Ilija Lončarević priznao: ‘Treninzi me još uvijek vesele, ali sam rekao da više u klubove neću ići’
Ilija Lončarević poznato je lice u hrvatskom nogometu. Osim brkova, mnogi ga znaju po jedinstvenom i britkom stavu i tome da se ne libi govoriti o greškama u igri. Komentirao nam je igru Vatrenih na svjetskim prvenstvima, prisjetio se najslavnijih dana amaterskog nogometa u Zagrebu, a otkrio nam je i kako razmišlja o prestanku profesionalnog rada u klubovima. Sa svojih 78 godina, on je vjerojatno i najstariji aktivni trener u Hrvatskoj.
Ilija Lončarević | Foto: Screenshot: YouTube/Podcast inkubator
Svjetsko prvenstvo u nogometu jedno je od najgledanijih sportskih događanja na kugli Zemaljskoj. Ono na stadione, ali i pred male ekrane privlači i mlado i staro, u što smo se uvjerili u srijedu, kada smo pratili reakcije jedne navijačice Hrvatske u zlatnim godinama.
To je i vrijeme kad do izražaja dolazi znanje i iskustvo nogometnih stručnjaka, trenera, analitičara i bivših igrača. U Hrvatskoj malo tko ima više iskustva od Ilije Lončarevića. Ovaj je 78-godišnjak u svom 50-godišnjem trenerskom “stažu” trenirao mahom sve značajnije hrvatske prvoligaše i drugoligaše. Iako trenutno bez trenerskog angažmana, još uvijek aktivno prati zbivanja i daje svoje opservacije u medijima. To je i ovoga puta bio slučaj.
– Moramo ujednačiti stanje igrača i glave u jedinstvenu cjelinu, jer protiv Maroka to nije bio slučaj i zato smo imali problema kojih smo imali. Nemoguće je reći da možemo biti zadovoljni činjenicom da Luka Modrić koji ima 37 godina djeluje kao da ima 27, a da igrači koji imaju, uvjetno rečeno, 27 djeluju kao da imaju 37. Tu se neke stvari moraju izjednačiti. Ovi igrači koji su na neki način bili na nivou ispod potrebnog moraju se izjednačiti i doći blizu ostalih koji su bili na nivou. Tu nema dileme. Samo tako možemo pobijediti, ocijenio je Lončarević stanje Hrvatske nakon prve utakmice u skupini protiv Maroka i dao svoj “recept” za pobjedu protiv Kanade.
Istaknuo je da nije pobornik stava da za pobjedu treba pomaziti sreću. Ali, nije ni pobornik velikih prognoza. Nije nam otkrio što očekuje od Hrvatske u sljedećoj utakmici, iako Vatrenima kao navijač želi pobjedu. Kaže da za krajnju procjenu treba malo pričekati.
– Plasman se ne može prognozirati dok se ne izađe iz grupe. Čime se prođe u osminu finala, onda se može razgovarati, mada ni tada to nije popularno, jer je pitanje idućeg protivnika. Svaki idući protivnik je borba za ostanak u igri ili ispadanje, tako da su takve prognoze nepopularne. Ja sam navijač, kao i svi mi drugi i ja navijam da prođemo grupu, osminu finala itd. Ali, to što ja navijam i što svi navijamo ne znači puno i ne mora značiti ništa. Prognoze su tu za mene neozbiljne stvari, čvrst je Lončarević.
Neka druga nogometna vremena
Stoga smo se okrenuli njegovoj sveukupnoj sportskoj karijeri. Iako je rođen u Slavoniji igrao je u zagrebačkoj Lokomotivi koja je tek prije desetak godina postala profesionalan klub. Paralelno s igračkom, započeo je i trenersku karijeru u Prvomajskoj, amaterskom klubu koji kao i istoimena tvornica – više ne postoji. Lončarević i sam priznaje da se dosta toga promijenilo otada.
– To su neka druga vremena. Danas su naučne discipline u svakom pogledu, koje su potrebne da sportaš bude što bolji, otišle daleko naprijed nego što su bile nekad. Nema tu neke velike filozofije u objašnjenju toga. Ići u detalje nema nikakvog smisla. Primjerice, nekad su liječnici reprezentacije ili velikih klubova, ako su bili prisutni, govorili kako će se igrači hraniti, kakav će imati ručak, kakvu će imati večeru. Pitanje je jesu li i tada veliki klubovi imali stalne liječnike. Danas imamo tim liječnika, tim fizioterapeuta, tim nutricionista, svašta imamo, a da ne govorim o načinima treniranja, fizičke pripreme, itd., govori iskusni trening.
Razlike su vidljive i kod igrača. Iako je Lončarević igrao nogomet u amaterskim klubovima, drži da je danas razlika između amaterizma i profesionalizma puno veća nego prije. Jasno, možemo se prisjetiti priča o starijim igračima koji su uz treninge i utakmice, čak i u tadašnjoj prvoj ligi bivše države, morali ići na posao. Danas najtalentiraniji igrači već ulaskom u punoljetstvo vrijede po nekoliko desetaka, ako ne i stotinu milijuna eura. Da ne govorimo o sponzorskim ugovorima…
– To su velike relacije, kao što su danas velike i drugačije relacije između naše treće, četvrte, pete lige i Dinama i prve lige. Razlike su bile i onda između profesionalaca i amatera, a danas su te razlike još veće, skočile su do neba. Nemoguće je uopće usporedbe davati, jer amateri su ostali amateri igrajući i trenirajući u boljim uvjetima. Profesionalcima su, za razliku od profesionalaca otprije 50 godina, uvjeti financijski ili bilo kakvi drugi su otišli jako, jako daleko. Tako da ni tu nema baš neke dodirne točke. U tom segmentu vrhunskih svjetskih i europskih klubova, koji su bili onda, a i danas su vrhunski, očite su razlike. Samo unutar jednog takvog kluba kao što je Real Madrid razlike su velike iz vremena šezdesetih godina kad je Real osvojio šest naslova prvaka Europe zaredom. Za njihove igrače su uvjeti sasvim drugačiji nego što su onda bili. Profesionalce onda i danas uspoređivati nije tema, odnosno nije ozbiljna tema o kojoj bismo trebali razgovarati, smatra naš najstariji aktivni trener.
Dva posla u jednoj struci
Govoreći o razlikama, zanimalo nas je i kolike su razlike u vođenju kluba i reprezentacije. Bilo je dosta negativnih kritika nakon prve utakmice Vatrenih, a i Lončarević je upozorio da neke stvari treba popraviti. Naravno, izbornik je za vrijeme ovakvih natjecanja uvijek po najvećom “paljbom” javnosti, a osim što je trenirao velik broj klubova, najpoznatiji brk hrvatskog nogometa, kako nazivaju Lončarevića, bio je izbornik Libije i mlađih hrvatskih selekcija pa stoga može reći kroz što trenutno prolazi Zlatko Dalić.
– To su dva različita posla u jednom zvanju ili struci. To vam je kao inženjer arhitekture i inženjer građevine. Oba su inženjeri, završili su fakultete, oba su iste struke, ali to su dva različita posla. Građevinar je na ulici, na gradilištu, ako direktno radi taj posao, a arhitekt se bavi stvaranjem i vizijom unutarnjeg i vanjskog izgleda građevine. Tako je i s trenerima. Trener u klubu je dnevni, tjedni, mjesečni i godišnji posao, svaki dan. Trener u reprezentaciji to nije, jer on pobire, ako je moguće, rezultate rada drugih trenera i sklapa ih u jednu cjelinu koja se zove reprezentacija i iz toga radi posao koji je stalan, ali nije uvijek na terenu. Treninzi koji se rade su drugačiji. Posao nogometni je isti. I klupski trener selekcionira i stvara momčad, ako je to moguće. Isto tako radi i trener reprezentacije, ali to nije dnevni posao. Više je to skautiranje i analiza i iz toga stvaranje momčadi koja više igra utakmice nego što trenira, objasnio je.
Među navijačima Lončarević ne vidi velike razlike. No, smatra da su domaći klubovi, osim najvećih, u devedesetima izgubili navijače. Dodaje kako posjećenost više nije kakva je bila, pogotovo u amaterskom nogometu. Prisjetio se kako je 1974. godine igrao utakmicu sa svojom Prvomajskom protiv Šparte Elektre u Prvenstvu Grada Zagreba. Kaže da je na tu utakmicu došlo oko 2.500 ljudi, što je i danas rekordan posjet za jednu amatersku utakmicu.
Ne boji se reći što misli
Zahvaljujući svojoj bogatoj trenerskoj karijeri, Lončarević je konstanta u hrvatskom nogometu. Možda je to i zbog njegova načina razmišljanja, jer on je poznat po tome što se nikad nije libio reći ono što misli. Iako se trudi da ga kritike zbog toga ne diraju previše, ipak je osjetio potrebu odgovoriti onima koji ga kritiziraju zbog njegovih kritika, za koje ističe da su dobronamjerne.
– Imam svoje razmišljanje i svoje znanje i naučio sam u životu govoriti istinu. Istina u današnje vrijeme gotovo nikome paše. Rijetko sam naletio da nekome odgovara. Nisam kritikant niti zločest čovjek, zato što je trener izgubio utakmicu ili nekakav plasman, da se iživljavam na tome. Mogu sa svojim znanjem izmisliti razloge kojih nema, ali to mi nikad nije palo na pamet. Ali, ljude i to smeta. Onda mi prijatelji kažu: “Dobro, Ilija, nemoj biti smiješan. Što te briga što nekoga ljuti ili ne ljuti. Zašto bi ti prestao komentirati, ako to zadovoljava druge?“ Svi su ljudi sujetni, a treneri su možda više nego drugi. I igrači su sujetni. Nekad se, grubo rečeno, ponašaju kao svete krave, da im čovjek ne može reći ni da je lijep, ni da je ružan, ni da je ovako ili onako, a zapravo su javne osobe koje su podložne analizi i kritici. Kad kažem kritici, ne mislim na nešto negativno. Kritika je i pozitivna stvar. I kad kažem nešto što je pozitivno, nitko to ne čita i ne pamti, a kad samo nešto kritički, neki osvrt ili manjkavosti koje su bile u igri, onda to ide u sferu zamjeranja. Mene to ne zanima, jer znam da nikog ne vrijeđam i da nikome ne želim zlo. Ja sam samo nogometni čovjek. Ako sam cijelu svoju karijeru proveo takav kakav jesam i ljudi me tako znaju, onda sam dužan, bez obzira na to koliko imam godina i da bih već trebao biti u mirovini, reći svoje mišljenje. Koliko ću biti aktivan nemam pojma. Ovisi koliku mjeru mi uzmete vi, novinari, poručio je Lončarević.
‘Još uvijek se ponašam kao klinac’
Posljednji angažman mu je bio u Kustošiji, zagrebačkom klubu u drugom rangu domaćeg nogometa. Nije se s upravom rastao u dobrim odnosima, pa dijelom možemo i shvatiti zašto je ogorčen. Iako priznaje da je “nogometni čovjek”, ne može pobjeći od toga da se mora posvetiti i obitelji. Između redaka dalo bi se naslutiti da razmišlja o odlasku iz profesionalnog nogometa.
– Moje sposobnosti umne i fizičke su još uvijek takve da bez problema vodim trening i da me to veseli. Vođenje utakmica me ne veseli toliko, jer sam ih pregrmio ni sam ne znam koliko. Svaki trener kad uđe u godine sigurno teže podnosi utakmice, nego trening. Trening me još uvijek veseli i dok sam još uvijek ovakav kakav jesam, ne mislim stati. Uvijek ću raditi nešto; ili ću pomagati klincima i mladim igračima da budu bolji, ili ću, kao što sam poslije Kustošije, zahvaljujući načinu na koji se stvari događaju u našim klubovima, rekao da više u klubove neću ići. Bit će mi krivo ako pogazim svoju riječ. Vuku me previše za rukav kako bih pogazio svoju riječ, ali se nadam da neću. Imam unuke kojima treba pomoći, imam djecu i suprugu stariju, puno obiteljskih obveza, a ja se ponašam kao klinac još uvijek, iskren je Lončarević kako samo on to zna biti.
O mirovini ipak nerado govori. Ističe kako je ona mala i da ima osjećaj da se “nije povećala ni 100 kuna otkako sam je dobio.” Poznat po svojim brkovima, Lončarević je odlučio da nema toga što bi ga natjeralo da ih obrije. Ne vjeruje u praznovjerja, pa ako Hrvatska i osvoji Svjetsko prvenstvo, brkovi će ostati na mjestu. Ipak je to njegov zaštitni znak, koji ga prati kroz gotovo čitavu nogometnu karijeru i po kojem je, uz svoj čvrst stav, nadaleko poznat.
