Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
Vođa Prljavog kazališta osjetio je težinu problema s kojima se umirovljenici nose. Od do kraja ugrožene egzistencije, osjećaja poniženosti, manje vrijednosti, nemoći, prevare… Kad mu je otac dobio mirovinu od 1.200 kuna, tada su od njega skrivali račune da tata ne vidi koliko život košta.
Jasenko Houra, Foto: Privatni album
– Političari govore kako prema korupciji, i ne znam čemu sve ne, imaju nula posto tolerancije. Kod mene je drugačije. Ja imam nula posto tolerancije prema svima koji nemaju osjećaj za starije, djecu, bespomoćne, prema društvu koje ne radi ništa za njih – kaže Jasenko Houra.
Vođa Prljavog kazališta pita se jesu li normalni ljudi koji bi štedjeli 300.000 kuna na djeci s posebnim potrebama? Koji zakidaju nečije roditelje pa im ‘daju’ 1.000 ili 2.000 mirovine?
– Stravično je teško biti imun na sve to. Samo kad pomislim koliko je teško starijima, pa na svoje kolege koji nemaju, koji idu u javnu kuhinju… – nabraja.
Kad vidi u kakav je položaj stavljena populacija koja je pošteno odradila cijeli radni vijek, pita se “Kakvi smo to ljudi kad to šutke gledamo i dopuštamo?”. Težinu problema s kojima se nose od, do kraja ugrožene egzistencije, osjećaja poniženosti, manje vrijednosti, nemoći, prevare… osjetio je kad mu je otac otišao u mirovinu.
– Cijeli život radio je kao liječnik, u mirovinu je otišao godinu prije i dobio je 1.200 kuna. Tad smo po doma skrivali račune od njega, da ne vidi koliki su, koliko stvarno košta život. To me je rastužilo više od bilo čega drugoga. Mogu svašta razumjeti, ali taj dio baš i ne. Ne shvaćam, ne prihvaćam, imam 0 posto tolerancije prema njima – govori.
Vidi se kraj, ljudi više neće raditi za ništa
Smeta ga bahatost društva u kojemu ne postoji nitko osim ‘njih’. Za puno se bahatosti stvaraju opravdanja, društvo je sve, priča, postavilo tako da su ovi koji su nas pokrali mangupi.
– Zamisli kakav je mangup. Izdao je cijelu firmu, sve je za*ebao za pare, otišao je i on je mangup. Nije mangup nego lopov, a to mu nitko ne kaže. Umjesto da cijenimo humaniste, one koji pomažu, čine nešto dobro, još malo pa ćemo dodjeljivati posebnu nagradu ljudima koji najviše za*ebu. Takvi dobiju i miraz da prijeđu u drugu firmu. Za*ebe jednu pa prijeđe u drugu s otpremninom. Ništa me više ne čudi, osim da je moguće imati takav besprizorni pristup. Ne želim s takvima imati posla – kaže Houra.
Smatra da su ljudi to prihvatili jer su bez novca pa nemaju izbora. Naprosto moraju prihvatiti. Vidi svjetlo na kraju tunela, jer se u svijetu takav sustav počinje urušavati.
– Ljudi više neće voziti ni benzin, ni povrće jer su potplaćeni. Ne žele više raditi za ništa. Došao je kraj. Misle si “Sam si istovari brod”. Jedan radi profit milijun posto, drugi nema za kruh. I sad je on mangup, a mi budale – govori.
Ističe da je prvi problem u demokraciji ovih naših društva nepoštivanje starosti. Kad pomisle da svijet počinje od njih ili s njima, kad ne razmišljaju da će jednom i sami doći u tu poziciju i u te godine. Kad se jednom to dogodi, smatra Houra, bit će kasno za nešto promijeniti. Problem nakaradnog odnosa prema starijim ljudima vidi i u odgoju. Djeca, priča, ne shvaćaju da su ti profesori Aristoteli, njihovi učitelji, koji ih uče da postanu bolji.
Glavnina mladosti ne vidi najveći problem: kakvi su tvoji mentori, takav ćeš biti i ti. Predlaže da političari počnu obilaziti rodilišta, da vide kog sve i koliko ljudi treba nahraniti. Možda bi im, razmišlja, savjest barem malo proradila. Svoje troje djece odgajao je vlastitim primjerom.
Da sam nešto uzeo u pretvorbi, sad bih dijelio sirotinji
– Sve ide od doma. Vide ono što radim ja. Ako vide bahatost kod mene, i oni će biti takvi. Ako vide da to ne prihvaćam, neće ni oni. Moraš im biti primjer, da se ugledaju na tebe. Koliko god sam mogao, trudio sam se pomagati. Iz takve kuće sam došao, liječničke, humanističke… Ako to moja djeca nisu vidjela, ako im te vrijednosti nisam usadio, onda je to poraz mene kao roditelja. Vjerujem da jesam. Mladalačkih gluposti uvijek može biti, ne mogu ih zbog toga kažnjavati. Ni jedno svoje dijete nisam udario. Što sam na ljubav mogao odgojiti, to sam i radio – rekao je Houra.
Svi Prljavci, kao i sam Houra, poznati su po socijalnoj osviještenosti. Pomažu kome mogu i koliko mogu. O tome ne govore. Tek manji dio njihove humanosti izađe u javnost. Poput one da se Houra odrekao tantijema za pjesme “Ruža Hrvatska”, “Marina”, “Heroj ulice”, “Mi plešemo” i “Crno-bijeli svijet” u korist Zaklade “Želim život”. Jedan je od onih kojima se ponosimo, koji je u ovakvom okruženju ostao čist i moralan.
Jasenko Houra, Foto: Privatni album
– To je važno samo meni. Svatko radi sebe radi neke stvari i prije nego zaspi valjda se preispita. Je li napravio nešto loše, dobro, može li popraviti. Ne vjerujem da sam bolji od drugih ljudi. Puno je stvari u kojima bih pomogao jer se to od mene svaki dan traži, ali i kod nas ima granica koliko možemo. Žao mi je, ispričavam se svima što nisam ništa uzeo u pretvorbi. Da jesam, sad bih dijelio sirotinji. Nisam švercanjem napravio firme pa da sad mogu glumiti mangupa. Političari govore, a ljudi su gladni – kaže.
Socijalnu tematiku Prljavci su obradili već s prvom pločom, a od tada se ništa nije promijenilo. Sve što je Houra govorio tad, vrijedi i danas. Deset godina unazad napisao je “Možda dogodine”. Stihove “Da bi me ikada mogla razumjeti, u mojim cipelama moraš hodati, predugo nošene, od blata skorene, nisu krojene za meke korake”. Bio je rezigniran, nije znao čemu bi se veselio.
Možda nas u normalan život vrate generacije koje dolaze
– U čemu je veselje ovog naroda? Ni na svoj rođendan se više ne smijem. Prvo se ujutro obradujem, ponadam da će mi netko poslati čestitku za rođendan. Otvorim kuverte, a unutra „ako ne platite kredit…“, „kasnite s uplatom rate“…. pa onda uredaju smsovi „poštovani, niste platili račun“. Te banke se stalno nekome prijete. I ja samo čekam da mi mahnu prstom pred nosom i kažu „odrezat ćemo vam klempave uši“. Rezigniran sam jer od Vlade koja raspravlja hoće li piti vodu iz boce ili pipe nemam očekivanja – govorio je tad.
Veseli ga što je u njegovoj Dubravi gotovo sve ostalo isto kao i u vrijeme njegovog odrastanja. Odselio se još 1980., no i danas je tamo dva puta dnevno. Jednom na probi, drugi put na kavi. Lijepo je, priča, tamo živjeti, bez obzira na krivu predodžbu, da tamo žive neke bitange i mangupi….
Jasenko Houra, Foto: Privatni album/arhivska fotografija
– Dubrava može i ostati mangupska, naši dečki možda imaju neke svoje cestovne obračune, ali zadržale su se osnovne vrijednosti. Čast, poštenje, srž je ista kakvoj su nas učili, odgajali. I danas se poštuju neki kodeksi. Kad netko ulazi sa ženom u lokal, mlađi će se malo dignuti, pozdraviti. To su stara pravila oko kojih nema ni pogovora ni diskusije – priča.
Najveći problem mu je što više nema smijeha, nema zafrkancije, a jako bi se volio smijati nečemu. Odrastao je u društvu u kojemu su prštali novi vicevi i kao takvom mu se sada sve čini kataklizmično.
– Upali smo u svijet materijalizma i ne znamo se ponašati. A vidim da idemo stalno na koljenima i bojimo se. Možda nas spase generacije koje dolaze. U toj novoj djeci ima tvrdoglavosti i ponosa. Budu li se znali suprotstaviti ovome „niste platili…“, odluče li sve vratiti natrag, vratit će nas i u normalan život. Do tad ćemo i dalje gledati loše vijesti, imati nenormalne percepcije – rekao je Jajo.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
- Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
