Humanitarna udruga Dobra volja počela je s jednom perilicom i emisijom Provjereno: Stariji ljudi vesele se bananama, čokoladi, jogurtu…
Sve je počelo 2015. kad je tada 42-godišnja Marijana Ćorluka Matešić u stanu u Sesvetama, koji dijeli sa suprugom i petero djece, gledala prilog u emisiji Provjereno o tati Matiji i sinu Milanu Basarcu iz Komareva pored Siska. Suze 15-godišnjeg dječaka koji je imao jednu želju, perilicu za rublje, da njegov tata ne mora prati ručno, dirnule su Marijanu do srži. Bio je to, pokazat će se kasnije, početak Humanitarne udruge Dobra volja, koja danas brine o stotinjak pojedinaca i obitelji u cijeloj Hrvatskoj.
Marijana Ćorluka Matešić s bakom Ankicom kojoj je Udruga nabavila drva za zimu
„Ne znam koliko smo puta pregledali taj prilog suprug, djeca i ja. I svi smo redom plakali. A onda je pala odluka – nazvali smo nekoliko prijatelja i za vikend se uputili u Sisak. I tu je sve počelo. Nismo mogli dočekati da dođe vikend da možemo opet otići do njih, pomoći u radovima i čišćenju, napraviti što god treba“, priča Marijana.
Na skrbi stotinjak obitelji i pojedinaca
Ono što je uslijedilo, nitko nije mogao očekivati.
„Počelo nam se javljati sve više poznatih i nepoznatih ljudi koji su željeli pomoći kao i mi. Ali ono što je teže – javljalo se sve više ljudi koji su trebali pomoć. Shvatili smo ubrzo da kao pojedinci nećemo moći puno napraviti i osnovali smo Humanitarnu udrugu Dobra volja“.
Baka Ana je sama, nakon smrti supruga i sina, pa je svaki posjet volontera silno razveseli
Sedam godina kasnije, Udruga Dobra volja na brizi ima stotinjak obitelji, a velik udio čine stariji ljudi koji sami, zaboravljeni i siromašni žive u zabitima do kojih je automobilom teško doći. No volonterima Udruge za njih ništa nije teško.
„Imamo petnaestak aktivnih volontera, a za Božić i više jer imamo stotinjak obitelji na skrbi pa je teško sve obići. Bake i djedovi koji žive sami nemaju Internet, ponekad ni struju, vodu, telefon, pa nam se obično javi netko od susjeda koji nam preporuči osobu kojoj treba pomoć. Budite svjesni da je starcima najteže. Toliko su zahvalni što samo dođemo i popričamo s njima, i to im puno znači, a kamoli kad im još nabavimo drva za zimu ili kupimo hranu. Uvijek nam na odlasku napomenu da ih ne zaboravimo i da dođemo opet“.
Vesele se čokoladi, bananama, mesu…
Iako Udruga djeluje na istočnom dijelu Zagreba, njihovi štićenici su u svim dijelovima Hrvatske, od Zagorja, Moslavine, Like, Slavonije…
Marijana i volonteri redovno obilaze i djeda Branka, čija je kuća stradala u potresu
„Jako je puno staraca kojima pomažemo. U Lici surađujemo s Udrugom slijepih i slabovidnih osoba, koja nam redovno daje popis obitelji kojima bi puno značio samo paket hrane. Imamo našu volonterku Jelenu iz Otočca koja se trudi uz svoje obaveze otići na teren i obići ljude. Stariji ljudi su nam uz djecu najdraži, jer se toliko vesele malim stvarima koje si teško mogu priuštiti, npr. čokoladi, napolitankama, bananama, voćnom jogurtu, svježem povrću, mesu… Uvijek se trudimo da im to kupimo. Šećer, brašno, tjesteninu i namirnice koje mogu duže stajati imamo na malom skladištu u Dubravi“, pojašnjava Marijana.
Donacije stižu iz svih dijelova svijeta, od pojedinaca i obitelji, ali i od tvrtki. Prijevozničke tvrtke im puno pomažu jer pakete besplatno prevezu po cijeloj Hrvatskoj do onih kojima su potrebni, kao što je nedavno bio slučaj sa velikom donacijom školskog pribora. Obiteljima koje žive u siromaštvu gotovo je nemoguće opremiti djecu za školu. Taj veliki trošak, uz cijene osnovnih namirnica koje vrtoglavo rastu, odrazio se na broj upita za pomoć.
„Samo u zadnjih tjedan dana nam se javilo tridesetak novih obitelji koje traže pomoć, ali stvarno nismo u mogućnosti svima pomoći. Trudimo se biti podrška onima za koje znamo da se bore, da rade, ili da zbog invaliditeta nisu u mogućnosti raditi, imaju bolesnu djecu, bakama i djedovima koji nemaju mogućnosti zaraditi, nego preživljavaju od onoga što imaju. Bitno nam je da oni nisu gladni“, kaže Marijana.
Ne pomažemo mladima i zdravima koji ne žele raditi
Marijana svoju djecu primjerom uči poniznosti (na fotografiji s bakom Milkom, koja je na žalost nedavno preminula)
No nemaju svi pravo na pomoć Udruge, bez ustručavanja ističe Marijana.
„Kad dobijemo upit za pomoć, naš volonter ode na teren i provjeri jesu li uvjeti stvarno takvi kako je nama opisano. Tu bude svega, ponekad moramo zvati u pomoć Centar za socijalnu skrb jer su uvjeti u kojima neki žive doslovno neljudski. Ali ne obraćamo pažnju na mlade ljude koji pucaju od zdravlja a ne žele ići raditi; takve odmah prekrižimo i nema nikakve šanse da oni dobiju pomoć od nas“.
Uz supruga, Marijani su djeca velika podrška u humanitarnom radu. Čak i najmanji već su usvojili životne vrijednosti svojih roditelja.
„Sad kad smo kupovali školski pribor, moji najmlađi Mate i Dominik su izrazili želje da od svojih novaca kupe ponešto svojim prijateljima koji nemaju. Što reći, ponosna sam na svoju malu i veliku djecu. Učimo ih da je važno biti mali čovjek s velikim srcem, skroman i ponizan i da treba pomagati“.
Teške priče ostavljaju trag
Teške životne priče s kojima se svakodnevno nosi i izražena osjetljivost na tuđe nevolje Marijanu su koštali zdravlja. Sa četiri moždana udara iza sebe, ova jednostavna žena ne staje u svojoj misiji da bude na pomoć onima kojima je teže.
„U veljači 2018. jednog jutra sam se probudila i nisam osjećala ruku. Na putu do liječnika izgubila sam govor i vid. Ispostavilo se da sam jedan moždani udar prehodala a još dodatna tri sam imala taj dan. Rekli su mi doktori da usporim, ali ništa od toga“, smije se Marijana.
Za Božić se u Udruzi aktivira više volontera jer treba obići stotinjak obitelji i pojedinaca
Humanitarna udruga Dobra volja ima više od 20 tisuća pratitelja na društvenim mrežama. Velik dio objava odnosi se na fotografije predanih donacija.
„Sve donacije koje dobijemo trudimo se poslikati da ljudi vide da je to stvarno otišlo tamo gdje su poslali“, ističe Marijana.
Za humanitarni rad, kaže, trebaju vam dvije stvari: čisto srce i dobra volja i to je to.
