[Intervju] Stražarni lopov – kratke priče o izgubljenoj generaciji, o Rock’n’Roll-u i odrastanju u državi sa šest republika
Regionalna alternativna glazbena scena, zajedno s usponom novog vala, obilježila je mnoge mladosti. Iz perspektive Zagrepčana koji je velik dio svoje mladosti proveo na rock i punk koncertima, kraj prošlog stoljeća izgleda ponešto drukčije od onoga na što smo navikli. Svaki tekst na blogu Gorana Polaka iznova prisjeća na te prošle dane, budi nostalgiju i sve koji dijele njegove uspomene (a ima ih) uspijeva odvesti na putovanje kroz vrijeme.
Goran Polak, 2018. | Foto: privatna arhiva
“Osamdesete su bile godine mog odrastanja, bio sam mlad, besmrtan i živio sam onako kako sam želio, a to vrijeme najviše pamtim po prijateljima koji su tu besmrtnost putem izgubili ili svjesno odbacili. Ne smatram osamdesete idiličnim kako se danas često prikazuju”, objašnjava Polak, autor brojnih tekstova, s nepopravljivom strašću prema glazbi.
Prvi post na blogu objavljen je 26. svibnja 2010. “U konceptu bloga sam konačno pronašao način kako napisati knjigu, jer sam u postovima mogao polako pisati priče, onako kako mi je što padalo na pamet, bez nekog kronološkog reda”, govori Goran Polak, kojemu je hobi pisanje i uređivanje internet stranice Jesus loves the Stooges i bloga Stražarni lopov. Potonji opisuje osamdesete godine prošlog stoljeća u Zagrebu, Hrvatskoj i Jugoslaviji, a autor tekstova priprema i dokumentarni film o tom razdoblju, za koji tvrdi kako će osamdesete prikazati dijametralno suprotno od uobičajenog.
Isječak iz teksta Čovjek koji ne postoji s bloga Stražarni lopov:
“Prošao sam pored čovjeka koji ne postoji. Ispod ugašene neonske reklame, stajao je tiho. Dvadeset godina, poput plastičnih bisera, razastrlo mu se pod nogama. Nije otišao dok je bio mlad, dok je imao priliku. Lojalnost ili strah od promjene, sada više nije bitno. Možda je živio zatvorenih očiju, a možda je ipak svijet oko njega postao drugačiji. Jer došla su neka čudna vremena u kojima se pošteni tretiraju kao naivni, duhovni kao prolupali i iskreni kao blesavi. U kojima odluke donose ljudi koji umjesto srca imaju čipove i kojima je njihov vlastiti profit jedino gorivo koje ih pokreće. Koliko je samo bio naivan kada je mislio da će to zdanje koje gradi trajati vječno.”
Bend Yola Yola (Polak u sredini), 1992. – 1994. | Foto: strazarni-lopov.blogspot.hr
Otkud ideja za blog?
Još od kada sam sredinom osamdesetih prvi puta gledao film Blade Runner i vidio zadnju scenu u kojoj replikant Roy Batty kaže: “I’ve seen things you people wouldn’t believe. Attack ships on fire off the shoulder of Orion. I watched C-beams glitter in the dark near the Tannhäuser Gate. All those moments will be lost in time, like tears in rain”, odlučio sam da ću jednog dana napisati knjigu o vremenu u kojem sam živio i o ljudima s kojima sam odrastao, da tako na neki način svi ti trenuci naših života ne budu izgubljeni u vremenu. Da ostane neki trag. No, kako ja nisam pisac, u narednih tridesetak godina nisam se mogao natjerati da sjednem i pokušam na papir staviti sve ono što sam od tada počeo “pisati u glavi”. Onda sam 2007. godine napravio moju prvu web stranicu Jesus Loves The Stooges baziranu na mojoj kolekciji audio i video snimaka Iggy Popa, The Stoogesa i grupe MC5 . Kako je moja kolekcije njihove muzike najveća u svijetu, slika s linkom na tu moju web stranicu se pojavila na gomili detroitskih blogova. Nakon što sam malo proučio te blogove, svidjelo mi se kako neki od muzičara, poput recimo bubnjara grupe MC5, Dennisa Thompsona, u postovima na svojim blogovima pišu kratke priče o svom životu i o detroitskoj rock sceni. Otuda je u biti potekla ideja za Stražarnog Lopova. U konceptu bloga sam konačno pronašao način kako napisati knjigu, jer sam u postovima mogao polako pisati priče, onako kako mi je što padalo na pamet, bez nekog kronološkog reda, koje ću onda jednoga dana u knjizi sve zajedno objediniti u jednu cjelinu.
Pozivnica za koncert benda Yola Yola | Foto: strazarni-lopov.blogspot.hr
Koliko dugo se bavite arhiviranjem materijala koji objavljujete i otkud Vam sve te fotografije, snimke, kazete, ulaznice…? Imate li neku bazu podataka kojom se služite prilikom prikupljanja materijala za objavu?
Ljudi koji prate blog obično misle da sam kolekcionar ex yu muzike, s velikom privatnom arhivom iz koje povremeno vadim materijale koje stavljam na blog, što je u biti totalno pogrešno. Blog je u početku trebao biti neka interna stvar za moje prijatelje, ali se sve promijenilo kada sam odlučio uz svoje priče napraviti i neku, da tako nazovem, interaktivnu sliku tog vremena u kojem smo živjeli. Dakle napraviti postove u kojima će se moći poslušati i pogledati snimke bendova koji su u to vrijeme egzistirali na sceni i to ne samo opće poznatih bendova već i onih malih koje je odavno progutalo vrijeme, u kojima će se moći pročitati tekstovi iz časopisa koje smo nekad čitali, poput Džuboksa i Poleta, pogledati plakati iz tog vremena, fotografije s tuluma, koncerta, iz zagrebačkih klubova… Kada sam krenuo s realizacijom te ideje nisam imao puno nekih konkretnih materijala, ali od 1980. godine kad sam kao klinac počeo izlaziti, pa do 1994. kada sam odsvirao svoj zadnji koncert, konstantno sam visio po klubovima, koncertima, tulumima, birtijama, svirao okolo, te sam upoznao gomilu ljudi sa zagrebačke glazbene scene, tako da kad sam se odlučio napraviti na Stražarnom Lopovu post o bilo kojem bendu iz toga vremena uvijek bi ili znao nekog tko je svirao u tom bendu ili nekoga frenda tko je bio dobar frend s članovima tog benda. Uvijek se našao neki link, a što je bilo najbolje, svima se svidjela osnovna ideja bloga i svi su mi otvorili svoje privatne arhive. Svaki put kad bih “zabrijao” na nekom koncertu naletio bih na nekoga iz prošlih vremena tko mi rekao da ima nešto zanimljivo za mene što mu već godinama trune na tavanu. Ubrzo se priča o blogu zakotrljala po čitavoj regiji, čak se tekst o Stražarnom Lopovu pojavio u beogradskom Godišnjaku za društvenu istoriju, pa sam početnu ideju o interaktivnoj slici zagrebačke scene proširio na interaktivnu sliku čitave regije, što mi opet nije bio neki veliki problem jer sam za vrijeme Jugoslavije imao prijatelje, kako po cijeloj Hrvatskoj, tako i u svim ostalim republikama. Osim bendova koji su egzistirali u okvirima glavnih gradova svih tadašnjih republika i bendova iz gradova poput Rijeke, Pule ili Vinkovca, o kojima se ponešto i pisalo u medijima, od tada sam počeo raditi i postove o bendovima koji su dolazili iz nekih manjih sredina i koji unatoč svojoj lokalnoj popularnosti nisu nikad dobili priliku za neku veću afirmaciju, a i te kako su bili dobri… Dakle, ne postoji neka moja privatna baza podataka ili privatna arhiva. Stražarni Lopov je u biti sam po sebi jedna velika kolektivna arhiva, sastavljena od gomile raznoraznog materijala kojeg su mi isključivo za objavu na Stražarnom Lopovu, ustupili ljudi kojima se svidjelo to što radim i sve ono što sam od njih dobio će s vremenom biti objavljeno na blogu. U svakom postu su navedeni svi oni koji su zaslužni za realizaciju tog posta, a ja sam samo onaj koji je sve što su mi dali lijepo upakirao i postavio na blog.
Goran Polak, 1989. (promo fotografija za bend Endymion) | Foto: privatna arhiva
Koliko još tog materijala za objavljivanje imate?
Ne nazire se kraj, a svako malo se pojavi i nešto novo. Što više ljudi prati blog, to se više ljudi želi uključiti, pa mi tako raznorazni materijali dolaze sa svih strana. Uz sve to, kako je gledanost bloga postala jako velika, za koji mjesec će prijeći brojku od milijun posjeta, otvorio sam blog za nove bendove i razne projekte povezane s današnjim subkulturama, da na taj način malo pomognem u promociji sadašnje scene…
Polet – novinski tekst | Foto: strazarni-lopov.blogspot.hr
Nema puno mjesta na internetu sličnih blogu Stražarni lopov, zar ne?
Pa iskreno, ne pratim nijedan blog, pa čak ne pratim ni portale, ali ipak mislim da je moj blog sam po sebi karakterističan zbog nekih stvari. Recimo, na Stražarnom Lopovu nema ni jedna službeno objavljena audio ili video snimka, pokušavam koliko je to moguće ne kršiti autorska prava, nema linkova za skidanje jer poanta je da se bendovi gledaju i slušaju na blogu, većina postova je napravljena u suradnji s bendovima ili bar uz blagoslov bendova, većina fotografija je ustupljena od strane ljudi koji su ih snimili, i što je meni jako bitno, nema ni jedna plaćena reklama, dakle ja osobno od svega toga ne izvlačim doslovno nikakvu financijsku korist. Jednostavno ne želim od Stražarnog Lopova raditi neki svoj privatni biznis. Bitno je i da ništa na blogu nije napravljeno po sistemu copy-paste, što je uobičajena praksa na webu, pa kad onda nekoliko portala po tom principu objavi neki pogrešni podatak, ljudi ga prihvate kao točan. Onda opet neki drugi ljudi pišu knjige o muzici pa vade podatke o nekom bendu s weba i ti krivi podaci se pojave u knjigama, pa čak i enciklopedijama. Ja radim na način da ili napravim intervju s nekim iz benda koji mi onda ispriča sve iz prve ruke, ili mi on sam napiše tekst o svom bendu. Na taj način su svi podaci na Stražarnom Lopovu točni.
Dozvola za vanredni izlazak | Foto: strazarni-lopov.blogspot.hr
Kakve su povratne informacije čitatelja?
Sve povratne informacije koje sam pročitao su bile pozitivne, osim par komentara u kojima je jedna osoba zabrijala na neku svoju filozofiju o fašizmu i komunizmu. U biti nije shvatio ironiju u mom tekstu Živio drug Tito i svi ostali sveci pa me proglasio fašistom. No moram nešto dodati. Moja ideja je bila da se putem komentara na blogu priča na neki način proširi. Nažalost, većina onih koji prate blog svoje komentare na postove uglavnom pišu na fejsu. Kad bi ti komentari bili napisani na blogu svaka priča bi dobila jednu novu dimenziju, jer bi na jednom mjestu bila objedinjena sjećanja puno ljudi. Kad sam, recimo, napisao priču o legendarnom zagrebačkom punkeru Flekiju jako puno ljudi je u svojim komentarima po forumima i na fejsu napisalo svoja sjećanja na njega. Neki od tih komentara su bili puno zanimljiviji od moga teksta, jer su ih napisali ljudi koji su s njim išli u osnovnu školu, pa njegova ekipa s kvarta, bliski prijatelji, punkeri s kojima se opijao po Zagrebu… Zamislite sad da su svi ti komentari bili napisani u komentarima na blogu, koji su sastavni dio svakog posta. E, to bi onda bila kompletna priča…
Goran Polak, 1983. (“bauhaus faza”) | Foto: privatna arhiva
Jeste li jedini autor tekstova na blogu?
Na blogu je s desne strane sadržaj podijeljen na poglavlja. Tekstovi u poglavljima “Priče o izgubljenoj generaciji” i “Izmišljeni razgovori” su u stvari dijelovi knjige koju pišem. Ispod toga je poglavlje “Stražarni Lopov u potrazi za vanzemaljcima”. Taj dio je zamišljen kao posveta trash kulturi i u biti je serijal koji se sastoji od jedne moje, ne baš prepametne i većini ljudi nerazumljive, “Balkanske SF priče” u nastavcima, koja se bazira na originalnim tekstovima iz novina o letećim tanjurima koji su se nekad svako malo pojavljivali iznad Jugoslavije. Uz svaki dio te priče nalaze se i skenovi tih originalnih članaka o letećim tanjurima i otkačene reklame iz hrvatskih novina koje su izlazile još prije drugog svjetskog rata. Uz ta poglavlja, u kojima su isključivo moji tekstovi, ima i poglavlje “Iz prve ruke”. Tu se nalaze intervjui koje radim s ljudima koji su stvarali scenu na ovim prostorima, ali ima i autorskih tekstova koje su za blog napisali muzičari o svojim bendovima. Tu sam u biti otvorio prostor i svima onima koji žele ispričati neku zanimljivu priču iz svoga života.
Poplava u Zagrebu 1964. | Foto: strazarni-lopov.blogspot.hr
Najdraži koncert u doba Jugoslavije?
Na neki način čitav moj život je u to doba bio jedan neprekidan koncert, najčešće s puno dima na pozornici i prejakom rasvjetom u očima… Više pamtim tulume nakon koncerata od samih svirki bendova i neke sitnice oko koncerta koje su samo meni bitne.
Najdraži glazbenici s ovih prostora?
Ne bi izdvajao najdraže glazbenike, ali mogu reći da EKV i Haustor imaju posebno mjesto u mom srcu.
Polak i bend, 1981. | Foto: strazarni-lopov.blogspot.hr
Idete li još uvijek na koncerte? Koji je zadnji na kojem ste bili?
Odem na dva, do tri koncerta mjesečno. Najčešće idem na koncerte na kojima sam siguran da ću naletiti na nekoga od stare ekipe, tako da više idem zbog ljudi koje na tim koncertima srećem, nego zbog samog benda koji nastupa. Osim rock koncerata, ponekad odem i na koncerte klasične glazbe, a redovno idem i u kazalište, na filmske projekcije, raznorazne izložbe i promocije. Zadnje što sam gledao je bio koncert Partibrejkersa.
Što mislite koje su osnovne razlike između rock koncerata nekad i danas?
Mislim da baš i nema neke posebne razlike. Sve to ide nekako po istoj šabloni. Nema tu neke velike filozofije. Pozornica, razglas, par reflektora, bend odere…. a onda, ili ga imaju ili ga nemaju… U stvari, možda je jedina razlika što bendovi sada imaju puno kvalitetniju opremu i gitare su im uključene u gomilu pedala. Nekad se sviralo na svemu i svačemu, pa ponekad i na ničemu.
Polak i bend, 1981. | Foto: strazarni-lopov.blogspot.hr
Komentar na današnju popularnu glazbu?
Nemam neki posebni komentar, jer muzika koju pratim nekako baš i nije u kategoriji popularne glazbe.
Što za Vas predstavlja razdoblje o kojem najviše pišete – 80-e godine prošlog stoljeća i po čemu ga najviše pamtite?
Osamdesete su bile godine mog odrastanja, bio sam mlad, besmrtan i živio sam onako kako sam želio, a to vrijeme najviše pamtim po prijateljima koji su tu besmrtnost putem izgubili ili svjesno odbacili. Ne smatram osamdesete idiličnim kako se danas često prikazuju. Baš pišem tekst za dokumentarni film o tom vremenu koji ću uskoro raditi s Baričević Miljenkom – Moljcem. Radno ime teksta je “Osamdesete, mitovi i legende”. Bit će to dijametralno različit prikaz osamdesetih od uobičajenog.
Znate li jeste li jedini koji se bavi ovim tipom izvještavanja i kolekcionarstva?
Novinara, kolekcionara ex yu muzike i rock kritičara ima jako puno, ali ja se ne vidim među njima, jer ne smatram da se bavim ni izvještavanjem, a ni kolekcionarstvom. Kako je Pete Townshend iz grupe The Who davno napisao: “I’m just talkin’ ’bout my g-g-generation”.
