Ispovijest umirovljenice iz doma: “Preklinjem vas, nemojte me više ni dana čuvati na ovakav način!”
Umirovljenica Luca Cetinić (66) korisnica je splitskog Doma za starije i nemoćne na Zenti. Domovi su posebno pogođeni epidemijom koronavirusa, no psihičke posljedice zaključavanja za korisnike bile su samo pitanje vremena. Nakon prvog zaključavanja, korisnici su imali nekoliko dana slobode, a onda su ih opet stavili pod ključ. Cetinić je u velikom otvorenom pismu zatražila da joj se vrati komadić osobne slobode koja joj je oduzeta, kao i odgovornost za vlastiti život i zdravlje koje je zbog samog zaključavanja ugroženo.
Foto: dzsino-split.hr / privatna arhiva
Umirovljenica Luca Cetinić (66) korisnica je splitskog Doma za starije, istog onog gdje se dogodio proboj koronavirusa koji je odnio 19 života. Samo, gospođa Cetinić nije smještena na stvarnom žarištu (u Vukovarskoj ulici), nego na Zenti gdje se virus zabilježen u travnju, ali se nije uspio proširiti.
Cetinić je ovih dana napisala i objavila potresno pismo, odnosno ‘Apel za slobodu od čuvanja pod ključem u domu za stare’, u kojem traži podršku jer je u očajnom stanju zbog višemjesečnog držanja pod ključem.
Svoj je apel, osim medijima, poslala i nizu drugih važnih institucija – od Zavoda za javno zdravstvo, Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Nastavnom zavodu za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije, Uredu pravobraniteljice osoba s invaliditetom, Pučkoj pravobraniteljici, Predsjedniku RH, Gradu Splitu – za sada, bez ikakvih odgovora.
Traži izmjenu i dopunu Mjera zaštite od Covida-19
Korisnicima domova za starije još su u veljači zabranjene posjete, a u punom jeku pandemije živjeli su u totalnoj karanteni. Početkom lipnja, kada smo danima imali po jednog ili nula novih slučajeva, korisnici su imali nešto više od dva tjedna slobode, a onda obrat i ponovno zaključavanje.
“Građani RH, stariji od 65 godina, žive slobodno kao i drugi u svojim stanovima. U zgradama koriste isti ulaz (dizalo) i hodnik pri dolasku do svog stana. Pada li ikome na pamet da sve starije od 65 godina ZAKLJUČA u stanove, kako ne bi izlazili izvan zgrade pa donijeli virus ostalim stanarima? Naravno, ne, jer to bi bilo suludo”, napominje Cetinić u svom apelu.
Stručnjake moli da joj objasne koga to ona može zaraziti, jer bi se, u slučaju da smije van – pridržavala svih mjera.
“Naglašavam da sam korisnica stambenog dijela Doma, te da su moji kontakti s drugim korisnicima minimalizirani. Također, smatram da moji izlasci iz kruga Doma ne bi za ostale korisnike predstavljali ništa veću opasnost od zaposlenika Doma koji svakodnevno odlaze kući po završetku posla i dolaze u različite kontakte izvan Doma koje nitko ne preispituje niti kontrolira. (…)
Koga ja mogu zaraziti ako se ne družim s ostalim korisnicima?
Suvisla sam i sposobna pridržavati se mjera i ponašati odgovorno prema sebi i drugima, nikad kažnjavana. Manja je mogućnost da se zarazim, jer su i moje fizičke aktivnosti i kontakti manji”, piše umirovljenica.
“Ja ne mogu ovako živjeti”
Nazvali smo gospođu Cetinić koja nam je objasnila čitavu situaciju. U Domu je šest godina, zajedno sa suprugom koji je u kolicima. Na uslugu se ne žale, iako priznaju da im Dom možda ne bi bio prvi izbor da mogu naći stan s pristupom za invalide i da, ne daj Bože, postoji široko dostupna organizirana pomoć za samostalan život takvim osobama.
“Razmislite – hoću li ja, sa 66 godina i štakama (ili invalidskim kolicima) poći u noćne klubove, poći na masovna događanja i zabave pa se ne pridržavati nužnih mjera? Neću, sigurno neću! Sve kad bih i htjela to ne mogu”, piše Cetinić u svom apelu.
Cetinić nam govori kako je prva karantena donekle bila i razumljiva, no da je danas situacija posve drugačija. Koristi internet, a i vidi kroz prozor da ljudi na ulicama ne poštuju mjere, barem ne u onoj mjeri kako je to izgledalo u ožujku i lipnju. Jučer je, priča nam, na društvenim mrežama vidjela kako ljudi beru svježe smokve, za koje je zaboravila da uopće postoje i da je sada njihova sezona. Jednostavno, život pod ključem mijenja čovjeku percepciju, a Cetinić kaže da je psihički na izmaku snaga.
“Ja sam naivno vjerovala gospodinu ministru i Stožeru kada su najavili da sljedeći put neće tako zaključavati, mislila sam da neće ni nas na taj drastičan način zaključati. Oni sve to pravdaju medicinskim razlozima, međutim, recite mi kad će biti gotovo cjepivo? Kažu godinu dvije. Ja ne mogu i ne želim tako živjeti!”, kazala nam je Cetinić.
Traži odgovor temeljem čega su nju, bez pitanja i unaprijed, ocijenili kao osobu nesposobnu da se brine o sebi, oduzeli joj slobodu kretanja zagarantiranu Ustavom, Konvencijom UN-a o pravima osoba s invaliditetom i drugim dokumentima EU.
“Danas to više nije za opće niti za moje dobro. Ponavljam – po toj logici bi trebalo zaključati sve stanove gdje živi starija osoba koja spada u ugroženu skupinu. Koliko bi stanovnika RH tada bilo pod ključem? A ja sam pod njima već četvrti mjesec”, kaže umirovljenica.
Kroz život navikla na prepreke, ali ova posebno boli
Cetinić je prije prvog rođendana preboljela virus dječje paralize koji je ostavio posljedice. Osoba je s invaliditetom III. kategorije, a dijagnoza joj je u grupi paraplegije.
“Nama život zagorčavaju po dvije stepenice, pragovi u stanu, svašta. Stotine tih prepreka malih nama otežava život i mi moramo uložiti dodatne napore da se borimo s njima, a tu su još i standardni životne brige koje muče svakoga – od nabavke, života, režija, bolesti. A skupoća života je nama praktički dvostruka, sve što je fizički vezano moramo moljakati druge ljude, voziti se, znate”, kaže Cetinić.
Međutim, prepreku zaključanih vrata u domu, posebice kada joj se svi socijalni radnici pa čak i ravnatelj pravdaju da samo slušaju upute Stožera, teško može samostalno pobijediti. Užasno joj smeta ideja da je ona zaključana kako ne bi sijala koronu.
“Ne mogu to progutati nikako, ja ću ili poludjeti ili će me pustiti da prolazim kroz vrata. Ja već znam, Stožer će zamuljati da se bakice vode u šetnjicu uz ulicu na 15 minuta, kažu da će dopustiti izlaske samo ako dom ima park. U našem dvorištu, to je kaskadna zgrada, a takvo je i dvorište. Dio terase je ravan, ali su onda stepenice, skučeno je, nije to za mene. Još željezna vrata s jedne i s druge strane. Gore je nego u zatvoru.
Radije bih bila u pravom zatvoru, tamo imate vrijeme za šetnju, imate i zatvore otvorenog tipa gdje ljudi vikendom idu kući”, objašnjava Cetinić.
Cetinić je ogorčena, objašnjava nam kako u 66. godini života ne želi dvije godine pod ključem čekati na pronalazak cjepiva i napominje da se ne smije zatvarati oči na psihičke posljedice epidemije koronavirusa.
“Molim samo da se moj život pusti meni u ruke”
Nekog značajnog društva nema ni u samom Domu, priča nam kako su epidemiolozi u jednom trenutku rekli i da se na hodniku ne može pričati. Svoju “susjedu”, korisnicu iz sobe pored njene, viđa svakih nekoliko dana.
Najveći problem vidi u tomu da je netko drugi preuzeo odgovornost za njen život i njeno zdravlje, zato što je pod krovom ustanove.
“A ako se ja zarazim od korone pod tim uvjetima, a ljudi se već jesu zarazili po domovima, hoće li oni odgovarati, dati odštetu, ako ja umrem od korone dok sam pod njihovom zaštitom? Neće nitko odgovarati, slegnut će ramenima i reći će “virus je kriv”. Molim samo da se moj život meni pusti u ruke, ako ja smatram da ovaj zatvor nije život vrijedan čovjeka – zašto mi ne daju taj komadić odgovornosti?”, pita se Cetinić.
Pitamo ju što bi prvo napravila, da joj danas kažu da smije napustiti Dom. Cetinić nam munjevitom brzinom odgovara da bi doslovno plakala pola dana, od jada da iz sebe ispusti sve osjećaje koji su se nagomilali u proteklih više od 100 dana.
Ovo je njen prijedlog
Cetinić ne traži čuda, no zaključavanje sigurno nije najsretniji izbor za više korisnika domova za starije koji su u njenoj situaciji. U svom apelu doslovno preklinje stožer da ju prestanu čuvati na ovakav način, posljedice zaključavanja su iz dana u dan sve jače.
“I danas, nakon svih napora u životu, nakon rada i “uživanja” minimalne invalidske mirovine meni oduzimate i ono malo što mogu, ugrozivši mi zdravlje i život (…)
Oduzimaju mi se zadnji dani (ili godine) života, zašto? Po stotinu pita se pitam zašto na ovakav način? Mogu potpisati izjavu kojom prihvaćam odgovornost za svoje ponašanje”, napominje umirovljenica.
Traži da se propisane mjere za korisnike Doma dopune uputom da se pojedincima poput nje odobri izlazak izvan prostora doma i nastavak života u svojoj stambenoj jedini – sve na osobnu odgovornost uz primjenu uputa koje vrijede za ostale građane.
“Želim nastaviti “plesati” život s virusom, jer ovo sada nije život već ugrožavanje istog. Ne možete me držati pod ključem do pronalaska cjepiva, pod izlikom čuvanja života i zdravlja. To bi značilo da ste mi izrekli smrtnu presudu”, zaključuje Cetinić u svom apelu.
Hrabra umirovljenica kaže nam da je inače povučena i introvertna, no da je situacija neizdrživa i da je morala javno reagirati. Svoj je apel objavila i na Facebooku
