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
- Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
- Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
