Iako u prijevremenoj mirovini, njima ni danas nije teško raditi i pomagati
Katicu Grabar i Zlatka Banovića veže prijevremena mirovina, ali i prodaja kaktusa i sadnica za štandovima na Sisačkom sajmu cvijeća. Prilika je to za zaraditi koju kunu sa strane, pomoći obitelji i biti od koristi. Oni su dokaz da umirovljenici nipošto nisu pasivni starci, već ljudi koji se ne libe posla ni nakon što su odradili gotovo četiri desteljeća.
Katici Grabar cvijeće je bilo posao, a sada je mirovina Foto: J. Grgurić/Mirovina.hr
Sisački Sajam cvijeća cijeli ovaj tjedan pretvara grad na tri rijeke u cvjetnu oazu koja se proteže uz šetalište podno Staroga mosta. Prilika je to da se predstave i brojni izlagači za čijim smo štandovima, začudili biste se, susreli brojne umirovljenike. Dok jedni prodaju kako bi zaradili koju kunu sa strane, drugi pomažu jer imaju vremena, a posao ih i dalje ispunjava.
Cijeli radni vijek 63-godišnje umirovljenice Katice Grabar ispunjen je cvijećem. Naime, gotovo 40 godina radila je u petrinjskoj cvjećarnici, a kada je gazda stavio “ključ u bravu” morala je u prijevremenu mirovinu. No, ni danas s poslom ne staje. Osim što izrađuje aranžmane za prijatelje, obilazi sajmove pomažući u prodaji kaktusa.
Posao sanja još i danas
“U mirovinu sam otišla sa 56 godina života i 39 staža. Cijelo to vrijeme radila sam u istoj cvjećarnici. Nije mi teško raditi ni danas, jer još imam snage, mogu, iako je lijepo i kod kuće. Volim raditi, a uz mirovinu od 2.100 kuna dobro dođe i koja kuna sa strane. Suprug je nezaposlen, jedna kći se udala, a druga je s nama i radi kao učiteljica. Prije sam radila za djecu, sada radim za unučad. Tako vam je to” – priča nam umirovljenica Katica.
Aranžirati je jako voljela, a zbog talenta bližnji je i danas angažiraju u raznim prigodama. I s kupcima je, ističe, znala, ali pred kraj joj je posao s ljudima postajao sve zahtjevniji.
“Nisu svi ljubazni, a vi morate stalno biti nasmijani i znati što reći. Ako ste smrknuti i ne znate pričati i reći kakvu šalu, onda jednostavno niste za taj posao. Mirovini sam se veselila, posebno zato što mi ujutro više neće zvoniti budilica. Ali znate što? I dalje se budim u šest sati. Valjda je organizam tako navikao i gotovo. Pa i to cvijeće mi je u krvi, još i danas znam sanjati posao i kako aranžiram cvijeće. Mislila sam da će mi u mirovini biti dosadno, ali nije – zaključuje Katica Grabar.
Nakon ratišta nije želio u mirovinu
Nekoliko štandova dalje nailazimo na simpatičnog prodavača sadnica, 62-godišnjeg Zlatka Banovića koji je u mirovini već pet godina. Raditi je, kaže, počeo rano pa je tako u zagrebačkom Dalekovodu skupio 37 godina radnog staža, spajajući ga još sa šest ratnih godina. Iako je radio na rukovodećim funkcijama, s mirovinom nikako nije zadovoljan. Najviše ga ljuti to što oni koji su se nakon služenja u Domovinskom ratu vratili na radna mjesta i radili još 20 godina, imaju manje mirovine od nekih koji su u nju otišli već 1996. godine.
Umirovljeni Zlatko Banović prodajom sadnica pomaže obitelji Foto: J. Grgurić/Mirovina.hr
“Moja mirovina manja vam je od takvih i ne doseže ni 4.000 kuna, s tim da sam si sam uplaćivao u treći mirovinski stup. Da sam otišao odmah nakon rata, imao bi 6.000 kuna. Ne znam zbog čega država nagrađuje ljude koji nisu radili, a mogli su, dok nas kažnjava. K tomu, imamo sam jako visoku plaću, no ona se smanjila zadnjih godina prije mirovine i do 50 posto zbog promjena u poslovanju firme, mijenjanja vlasnika i predstečaja. Svakako ću angažirati pravnika da mi protumači izračun mirovine koji nije transparentan. Jako nas je puno zakinutih, ali isto tako je puno i nagrađenih” – kaže umirovljenik Zlatko.
Dok razgovara s nama prodaje sadnice u koje se izvrsno razumije, iako se tim poslom uopće ne bavi, već pomaže snahinoj obitelji koja ima “cvjetni biznis” u Ludbregu. S obzirom da je u mirovini dok svi drugi rade, angažirali su ga da prodaje cvijeće, jer nema tko drugi.
“Da vam iskreno kažem, radije bih doma odmarao, ali drago mi je da mogu pomoći. Za to bake i djedovi služe” – zaključuje Zlatko Banović.
