Istražili smo kako se jede u staračkom domu: Kuha se ‘po domaće’, porcije su velike, a ukusi različiti

Najvažnija sporedna stvar na svijetu nije nogomet, nego dobra spiza, složit će se mnogi. Posebno je to važno u starijoj dobi, kada se voli pojesti svašta, a smije gotovo ništa. Ipak, za dobar zalogaj živi se bez obzira na godine, i to ne samo kod kuće ili u restoranu, nego i domovima umirovljenika. Odlučili smo stoga istražiti kako se tamo hrane naši stari…

Foto: Mirovina.hr

Točno u podne puni se velika sala sisačkog Doma za starije. Hodnikom se širi miris juhe, safta s tijestom i kupus salate. Žamor i druženje utišavaju kolica s juhom koju pomoću velike ‘šeflje’ grabe marljive kuharice. Dok jedni čekaju, drugi su već gotovi. Poslužiti dvjestotinjak korisnika odjednom nemoguća je misija, pa serviranje svakog tjedna započinje s drugog kraja restorana kako nitko ne bi bio zakinut s obzirom na ustaljeni raspored sjedenja. Stiže salata koja odmah nestaje s ponekih tanjura, dok drugi strpljivo čekaju glavno jelo…

Foto: Mirovina.hr

Baka Đurđica iz Odbora za prehranu ne preskače nijedan obrok u sisačkom Domu umirovljenika. Namazi i topli napici za doručak, juha, glavno jelo i salata za ručak, nekad kuhano i za večeru. Nedjelja, dan kojem se raduju svi – prava gozba uz desert. Kuha se po domaće, porcije su izdašne, ali vrijednim kuharima svačiji ukus teško je zadovoljiti.

Prelistajte katalog

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

“Ovdje sam već pet godina. Kada izađem u grad, pitaju me što jedem kada tako dobro izgledam. To ipak nešto govori, a ne mijenjam ni garderobu jer je kilaža ista. Hrana je po svim standardima, od količine povrća, variva i mesa, do slanosti, masnoće i slatkoće, primjereno našim godinama. Liječnik dolazi i pregledava sve. Uz varivo je uvijek meso, a večere su isto ponekad kuhane; jetrice, krpice sa zeljem, hrenovke… Nemam primjedbi. Najbolja su mi variva, ona su kao kod kuće spravljena, još i bolja. Znate grah kada se kuha na veliko da je najbolji. Zaprške su lagane, a svaki petak je obavezno riba. Prije su bili samo oslići i papaline, a sada imamo i pastrvu i skušu. To je za naše zdravlje odlično. Ne volim jedino ričet” – kaže Đurđica Gaćeša.

Foto: Mirovina.hr

Iako je ovdje smještena tek nekoliko mjeseci, na domsku hranu naviknula je 72-godišnja Magdalena Krčelić dolazeći u dnevni boravak. Voli sve, a najviše nedjeljni ručak. Najdraži su joj sarma i gulaši, potom variva, a jedino baš ne ljubi sve vrste riba.

Riječi hvale ima i Hilda Blagović, obožava varivo i meso, a jedino ne voli ‘prežganu’ juhu koja se poslužuje svakog ponedjeljka ujutro.

“Juhe su dobre, kuhaju fino, jedino što ne volim kalju. Najviše volim pohanog oslića” – kaže nam umirovljenica Marija Prevendar.

Foto: Mirovina.hr

Kuhinjom i salom, provodi nas radna terapeutkinja Vanja Podgoršek. Dok hodamo, priča nam o strogo postavljenim normativima koji se poštuju. No, kada je o količini riječ, porcije ih premašuju, jer žele, kaže, da korisnici budu zadovoljni iako to nije uvijek nabolje za njihovo zdravlje. Brojati zalogaje 80-godišnjaku ni nema nekog smisla, jer je žlica safta više, sitno zadovoljstvo koje im neće pretjerano škoditi, a puno im znači. Osim toga, tako će manje posjesti u sobi, gdje ih je teško kontrolirati kada navale na sve i svašta, od špeka do keksa. Bolje onda da se najedu kuhanog. Iako se pazi da je priprema laganija, jela su, kazuje nam, nešto između bolničke i prave domaće kuhinje.

Foto: Mirovina.hr

Zbog velikih i teških lonaca konstatiramo kako posao u kuhinji baš i nije lagan. ‘Skoro kao na Manjači’ dobacuje nam glavni kuhar Davor Kostrić u šali.

“Za doručak uvijek jedu isto, bez obzira na izbor namaza i napitaka. Ne mijenjaju svoje navike pa mi već znamo tko što želi. Za ručak imamo tri menija; običnu, žučnu i prehranu za dijabetičare. Kuhamo i za vanjske korisnike kojima obrok vozi Crveni križ, imamo i svoju dostavu, a dolaze nam i sami umirovljenici po ručak. Večere su laganije, riže na mlijeku, pizze, špek police, buhtle, burek… Preko tjedna je voće, a ima i palačinki. Kao kod kuće, vrlo slično. Ima korisnika koji su zahtjevni, ali oni su u manjini. Žene mahom, jer ih je više…” – opisuje nam energični kuhar Davor. 

Kuharica Snježana Bučan u ovoj kuhinji je već puna tri desetljeća.

Foto: Mirovina.hr

“Posao je zanimljiv i kreativan, ne bih toliko bila ovdje da ga ne volim. Naši stari su dobri gosti,  manje-više zadovoljni. Ponekad traže repete, jer fino kuhamo, imamo par takvih redovnih pa dobiju, uvijek ima neka količina koja ostane… Skuhamo svaki dan oko 420 porcija, nas pet do šest kuhara. Počinjemo u 6 sati, do 10 moramo završiti, a onda kreće podjela…” – kaže kuharica Snježana.

Nedavno je dobila i nešto mlađe pojačanje u kuhinji, Marinu Bednjač koja nam usput govori kako je zadovoljna ovdje, dok zahtjeve korisnika pripisuje njihovoj dobi.

Sala se polako prazni. Među zadnjima ostaju Ljerka Rupčić i Ljubica Novak.

“Meni je dobro sve, ali neki me budu razapeli što to kažem. Dođu se ovdje najesti pa onda poslije prigovaraju. Volimo sve, vidite, tanjuri su nam prazni. Sve je ukusno i jestivo, a zabrlja se katkad i kod kuće. Jedino što nekada na jelovniku piše da će biti kolač, mi se tomu radujemo, pa onda ne bude. Stigne puding ili voćni jogurt umjesto…” – kažu dame. 

Foto: Mirovina.hr

Dok posljednji gosti punih trbuha odlaze na popodnevni odmor, sad već premorene kuharice kreću s pospremanjem i pranjem suđa.