Iz škole u mirovinu: Omiljena kuharica iz Pule odlazi nakon 37 godina, osjećaji su joj podijeljeni
Munevera Malagić 37 godina je radila u pulskoj Osnovnoj školi Stoja, najprije kao čistačica, a zatim kao kuharica. No, svoje posljednje dane već je odradila, a u ožujku ide u mirovinu. Iako priznaje da će joj biti previše bolno čak i povremeno doći u školu i porazgovarati s djecom, strahuje da će joj mirovina biti mala.
Munevera Malagić 37 je godina radila u OŠ Stoja u Puli, a sad odlazi u mirovinu. | Foto: Danilo Memedović/Glas Istre
Cijeli svoj radni vijek Munevera Malagić provela je u pulskoj Osnovnoj školi Stoja. Nakon punih 37 godina provedenih s djecom, u ožujku će, nakon što proslavi 65. rođendan, otići u mirovinu. Prvih devet godina radila je kao spremačica, a ostatak kao kuharica, s kojom su djeca bila zadovoljna. To joj je bilo i najbitnije u poslu.
– Uvijek sam s kolektivom imala korektan odnos, a kad mi je bilo teško, kad sam imala privatnih problema, nikad nisam to nosila na posao. Nisam robot pa mi je u duši znalo biti teško, ali kad bi djeca došla, kad bih vidjela njihovo zadovoljstvo na licima, posude prazne; pa kad dođu meni i kažu: “Teta kuharice, ručak vam je bio divan”, to mi je bila najveća satisfakcija. Osim toga, kad je još moj pretpostavljeni bio zadovoljan, to je bio moj uspjeh, ispričala je novinarki Glasa Istre, Jeleni Milović.
Podijeljeni osjećaji
Iako su joj zbog odlaska u mirovinu podijeljene emocije, priznaje da se umorila. Osim u školi, radila je na sezoni u ugostiteljskim objektima. Prije desetak godina završila je školovanje za majstoricu kuharicu. To ne bi mogla bez škole u kojoj je radila. Svoju zahvalnost za rad, škola je pretočila u plaćanje školovanja od jubilarne nagrade. U to je vrijeme postala i mentorica mlađim generacijama kuhara iz Škole za odgoj i obrazovanje pa je tako na neki način bila i učiteljica. Najveću promjenu doživjela je s uvođenjem produljenog boravka.
– U međuvremenu sam jako zavoljela taj svoj posao, a do tada, bez obzira što sam bila te struke, nisam radila u kuhinji. Bilo je teško, bila sam sama, premda djece nije bilo toliko koliko ih je danas, bilo je puno izazova. Trenutno ima i 90-ero djece u produženom boravku, a krenuli smo s 14. I pristup hrani se mijenja, kao i količina posla, a nakon što sam neko vrijeme sve to radila sama, posljednjih 20-ak godina kolegica je radila sa mnom, ukratko je objasnila Munevera Malagić.
Pretprošle srijede joj je bio posljednji radni dan. Pomalo ju je strah da će dobiti malu mirovinu, koja uz invalidninu njenog supruga možda i neće biti dovoljna za normalan život. Kako su se kretale mirovine za prosinac prošle godine, možete pogledati ovdje.
Ima neka tajna veza…
Ipak, ostat će joj veza s djecom, sadašnjim učenicima, ali i onima bivšima. Za njih se znala maskirati ili glumiti Djeda Božićnjaka. Nagovarala ih je da pojedu što više tako što je na glavi nosila pladanj sa šalicama. Kaže da više neće dolaziti u školu, čak niti povremeno, jer bi joj to bilo previše bolno.
– Djeca, bivši učenici naše škole, a koja su sad već u srednjoj školi, svraćali bi kad imaju tjelesni na Stoji, samo da me pozdrave, a budući da sam znala da su gladni, uvijek bih im dala neki sendvič. Ja znam navući strogu masku, da me djeca shvate ozbiljno, ali prokužili su me. Znala sam ih nagraditi nekakvom čokoladicom i bombonima koje kupim, ako pojedu barem pola. Čak i onima, koji ni tada ne pojedu, to što sam kupila dam učiteljici iz produženog boravka, da im da kasnije, otkrila je u svom razgovoru za Glas Istre.
