Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
Pandemiji usprkos, Parni valjak u kolovozu kreće na mini turneju. Prve su im to svirke nakon godinu i pol. Nitko od njih ne skriva veselje, već se vide kako se ne daju s pozornice. Vođa benda, Husein Hasanefendić, jedva čeka pružiti i sebi i publici dobru svirku.
Hus i Aki 2019. u Beogradu, Foto: Naxi Radio
– Život nakon 65., plašio me od moje 19-e, kad sam prvi put čitao Doriana Graya. Pogotovu mi je bila zastrašujuća mogućnost da dočekam te godine osuđen na ono što će mi država dati, kao neku milostinju. Sad vidim da, barem Valjku, to nije nikakva drama, još uvijek sviramo i to je super – priča Husein Hasanefendić Hus (67).
Vođi Parnog valjka bio je izazov pripremiti se na te godine. Nitko, pa ni on, u davnim godinama iza nas, nije mogao ni slutiti da će za cijeli odrađeni radni vijek, ljudi u mirovini živjeti od mizerije, krpati kraj s krajem. I nikako zakrpati. Hus sve to, kaže, najradije ne bi komentirao. Ni mirovine ni političare. Jer smatra da je upravo visina mirovina odraz sposobnosti političara, njihovog rada.
– Od kako smo samostalni, imamo loše političare koji nas vode. Nemaju pojma kako im narod živi, znaju za sebe, ne znaju za ljude. To je poražavajuće. Nekad smo gradili ozbiljne brodove, brane, imali industrije koje su devastirane da bi se netko obogatio u tom procesu. Jasno da tako siromašna zemlja nema od kud davati mirovine ljudima. To je ispod dostojanstva. Uzimaju ti novac cijeli život i onda to proćerdaju na kojekakve gluposti, loše poteze pa se, kao, nema od kuda. Nema, znam, ali čija je to krivnja? – govori Hus.
Osjetljiv je na starije ljude, na generaciju koja je u mirovini ili pred mirovinom. Na svoju generaciju. Važni su mu. I kao mlađi rado je poslušao savjet nekog zlatne dobi, a sad, priča, među njemu dragim ljudima, svi su tek dvije ili tri godine stariji od njega.
– Svi smo mi odgajani tako da poštujemo. Nekim ljudima možda danas to nije drago ni čuti, ali u vrijeme mog djetinjstva dame i stariju gospodu pozdravljalo se s “Kistihand”, “Ljubim ruke”. Ne daj Bože da netko tad u tramvaju nije ustupio mjesto starijem – prisjeća se odrastanja.
Otac mu je bio strog, majka ne toliko, ali po tom pitanju nije ni bilo kompromisa. Da je, kojim slučajem, prošao pored starijeg susjeda i ne pozdravio ga, vjerojatno bi, smije se, dobio neki šamarčić. Ističe da mu je to poštovanje bilo prirodno, nipošto nametnuto.
Nemam kontakt s novim klincima, nema volje s druge strane
– To je nešto što ti ukažu, ti shvatiš, pa se tako i ponašaš. Jer to razumiješ, a ne zato što te netko tjera. Nije se moglo dogoditi da me uhvate u nepoštivanju starijih – kaže.
Viziju o sebi kao glazbeniku, o bendu, imao je još kao klinac. Danas kaže da je baš to – imati viziju – nešto što čovjeka obilježi i izdvoji iz mase. Kao dijete je trenirao hokej i tenis, jahao na Zagrebačkom hipodromu, a u školskoj reprezentaciji bio je golman u svim loptačkim sportovima. Svirao je u tamburaškom orkestru, no čuvši na radiju „Shadowse“ i „Beatlese“ fascinirao ga je zvuk električne gitare. Bila je to ljubav na prvo slušanje. Drago Mlinarec pozvao ga je kao 17-godišnjaka pa je počeo svirati u Grupi 220. Tad je shvatio da je to njegov životni poziv.
Parni valjak, Foto: Promo
Na Boom festivalu 1975. fascinirao ga je čupavi pjevač u utegnutim hlačama leopard uzorka. Bio je to Aki. S njim je stvorio novi bend, Parni Valjak. Njihove pjesme danas su bezvremenske, a bend najdugovječniji na ovim prostorima. Angažiran je svugdje gdje svojim iskustvom i autoritetom može pomoći. Sve što o glazbi zna, nesebično bi prenio na mlađe, osjeća to kao svoju dužnost, no…
– Nemam neki kontakt s novim klincima, a dok sam i imao, kao i ambiciju da im pomognem savjetom ili ozbiljnijim angažmanom, nije bilo volje s druge strane. Valjda je to prirodno da nas, kao uspješni bend, doživljavaju kao smetnju. Valjda razmišljaju “Dok smo mi prisutni, manje je mjesta za njih, nove”. Što naravno nije točno, ali mislim da je takav dojam. Osim toga, klinci su uvijek protiv autoriteta, pa samim time smo i mi u toj kategoriji – govori Hus.
S druge strane, na njihovim koncertima u publici bude puno mladosti. Zato Hus pretpostavlja da je ovo antagonizam koji se može svesti na usko područje unutar scene. Klinci na koncertima su, priča, sjajni, bude ih gomila, imaju prekrasnu energiju, pjevaju stare i nove pjesme. Za razliku od starijih koji, smije se, pjevaju stare pjesme, a nove baš ne doživljavaju. Iza njih je 46 godina svirke.
Trenutak kad su ljudi napokon pjevali moje pjesme? Ludilo!
– Zvuči zastrašujuće, ali kad se probudim i nema vijesti da je netko od Stonesa umro sve mi je OK. Kao da sam još uvijek u djetinjstvu. Sve je u redu dok oni sviraju, panika će me početi loviti kad Stonesi prestanu. Ovih naših 46 prošlo je strašno brzo ali sada nam dolazi do svijesti da ljudi od četrdesetak godina ne poznaju svijet bez nas. Na neku foru , velika je to stvar – rekao nam je Hus.
Kad bi trebao izdvojiti samo neke trenutke, emocije ili drame u karijeri, tvrdi da bi čitav Velesajam ispunio uspomenama. Važan mu je trenutak kad su ih počeli prepoznavati kao ozbiljan bend. Startali su nesretno, kao neki produkt bend koji je sklepan na brzinu i došao maznut lovu. Dugo im je trebalo da promijene taj odnos prema njima, prvenstveno kritičara. No, kad se dogodila “Stranica dnevnika” a dvorane se počele masovnije puniti, prvi puta je kao autor doživio to o čemu je maštao.
Husein Hasanefendić Hus, Foto: Naxi Radio/Promo
– Ljudi su pjevali moje pjesme. Ludilo! – kaže.
Bila je tu i svirka 1990., u praznoj dvorani Doma sportova, jedna od gesta koje su gotovo zaboravljene. Nakon događaja na utakmici Dinamo – Crvena zvezda, kad su se navijači potukli, odlučili su vratiti sve ulaznice za koncert koji je trebao biti dan poslije u Domu sportova.U gradu je bila loša vibra i neka zlokobna slutnja. Bojali su se što će se dogoditi jer im je policija nudila samo četiri čovjeka za osiguranje. Tko je znao što bi se moglo dogoditi kad se gomila opet okupi? Zato su svirali pred praznom dvoranom, a Z3 televizija prenosila je koncert u živo.
– Koncert se zvao “Koncert zdravog razuma” iako, kako vrijeme pokazuje, zdravog razuma nigdje nema previše. Svirali smo mi prvi i na trgu u Mostaru, gdje su bile vođene najžešće borbe. Došli su ljudi i iz istočnog i zapadnog Mostara, i bili zajedno bez ikakvog ekscesa. Bili smo prvi i u Novoj Bili, helikopterima su nas tamo vozili.Odsvirali smo koncert u prepunoj sportskoj dvorani u Novom Travniku pa kad tamo netom nakon borbi ljudi pjevaju ¨naoružan samo smiješkom hodam ja kroz grad……¨ moraš osjetiti malo ponosa – prisjetio se Hus.
Pandemiji usprkos, u kolovozu kreću na mini turneju. Prve su im to svirke nakon godinu i pol. Nitko od njih ne skriva veselje, već se vide kako se ne daju s pozornice.
Dužni smo ljudima Arenu, još je gomila nevraćenih ulaznica
– Guštamo već i na probama. Sam čin sviranja je gušt, nije nužna publika. Naravno da je sjajno kad stanemo pred njih, kad nam daju energiju i dobru vibru, ali već kad smo se našli nakon punih godinu dana nakon zadnje svirke, bili smo sretni poput male djece. Jedno vrijeme, dok je Slovenija bila zatvorena, ni probe nismo mogli imati. Aki nije mogao doći u Zagreb – govori Hus.
Na mini turneju kreću svirkom u Novoj Gradiški, slijedi Makarska, Split i Opatija, a Zadar im je već otkazan radi epidemioloških razloga. Imaju dogovorene nastupe i u rujnu, čekaju zeleno svjetlo da napokon objave i zagrebačku Arenu.
Marijan Brkić, Hus i Aki na pressici u Beogradu, Foto: Naxi Radio
– Dužni smo ljudima, Arena je bila prvi otkazani veliki koncert. I još je ostala gomila nevraćenih ulaznica – kaže.
Dodaje da je korona najviše pogodila velike izvođače. Onim manjima, pojašnjava, normalno je svirati pred 200, 300, 500 ljudi pa im se onda i u pandemijskim uvjetima ništa nije dramatično promijenilo. Valjku je bio problem napraviti koncert i držati standard na koji su naviknuli publiku. I to u dvorani četiri ili pet puta manjeg kapaciteta. Zato veselje nadolazećih svirki ni ne pokušava sakriti. Jedva čeka pružiti i sebi i njima dobar koncert. A definicija dobrog nastupa po Husu je:
– Kad počneš svirati prvu pjesmu i odjednom koncert završi. Kad nisi svjestan koliko dugo sviraš, pjevaš, isključiš se uroniš u glazbu i odjednom bude gotovo. Kad ti se čini da je sve prošlo u trenutku.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
