Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad

Naš najpoznatiji scenograf i dizajner smatra da se Vlada ozbiljno treba pozabaviti mirovinama. Da ne radi, od svoje mirovine ne bi mogao preživjeti. Zato se nada da će ga vitalnost još dugo služiti.

Ivica Propadalo, Foto: Privatni album

Inženjer elektrotehnike, slikar, scenograf, dizajner, glazbenik… sve je to Ivica Propadalo (70). Već pet godina je i umirovljenik, no na upit „Kako mu je u mirovini?“, kao iz topa odgovara „Ma koja mirovina?! Moja struka ne poznaje taj pojam“.

Nakon što je deset godina kao inženjer elektrotehnike, radio u struci u rudniku mrkog uglja Tušnica u Livnu, kao profesor u Školi učenika u privredi, u Rade Končaru kao projektant postrojenja i na kraju u  INA Projektu, 1989. otplovio je u slobodne umjetnike. Inženjerstvo, priča, nije previše ljubio iako je iz INA Projekta otišao u slobodne umjetnike i to s mjesta voditelja Elektro biroa. U međuvremenu mu je čak nuđeno i mjesto direktora.

Prelistajte katalog

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– Teško mi je reći koju od svojih profesija najviše volim, bilo koje od tih zanimanja me podjednako ispunjava. Ali nikad se nisam pokajao što sam otišao u slobodnjake, iako je to bilo pred rat – kaže.

Kad govori o mirovini ističe kako kod njega i dalje vrijedi ona „red, rad i disciplina“. Jedina razlika je što kao slobodan umjetnik više ne uplaćuje socijalno i mirovinsko, nego mu država sad to vraća.

– Mirovina nije velika, ali je ipak bolji osjećaj. Da ne radim, od te penzije ne bi mogao živjeti. Zato se nadam da će me vitalnost još dugo držati – priča Propadalo.

Rastuži se kad vidi kako umirovljenici žive, skupljaju plastične boce, pa ih prodaju za 50 lipa ili još gore, kako kopaju po kontejnerima. Redovito se naljuti i tvrdi da se time naša Vlada treba ozbiljno pozabaviti. Puno radi, i ne slaže se s estradnim menadžerom Zoranom Škugorom da su ljudi, kad jednom odu u mirovinu, zaboravljeni. Ili još gore, svijetu nepotrebni.

Sve nade polažem u unuku Ritu, ona mi sliči duhom

– Moj prijatelj Škugor se šalio, on nije osoba koja se lako zaboravlja. Englezi to zovu „Fishing for compliments“. Osobno se ne osjećam nepotrebnim i zaboravljenim – smije se.

Teško će, iz glave, bez razmišljanja, izbaciti koliko je ukupno scenografija iza njega. Njome se bavi od 1995. i misli da bi ih moglo biti više od 500. Ponosi se što je jedini scenograf ovih prostora koji ima monografiju sa scenografijama: Scenografija-instalacija s razlogom, autora Zlatka Galla, Miroslava Gašparovića i pokojnog Darka Glavana. Kao zanimljivost voli istaknuti da su u njoj i kratki tekstovi suradnika Krešimira Dolenčića, Borisa Popovića, Marije Nemčić i nedavno preminulog televizijskog redatelja Dalibora Sokolića. Napravio je i scenografiju za nadolazeću Večernjakovu Ružu. U vrijeme korone, priča, sve je drugačije pa i ova pandemijska scenografija kojom dominira ogromna crvena ruža, a zauzima pola kazališne pozornice.

– Ruža se rastvara i asocira na novo proljeće. To je moj mali optimistički doprinos koji nam je u ovim vremenima itekako potreban. S obzirom na to da se statueta Ruže radi preko granice u Sloveniji u Steklarni Rogaška, autorski nadzor nad izradom sam imao On line – kaže.

Ivica Propadalo s Angelinom Jolie, Foto: Privatni album

Sklonost umjetnosti naslijedio je od pradjedova s majčine strane koji su s Brača i bili su klesari, virtuozi kamena.

– Moja kćer Lana i sin Marko imaju afiniteta, ali se ne bave umjetnošću. Unuk Andro ima 10 godina i jako dobro crta. Trenutačno sve nade polažem u unuku Ritu koja duhom ponajviše sliči na mene. Nikad se ne zna, i ja sam krenuo u Art s 27 godina – priča.

Jednom davno Propadalo je rekao kako je osmišljavanje statua, scenografija… za njega divna igra. I danas tako razmišlja.

– Svakom je umjetniku kao i bilo kome drugome, najvažnije zadržati „dijete u sebi“. Hvala Bogu, ostao sam takav i sve čime se bavim smatram lijepom igrom. U svom poslu iskreno uživam, bilo da je to slikarstvo, scenografije, skulpture, uređenja interijera ili glazba… – priča nam Propadalo.

Nisam za online koncerte niti za svirke bez publike

Prve statuete koje je napravio bile su za Porin i Doru. One su mu sa scenografijama promijenile život jer su mu time, pojašnjava, bili ukazani veliko povjerenje i čast. Nakon njih izradio je gotovo 50 prestižnih nagrada. I sam je bio iznenađen brojem kad je prije dvije godine napravio izložbu u Galeriji Likovnih umjetnika u Sarajevu i Muzeju Mimara u Zagrebu.

– Izložbe su plijenile ljepotom kristala, a i izvanrednim postavom moje supruge Dragane Todorović Propadalo, a što nije ni malo bio lak zadatak – govori.

S Draganom je u braku četiri godine, a prije toga su šest godina bili u vezi. Nakon toliko godina još uvijek se pita „Što joj bi?“, čime ju je osvojio.

– Osvojila me je svojom unutarnjom ljepotom, duhom, neposrednošću, veoma je iskrena i topla osoba i vrlo brzo je proradila kemija. Zajedno provodimo 25 sati dnevno i ne znamo što je dosada. Poželio bih svakome da jednom u životu doživi takvu ljubav i energiju – govori.

Teško da prođe dan, a da posao mogu maknuti posao sa strane. Zajednički posao ih još više zbližava i povezuje. Sad uživaju jedan u drugome u samoći i ljepoti Istre. Zadnjih pola godine sa suprugom Draganom boravi u kući u Istri, u selu Foli, pored prekrasnog mjesta Svetvinčenat. Po cijele dane pričaju, šetaju, crtaju, plešu, pjevaju, sviraju, druže se s prijateljima. Tamo je situacija potpuno drugačija i sigurnija glede korone.

– Družimo se s uskim krugom prijatelja: Đelo Hadžiselimović, kipar Petar Barišić i supruga Mara, Nikša i Sanja Bratoš, Fedor Džamonja… Konačno sam otkrio i nekakvu čudesnu kutiju u kojoj se svašta zanimljivog događa, televizor. Dragana i ja imamo puno toga što nas ispunjava i nikad nam nije dosadno. Istra je čudesna i pruža nam puno mogućnosti – sretan je.

Jedva čeka da se svi procijepe i da pandemija napokon završi.

Ivica Propadalo, Foto: Privatni album

– Nikako da me pozovu, valjda to znači da još uvijek spadam u one mlađe – šali se.

Korona je i njima promijenila život. Na cijeli svijet je, ističe, ovo zlo ostavilo neizbrisiv trag. Nedostajala su mu druženja po restoranima i kafićima, jer je iznimno druželjubiv. Bilo je perioda kad po nekoliko mjeseci nije mogao vidjeti djecu i unuke.

– Obožavam ići u Čačak kod obitelji, roditelja i sestre moje Dragane – govori.

Zadnjih godinu dana svirki nije bilo, pa ni njegova Teška industrija nije snimala nove pjesme. Nisu za online koncerte , niti za svirke s minimalno ljudi ili čak bez publike.

Želim napokon izgrliti i poljubiti djecu i unuke

– Glazba mi je hobi i tu sve mora biti na svom mjestu. Godinu dana nismo ništa radili. Nije ovo period za nove pjesme i nove albume. Nadam se da će se na ljeto nešto pokrenuti i da ćemo ponovo zasvirati u živo – kaže.

Tijekom prošle godine zbog pandemije su mu bile otkazane izložbe statueta: Kristal Total-Art u Ljubljani, Rijeci i Zadru, nekih pet scenografija i Evenata te pet ugovorenih koncerata. Propadalo vjeruje da će se sve vratiti na staro, da će koncerti opet biti kao nekada, da će se puniti stadioni, dvorane…

– Optimist sam. Bit će koncerata i na stadionima, treba u to vjerovati – vjeruje.

Veseli se prvom izlasku na pozornicu kad će s bendom svirati najveće hitove. Teška industrija promijenila je nekoliko pjevačica, no bend najviše pamtimo po pjevaču posebnog glasa, Seidu Memiću Vajti. Propadalo kaže kako je Vajta ostavio neizbrisiv pečat Teškoj industriji, no ne čuje se s njim.

– On je posebna osoba. Nakon što se nije pojavio na slavljeničkom koncertu Teške industrije u Lisinskom ne kontaktiramo baš. Trebao je biti naš gost uz Arsena Dedića, Kemala Montena, Zdravka Čolića, Zorana Predina, Gabora Lengyela i Miroslava Bartulicu iz grupe Bolero – priča Propadalo.

U 2021. ima i planova i želja. Sebi i svojima želi puno zdravlja. Želja mu je i da sve ovo oko korone što prije prođe, da realizira otkazane izložbe i koncerte, da neometano ode svojima na groblje u Livno, da posjeti obitelj u Čačku, da nesmetano zagrli i izljubi svoju djecu i unuke.

– Želim i da zadivim scenom Večernjakove ruže, da klijenti budu zadovoljni s uređenjima objekata na kojima trenutno radimo. I na kraju da konačno realiziram skulpturu Dore u Opatiji u parku ispred Ville Angiolina – završava.

Više životnih priča poznatih umirovljenika:

• Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
• Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
• Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
• Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
• Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
• Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
• Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
• Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
• Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
• Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
• Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
• Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
• Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
• Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
• Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
• Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
• Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
• Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
• Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
• Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
• Ksenija Urličić: “U mirovini sam okrenula vedru stranicu života”