Profesor Romano Božac uveo nas je u svoje tajnovito kraljevstvo sa 1.500 vrsta gljiva

“Stalno učim o gljivama i nikada neću naučiti sve. To je svijet koji me stalno očarava. Gljive nisu samo vizualno prekrasne, već i kad ih promatrate pod mikroskopom skrivaju razna čudesa. Morate se u njih zaljubiti” – govori naš najveći auteritet za gljive, prof. Romano Božac.

prof. Romano Božac u kraljevstvu gljiva / Foto: Muzej gljiva

Ako se svijet gljiva može nazvati kraljevstvom, onda je njihov kralj u Hrvatskoj nedvojbeno prof. Romano Božac. Entuzijast i zaljubljenik u gljive već preko pedeset godina, prof. Božac utemeljio je predmet Gljivarstvo na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je predavao do umirovljenja, osnovao je gljivarska društva “Kamilo Blagaić” u Zagrebu 1983., gljivarsko društvo “Martinčica” u Labinu 1985. i “Ožujka” u Rijeci 1985., te pokrenuo časopis “Gljivarstvo” 1984. Nakon Kamila Blagaića 1931., objavljuje 1976. u bivšoj državi prvu knjigu o gljivama na hrvatskom jeziku – “Gljive naših krajeva”.

Otkrio je, opisao i slikom objavio nekoliko desetaka novih vrsta gljiva, objavio je mnoge znanstvene radove kao i 19 knjiga o gljivama koje su prevedene na svjetske jezike, te samostalno objavio kapitalno djelo u dva sveska: “Enciklopedija gljiva” (Školska knjiga, Zagreb, 2005. i 2008.) s ukupno 1567 stranica i 2000 originalnih fotografija gljiva u boji. Autor je 110 izložbi gljiva u Hrvatskoj i inozemstvu od 1978. do 2016., a utemeljio je i Hrvatski mikološko-gljivarski savez, čiji je bio prvi predsjednik. Trenutačno piše knjigu “Podzemne gljive”, za koju ističe da će mu biti posljednja, te će u njoj opisati i dresuru pasa za traženje tartufa.

Enciklopedija gljiva / Foto: Vladimira Paleček

Muzej gljiva kao svjetski rekord

Prelistajte katalog

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Razgovarali smo u Muzeju gljiva u Zagrebu, koji je otvoren 2013. na Trgu Bana Josipa Jelačića 3, u stanu na trećem katu. U Muzeju, koji predstavlja ostvarenje njegova životnog sna, osobno je determinirao i liofilizirao 1.500 vrsta gljiva iz Hrvatske i brojnih zemalja svijeta. Gljive su izložene u vitrinama kao trajni eksponati, a po boji, veličini i obliku izgledaju kao da su žive, što je jedinstveno djelo i svjetski rekord.

Zanima nas što ga sve te godine i dalje oduševljava u svijetu gljiva.

“Silne nepoznanice koje kriju. Mene gljive ne zanimaju za jelo, već zbog svojih velikih tajni. Kada sam ih prije pedesetak godina počeo proučavati, one su značile smrt. Mogli ste komotno staviti znak jednakosti među njima: gljive = smrt. Ja sam se zainatio da ću se s njima uhvatiti u koštac i nisam pogriješio. Naravno da sam otkrio kako je puno toga što su ljudi vjerovali o njima bilo netočno, izmišljeno. Jako poštujemo stariji svijet ali mi znamo više od njih, a naši potomci bit će pametniji i znati više od nas. Ima jedna zgodna misao o gljivama koju je napisao pokojni Kamilo Blagaić u knjizi „Gljive naših krajeva“ koja je objavljena 1931. godine: ‘Tko se uhvati u njihovo kolo, taj iz tog kola ne izlazi. To su iskusili oni prije mene a iskusit će i oni poslije mene.’ I to je živa istina. Gljive su očaravajući svijet – i stručno i znanstveno – i moraš se zaljubiti u njih. Kad ih gledate pod mikroskopom, skrivaju čudesa, a nema nigdje objašnjenja zašto je to tako. Dakle, one nisu samo vizualno prekrasne. Primjerice, svaka podzemna gljiva ima peridij – omotač ili ovojnicu – a kod različitih vrsta peridij je uvijek različit. Neke gljive imaju dva, neke tri sloja, neke samo jedan, pa onda taj jedan peridij ima longitudinalne niti koje su vezane kopčama, pa onda u istom rodu nađemo drugu koja ima niti ali nema kopče, pa onda sljedeća ima niti ali kopče samo ponegdje, drugdje su, pak, kopče guste… A razlike idu i dalje. Stalno učim o gljivama i nikada neću naučiti sve.”

Pojašnjava nam i kako – teoretski – gljive mogu prekriti cijelu Zemaljsku kuglu, i to samo jedna gljiva, svojim micelijem. Međutim, to je praktički nemoguće jer na Zemlji postoje mora, rijeke, Sjeverni i Južni pol i određene barijere. Kad naiđe na kvalitetno stanište, micelij se širi radijalno u svim pravcima i nezaustavljivo se kreće naprijed, no kad naiđe na barijeru – mora stati.

Bitka za prostor u trajanju od 20 godina

Dok šetamo ovim fascinantnim Muzejem koji se prostire na otprilike 180 četvornih metara, prof. Božac pojašnjava nam kako je do prostora, koji je inače u vlasništvu Grada Zagreba, došao – mukotrpno.

“Bitku za ovaj prostor vodio sam 20 godina. Počeo sam od nule. Postavio sam mnoštvo izložbi gljiva diljem Hrvatske koje je posjetilo stotine tisuća ljudi. Nakon nekog vremena počeo sam razmišljati kako mi je žao što ih nakon izložbi sve moramo baciti u smeće. Zanimalo me kako bi bilo gljive sačuvati kao eksponat za budućnost. Literature na hrvatskom jeziku o tome nije bilo pa sam učio nove jezike i prevodio istovremeno te došao do jednog pojma koji se zove liofilizacija – proces kojim se izvlači voda iz gljive. Sadržaj vlage u gljivi tako se smanji na 5-6 posto. Taj se postupak inače koristi u medicini, zatim kod sušenja voća i slično. Palo mi je na pamet da bih tako mogao očuvati gljive. Moji su prijatelji u Plivi imali velike liofilizatore za cijepiva i zamolio sam ih da mi liofiliziraju par vrsta gljiva da vidim jesam li na pravom putu. Oni su to vrlo rado učinili. Bilo je to 1995. Rezultat je bio fantastičan, jer se gljive nisu uopće promijenile; izgledale su i dalje kao da su žive. I dan-danas stoje tu u vitrini. Tada sam krenuo u bitku za Muzej. Nezadrživo sam kucao na sva vrata i molio sve, od ministarstava nadalje, jer takav muzej nitko na svijetu nema. Ruku mi je pružio naš gradonačelnik Milan Bandić i da nema njega ovoga Muzeja ne bi bilo, to ću otvoreno reći. Imam samo najljepše riječi za njega jer je on jedan fenomenalan čovjek koji želi pomoći. Hvala mu zauvijek za ovaj spomenik Gradu Zagrebu, i za kulturu i školstvo i za djecu. Naravno, prijedlog je izglasan na Skupštini grada Zagreba” – ističe, dodajući kako u Muzej dolaze ljudi iz cijelog svijeta i svi mu se dive.

No s vremenom je nastao još jedan problem – prostor im je postao premalen. Nove eksponate više nemaju kamo stavljati, a nemaju ni garderobu, pa školarci i studenti kad dođu u grupama po podu ostavljaju torbe i kapute, a trebaju i dvoranu za predavanja.

“Božji prst – samo to ću reći. Ispalo je da je stan do nas prazan jer vlasnik živi u Beču. Došao sam do njegovog broja telefona, nazvao ga i pitao bi li stan prodao Gradu Zagrebu za proširenje Muzeja gljiva. On je pristao a ja sam ideju prenio gradonačelniku. On se složio i tako je krenula akcija za kupnju tog stana. Doživjeli smo svašta, raznorazna podmetanja. Želio bih da javnost zna kako su glasovali na Skupštini grada: Bandićeva stranka i HDZ su glasali „za“ dok su protiv bili SDP i HNS, koji nikada u Muzeju nisu ni bili niti ga vidjeli. No imali su hrabrost dignuti ruku protiv nečega o čemu ništa ne znaju. Vidite, mi želimo graditi državu znanja, a podmeću nam noge ljudi koji nemaju pojma o čemu se tu uopće radi.”

No priča je ipak završila sretno po Muzej; u Skupštini je prijedlog prošao i Grad je kupio stan, koji će uskoro preurediti i napraviti dvoranu za predavanja, garderobu i izložbeni prostor koji će služiti na čast Gradu Zagrebu.

Psećja bljuvotina, vještičino srce, sotonski vrganj i velika polipovka…

Promatrajući sve te čudesne oblike i boje, za oko nam zapinju i njihova jednako čudesna imena. Naime, uz dobro poznate vrganje, bukovače, pečurke, tartufe, blagve, krasnice i slična poznata imena, tu se nalaze i: psećja bljuvotina, vještičino srce, sotonski vrganj i velika polipovka. Profesor nam pojašnjava kako je svaka gljiva izložena ovdje zapravo priča za sebe. Najviše ih je iz Hrvatske, no ima ih i iz Slovenije, Austrije, Italije, Francuske, Kine, Japana, s otoka Sahalina, iz Ukrajine, Maroka. Donose im gljive sa svih strana svijeta. On sam – priznaje – nema najdražu gljivu, već ga svaka veseli. Pokazuje nam crni tartuf koji je sam otkrio i opisao.

“Dao sam mu ime Tuber donnagotto. To ime nikome ništa ne znači, ali meni znači jer sam ime složio od imena mojih dvaju pasa, Donne i Gotta, s kojima sam te tartufe i pronašao. Ovaj se naziv ne može prevesti na hrvatski, pa sam predložio da mu hrvatski naziv bude ‘Rovinjski crni tartuf’ jer je tamo otkriven. No kasnije je pronađen kraj Sinja, Makarske, na Braču… Točniji bi mu naziv bio ‘Mediteranski tartuf’ jer raste uz Jadran, tamo gdje raste primorski bor; u simbiotskoj su zajednici.”

Pri tom nam pojašnjava kako je isključivo pravo autora kako će dati naziv novoj vrsti gljiva. Kod naziva se mora poštivati rod gljiva – primjerice boletus – no vrsti možete sami dati ime. Tako mnoge gljive nose imena nekih ljudi.

U jednoj od vitrina izložena su i dva Debelonoga smrčka.

“Donio sam ih iz Trsta, gdje je bio međunarodni sajam gljiva. Rekao sam šefu da ih nosim u Zagreb. Isprva nije pristao no izborio sam se za njih; teškom mukom mi ih je dao. No onda je zaista jednoga dana došao u Zagreb u Muzej i odmah me s vrata pitao gdje su smrčci. Možda je mislio da sam ih pojeo?” – smije se.

Zatim pokazuje na gljivu Hadrijanov stršak.

” Čovjek me zvao iz Izole i pitao imam li tu gljivu u Muzeju. Odgovorio sam da nemam. Rekao je da će odmah sjesti u auto i dovesti mi je u Zagreb, a još je vani bio snijeg. Pojasnio je da mu treba najmanje četiri sata da dođe, a ja sam odgovorio da ću ga – ako će on doći u Zagreb – čekati cijelu noć.

Golemu plamenku, pak, našle su dvije djevojčice pokraj Šibenika. Njihov tata mi je poslao fotografiju na mail, gledao sam je i nisam je mogao prepoznati. Zamolio sam ga da mi ju hitno autobusom pošalje, što je on i učinio. Eto, ispalo je kako je riječ o novoj vrsti koju svijet još ne poznaje.”

Žilasta tavica, crveni peharček i druge gljive / Foto: Vladimira Paleček

Zelenkasta raznocijevka i druge gljive / Foto: Vladimira Paleček

Tvrda krasnica / Foto: Vladimira Paleček

Ne voli jesti gljive, no zelenu pupavku je kušao

Zanima nas nastaju li stalno nove vrste gljiva, no prof. Božac odmahuje glavom, ističući kako ih još nitko nije otkrio i opisao.

Interesantno, prof. Božac baš i ne voli jesti gljive. Kazuje nam kako ga ponekad prijatelji zamole da im pripremi neka jela od gljiva, pa on to rado učini jer zna dobro kuhati. Tada jede s njima, no osobno radije jede janjetinu, lignje ili kobasice koje sam radi.

Pa iako nije ljubitelj gljiva na trpezi, iz znatiželje je probao onu najotrovniju, zelenu pupavku.

“Postoji pravilo u biologiji koje kaže kako je u prirodi sve otrov i ništa nije otrov. Ovisi o količini. Tako sam ja jedan dan probao komadić zelene pupavke i nije mi bilo ništa, onda sam drugi dan mrvicu povećao dozu i nije mi bilo ništa, a treći dan kad sam još malo povisio dozu počeli su problemi, i tu sam stao.”

Najukusnijima, pak, smatra smrčke, tartufe, vrganje i blagve. Kazuje kako je Raspucani vrganj po aromi i ukusu apsolutno najbolji, a može ga se pronaći kod bjelogorice: kestena, bukve i graba.

Sve su gljive u Muzeju kategorizirane kao: jestive, uvjetno jestive, vrlo ukusne, otrovne, smrtno otrovne i bez vrijednosti. Trajni su eksponati, a jedino o čemu treba posebno voditi računa jest vlaga, koja ne smije prelaziti 40% jer su gljive potpuno suhe i u njima nema vode. Ili – kako kaže prof. Božac – spavaju.