Ivanka (75): ‘Ruke su moji strojevi, stavim steznik i ode baba u polje, bez likarije i vode’
Ivanki Cigić ni sa 75 godina nije teško doći i prodavati na šibenskoj pijaci, iako kod kuće njeguje bolesnog 90-godišnjeg supruga. Cijeli život radi rukama, koje naziva svojim strojevima i za taj rad izgara. Smatra da se seljak mora sam za sebe izboriti svojim radom, jer drugačije ne ide. Ako vidi da se roba ne prodaje, spusti cijenu pa tako tikvice prodaje za jedan euro po kilogramu. Kući kaže, neće nositi pa je bolje dati jeftinije, nego da baci.
Ivanka sa 75 godina prodaje na šibenskoj tržnici | Mirovina.hr
Ivanka Cigić (75) nema mirovinu, ali cijeli život živi od rada svojih ruku. Ljeti gotovo svakodnevno prodaje na šibenskoj pijaci, a zimi dolazi rjeđe, jer njeguje bolesnog 90-godišnjeg muža koji ne vidi, ne čuje i ne može sam na noge. Brine cijela obitelj o djedu, ali moraju na posao pa uskače nevjesta dok je baka Ivanka na tržnici. Za tešku situaciju ne krivi državu, već smatra da se hrvatski seljak mora izboriti sam za sebe. Objašnjava i kako.
‘Stavim steznik i ode baba u polje, bez likarije i vode’
– Sada ću vam kazati. Imam 75 godina i strojevi su mi u ruci. Pedeset godina radim tako i to iz mene ne može izaći. Jednostavno kad dođe vrijeme od posla gorim, moram, ako ne odem raditi, ja onda mislim da je cijeli svijet propao. Moj muž tek sada ima 518 eura penzije. Bio je u ratu, dragovoljac, ali braniteljsku mirovinu nije dobio, nego radničku za 41 godinu staža. U ratu sam sve vidjela, sve znam, ali mučim. Bilo bi bolje da otvorim rafal i kažem, ali sam obećala Bogu da neću, da ću poštovati nešto. Ljudi su izmišljali PTSP samo da bi dobili braniteljsku mirovinu, tako se rugaju svima nama koji radimo i stvaramo. Ne smiju se povlastice davati onima koji mogu raditi, priča Ivanka.
Sve što ima, kaže, stvorila je neumornim radom pa u polje i danas ide, iako je leđa ne služe.
– Kičma mi pada, uzmem oko sebe steznik i ode baba u polje, bez tableta, bez likarije i bez vode. Mogu bez vode 24 sata, tijelo mi je tako naučilo i tako se borim za svoj život. Neka je moj starac bolestan, samo neka je njega još na životu, ja ću se boriti za nas i dalje, dodaje Ivanka.
‘Bolje mi je dati za jedan euro, nego baciti’
Na tržnici, kaže, ima svega, ali nema poštenog čovjeka koji je stvorio svoje. Misli pritom na preprodavače koji zarade na lakši način od uzgajivača. Dok je jedna strankinja traži kutiju od banana u kojima inače prevozi lubenice, mladi turisti pitaju za koliko prodaje tikvice. Traže one velike, a kilogram daje za samo jedan euro. Toliko otprilike i ima u svakoj. Slatke su, kaže, i nemaju koštica.
– Bolje ih je dati za jedan euro, nego baciti. Kući ih sigurno neću nositi, jer to je meni ogroman teret. Ovako spustim cijenu i prodam. Rajčicu od starinskog sjemena držim na tri eura, ali ako vidim da ne ide, spustim na dva. Imam više robe, ulje, lubenice… Težak kruh je ovo, lubenice prodajemo isto za euro po kili, strah nas je da ne propadne sve, jer jako je sunce. Ove je godine seljak ne na nuli, nego ispod nule, kaže Ivanka.
