Ivica Bubalo: “Otkako imamo državu, nema nam veće sramote od mirovina!”
Najpoznatiji estradni menadžer, Splićanin koji je stvarao karijere danas najvećih zvijezda rado priča kako su nekad živjeli stariji, kako se u njegovoj mladosti odnosilo prema umirovljenicima. Možda, kaže, ljudi koji odlučuju o našim sudbinama i pročitaju pa se zamisle o odnosu prema vlastitom narodu, prema slabijima, nemoćnima…
Ivica Bubalo, Foto: Privatni album
– Nisam strepio od odlaska u mirovinu. Molio sam Boga samo za zdravlje. Ekonomska računica bila mi je već tad zaokružena. Žena i ja primamo mirovine, iznajmljujemo dva stana, a imamo i nešto ušteđevine – rekao nam je Ivica Bubalo.
Naš najpoznatiji estradni menadžer kaže kako mu se dani u mirovini svode na ispijanje kava s prijateljima na Rivi, gledanje filmova… Do korone je sa suprugom svake godine nekamo putovao tri puta godišnje, a otkako nas je virus sve ograničio, veseli se ako dođe do Zagreba. Svjestan je da mnogi njegovi vršnjaci na takav život ne mogu ni pomisliti, da i nakon 65-e moraju nastaviti raditi kako bi zatvorili mjesec. Bore se i rade za golu egzistenciju.
– To je najveća sramota našeg društva – kaže Bubalo.
Još ga više boli spoznaja da su ljudi odradili cijeli radni vijek, 40 godina i više ostavili na poslu, a za to sad dobiju mirovine od kojih se ne može živjeti.
– Otkako smo dobili svoju državu, nema veće sramote od tih iznosa mirovina. Sramota nad sramotom – govori.
Smatra da bismo se svi s više poštovanja trebali odnositi prema starijima, a to uključuje i pravo na dostojanstven život. Bez skupljanja boca i kopanja po kontejnerima. Zato rado priča kako je to nekad izgledalo, kako se u njegovoj mladosti odnosilo prema starijima. Možda ljudi koji odlučuju o našim sudbinama i pročitaju pa se zamisle o odnosu prema vlastitom narodu, prema slabijima, nemoćnima. Njemu, kao i svima koji su tad odrastali, bilo je, primjerice, nepoznato da ne bi pozdravili starijeg od sebe. Malo je, kaže, reći da su mu u vrijeme njegove mladosti, stariji ljudi bili važni.
“Bez pomoći starijih menadžera teško bih uspio”
– Moj odnos prema starijim kolegama bio je ispunjen strahopoštovanjem, iako su prema meni bili više nego korektni. U tim mojim počecima uzori su mi bili ‘stari menadžerski lisci’, Vladimir Mihaljek Miha i pokojni Luko Bratičević. Jako sam bio ponosan da su već u počecima pokazivali povjerenje u mene – priča.
Ne skriva da bi bez njihove pomoći vrlo teško uspio. Pomagali su mu na najpotrebitiji način, davanjem savjeta. Od samih početaka na mlade su gledali kao na ravnopravne kolege.
– Znali su da moraju imati mrežu svojih ljudi u svim krajevima jer je u vrijeme bivše države prostor za rad bio znatno veći. Zato su bili korektni prema nama – govori.
Pamti da su tad stariji puno bolje živjeli, a danas suosjeća s umirovljenicima koji jedva preživljavaju. Ne poštuje ih se, ni njih ni njihov opus. Navodi primjer svog uzora, Vladimira Mihaljeka Mihe.
– Toliko je napravio za ovu državu…, posebice u ratu, pa sve do organiziranja “Moje domovine”. Trebao je od Hrvatske dobiti najveće odlikovanje, mirovinu od koje može pristojno živjeti. Ni jedno od tog nije dobio – kaže.
S Oliverom Dragojevićem i Lepom Brenom, 70-ih, Foto: Privatni album
Prvi veliki koncert kojeg je organizirao u suradnji s Veliborom Džarovskim bio je nastup Zdravka Čolića na Starom Hajdukovom placu. I danas se silno ponosi koncertima na Poljudu: od klapa pod imenom “Ne damo te pismo naša”, “Noć svijeća” gdje je s Mišom Kovačem pjevalo 42000 ljudi, Thompsonov koncert koji je okupio publike kao i Mišo. Prljavom kazalištu organizirao je sedam koncerata na Gripama, Miši 23, Draženu Zečiću sedam… Kaže kako su sve te svirke mahom bile nezaboravne.
Baš je Bubalo hrvatskoj javnosti predstavio kralja dijaspore, na velika ga je vrata uveo u hrvatsku estradu. Mate Bulić, naime, prvo je uspio u Njemačkoj, a tek potom u Hrvatskoj. U dijaspori je objavljivao CD-e, a Bubalo mu je jednom predložio da mu organizira veliki koncert na Hajdukovom starom placu. Bulić mu je govorio da u Hrvatskoj njega nitko ne pozna, Bubalo odgovarao da će to biti spektakl, a Mate završio s riječima “Ti nisi sav svoj”. Naposljetku je pristao i pokazalo se ipak da je Bubalo bio u pravu. Buliću je na taj prvi koncert došlo 28.000 ljudi.
Nije zvijezda svatko tko da milijun i pol intervjua
– Ne gledam na koncertima pjevače, već pozorno pratim kako se publika ponaša. Prije toga bio sam na dva Matina koncerta, u Kaštelima i Makarskoj. Rijeke ljudi su pjevale s njim i bilo mi je sve jasno – pojasnio je kako je znao da će Mate biti zvijezda.
Četiri, pet desetljeća radio je s najvećima, od mladih je pjevača stvarao zvijezde. Danas glasno i žestoko ukazuje na nesrazmjere, nepravilnosti. Kako prema umirovljenicima, obespravljenim građanima, tako i prema estradi. Ne podcjenjuje mlade pjevače ili one koji slove za zvijezde. Svako malo prigovori Nini Bardić, Vanni…, i začudo, nitko mu ne odgovara, nitko ga ne demantira.
– Nikog nisam prozvao s ciljem da ga podcijenim, minoriziram. Ali ako ti mladi dođu deset puta u mjesec dana na televiziju, a nemaju pjesmu, sami o sebi steknu dojam da su uspjeli. Nisu! Staro pravilo na estradi je “Stavi svoj plakat i da vidimo koliko će ljudi kupiti ulaznicu” – priča.
Svoje stavove potkrepljuje riječima: Ako Nina Badrić u 30 godina i milijun i pol televizijskih emisija i milijun i pol intervjua, ne može u drugom gradu Hrvatske prodat Gripe… onda nije zvijezda.
Prvi veliki koncert koji je organizirao bio je onaj Zdravka Čolića u Splitu, Foto: Privatni album
– Neka pjeva, ali kao takva sigurno nije zvijezda. Proteklih godina Gripe su prepunjavali Dražen Zečić sedam puta, Doris Dragović, tri dana za redom, Zlatko Pejaković, Giuliano, Mladen Grdović, klapa Cambi, Jasmin Stavros, Matko Jelavić… Vanna je ovo ljeto nastupala po Jadranu pet, šest puta, a prosjek prodanih ulaznica joj je 400-500. I sad ona ide u Arenu?! Znate li što se krije iza toga? To ubija naš posao. Što će ona poslije Arene biti zvijezda??? Kako da ne! Uostalom, vidjet će se koliko je bilo prodanih ulaznica. U ovim vremenima možeš podijeliti i 30.000, svi će doći – govori.
Nema više ni karijera ni veličina poput Tereze, Miše…
Dodaje da mediji od takvih pjevača stvaraju invalide. Jer, da nastupaju svi skupa, teško bi skupili 100 ljudi. Uz Ninu i Vannu, svako malo prozove i Gorana Karana, Tomislava Bralića…
– Za njih dvojicu sam rekao da su odlični glazbenici, koje slušam, ali su za mene kao ljudi – nula – kaže.
Žao mu je da se više ne radi kao nekad. Ne sviđa mu se taj novi, skroz drukčiji pristup prema poslu, ljudima. Propaganda je sasvim drugačija, distribucije ulaznica više nema… Zbog iskrivljenih kriterija estradnog posla, govori, pjevači danas ne mogu ni pomisliti da imaju karijere poput Tereze, Miše i ekipe. Pod tim iskrivljenih kriterijima podrazumijeva prisutnost u medijima bez pokrića.
– Lako je za mlade pjevače, iako oni danas ne mogu napraviti ništa. Najveći problem je u tome što nema pjesme. Ljudi uglavnom na koncerte dolaze zbog pjesme. Nema ni autora. Oni dobri su maknuti da bi izbili ovi podobni – smatra.
Nerijetko kaže kako se hrvatska glazba sustavno uništava. Sad, kad glazbenici radi korone dvije godine nastupaju na kapaljku, ne krivi pandemiju za težak položaj u kojemu su se našli. Ne misli, ističe, da je korona uništila našu glazbu. To su, smatra, davno prije pandemije napravili mediji. Oduzeli su joj dignitet, nitko više ne zna ni jednu pjesmu sa zadnjih Splitskih festivala, a bez digniteta su ostali i ljudi. Pjevači, građani, umirovljenici.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Ella Jantoš: Opleo bi me strah da razmišljam o mirovini, ni sad nisam gazda svoje sudbine
- Majerović-Stilinović: Teško je pored toliko reklama obilja gledati starije kako kopaju po kontejnerima
- Kostadinka Velkovska: “Radila sam četiri desetljeća, kakvu ste mi mirovinu dali?”
- Zdravko Šljivac: Je li uz tolike uhljebe moguće povisiti plaće pa da i mirovine budu veće?
- Ivanka Boljkovac (66): Sramota je, mirovine su tako male, a cijene su otišle nebu pod oblake
- Siniša Vuco: Političari su danas zvijezde, oni ne vide koliko siromaštvo i nepravda bole ljude
- Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
- Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
- Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
- Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
- Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
