Hrvatska mreža za beskućnike: ‘Na ulici je sve više primatelja nacionalne naknade ili najniže mirovine’
U Hrvatskoj ima više od 2.000 beskućnika, a više od 10.000 osoba živi u neadekvatnim uvjetima. U posljednje dvije godine je sve više starijih osoba koje ostvaruju nacionalnu naknadu ili imaju najnižu mirovinu, a koje su nažalost postale beskućnici. Ova skupina građana ima mnogo problema s kojima se susreće svakog dana, od onih birokratske prirode, kao što je neposjedovanje osobne iskaznice ili zdravstvenog osiguranja pa do problema smještaja zbog premalog broja prebivališta. Prostora za napredak ima, a kako ga ostvariti može se vidjeti u promjenama koje su navedene u Nacionalnom planu za prevenciju i borbu protiv beskućništva. Više o svemu nam je otkrio izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike, Zvonko Mlinar.
Beskućnica | Ilustracija: Pixabay
Beskućnika je sve više, a njihov je položaj sve gori. Nešto što je svima normalno, poput posjedovanja osobne iskaznice, njima je veliki problem jer nemaju stalno prebivalište. Stvari se mogu poboljšati, uz puno truda i s pomoću provođenja posebne Nacionalne strategije.
Sve je više starijih osoba beskućnika
Danas je svjetski dan beskućnika. U Hrvatskoj ima više od 2.000 beskućnika koji nisu obuhvaćeni smještajem, a samo je 420 mjesta u prihvatilištima i prenoćištima. Grozno je i da više od 10.000 osoba živi u neadekvatnim i nesigurnim uvjetima stanovanja, prema procjeni Hrvatske mreže za beskućnike (HMB). Ono što je zabrinjavajuće je da se u posljednje dvije godine značajno promijenila struktura beskućnika. Tako je među njima sve veći broj osoba starije životne dobi koje ostvaruju nacionalnu naknadu za starije ili pak najnižu mirovinu. Uglavnom se radi o samcima koji si ne mogu iznajmiti stan ili krevet u stanu/kući.
– Sve osobe starije od 65 mogu ostvariti pravo na stalni smještaj u dom za starije osobe, međutim kapaciteti županijskih domova su popunjeni. Nadalje, županijski domovi nerado primaju na smještaj osobe po rješenju podružnica Hrvatskog zavoda za socijalni rad, odnosno one za koji država djelomično ili u cijelosti snosi troškove smještaja. U županijskim domovima je trenutno samo oko četiri posto osoba smještenih rješenjem HZSR-a, rekao je Zvonko Mlinar, izvršni predsjednik Hrvatske mreže za beskućnike.
Dodaje i kako je procjena da se trenutno u prihvatilištima i prenoćištima nalazi oko 10 posto primatelja najniže mirovine ili nacionalne naknade za starije osobe.
Problem s osobnom iskaznicom
Preduvjet ostvarivanja pravnog statusa beskućnika kroz sustav socijalne skrbi je dokazivanje državljanstva, prebivališta i boravka osobnom iskaznicom. Ipak, velik broj beskućnika nema stalnu adresu, ali ni osobnu iskaznicu, o čemu smo pisali i ovdje. Ovo je problem jer osoba bez prebivališta, odnosno osobne iskaznice ne može ostvariti svoja prava, a niti obveze vezane za životne interese.
Jedno rješenje je prijava beskućnika na fiktivnim adresama. Za ovu uslugu beskućnici najčešće plaćaju, a stanodavac im daje suglasnost za prijavu prebivališta te ih nakon nekog vremena, nažalost, odjavi sa svoje adrese. U praksi se često događa i da beskućniku policija poništava osobnu iskaznicu kada utvrdi da mu je odjavljeno prebivalište ili ako ne boravi na prijavljenoj adresi prebivališta.
Nemaju osnovno zdravstveno osiguranje ni liječnika
Veliki problem je i što dio beskućnika nema osnovno zdravstveno osiguranje, a još značajniji dio nema dopunsko osiguranje. Neki beskućnici su i izgubili zdravstveno osiguranje jer ga nisu uspjeli obnoviti zbog zavrzlama u sustavu, odnosno zbog izmjena i dopuna Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju kojim je propisana obveza osobnog pristupanja HZZO-u za određene kategorije osiguranih osoba koje nisu prijavljene u evidenciju nezaposlenih osoba Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Kako beskućnici nemaju osobnu tako ni ne mogu napraviti ovaj korak.
Osim toga, bilježi se značajan broj onih koji jesu osigurani, ali nemaju liječnika primarne zdravstvene zaštite jer se izbor liječnika vrši, u pravilu, prema mjestu prebivališta u najbližoj zdravstvenoj ustanovi. Više od 30 posto beskućnika nema prijavljeno prebivalište tamo gdje borave pa ne mogu ni imati svojeg liječnika. Pojedini liječnici i odbijaju beskućnike za upis pacijenata, otkrili su nam iz Hratske mreže za beskućnike.
Grozna je i činjenica da više od 50 posto beskućnika ima poremećaj mentalnog zdravlja. Mentalni poremećaji i bolesti su dvosmjerno uzročno povezani s beskućništvom, odnosno postoje kao uzrok i kao rezultat beskućništva, kažu iz HMB-a i dodaju kako istraživanja pokazuju da trećina beskućnika boluje od kroničnih fizičkih bolesti. Ove bolesti onda ne mogu tretirati jer nemaju potrebnu skrb.
Beskućnici kao počinitelji prekršajnog djela
U Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira navodi se: ‘Tko se odaje skitnji ili prosjačenju kaznit će se za prekršaj novčanom kaznom u protuvrijednosti domaće valute od 20 do 100 eura ili kaznom zatvora do 30 dana’, navodi Zvonko Mlinar.
– Premda skitnja nije precizirana, ona se odnosi na boravak na javnim mjestima, a s obzirom na to da beskućnici nemaju mjesto stanovanja ni sredstva da ga osiguraju, većinom borave na javnim mjestima što ih stavlja u poziciju počinitelja prekršajnog djela. Takva kriminalizacija stambene isključenosti ove ionako ranjive društvene skupine učestala je u iskustvima osoba koje žive na ulici koja su zabilježena u provedenim istraživanjima, rekao nam je Mlinar.
Premalo je prihvatilišta, a boravci su nedovoljno zastupljeni
Aktualnim, slično kao i prethodnim zakonima o socijalnoj skrbi propisano je da su veliki gradovi i gradovi središta županija dužni osigurati sredstva za uslugu prehrane u pučkim kuhinjama, kao i pružanje usluge smještaja u prihvatilišta ili prenoćišta za beskućnike. Shodno Zakonu, obvezu su trebali izvršiti 21 sjedište županije i četiri velika grada (Pula, Velika Gorica, Kaštela i Samobor). Međutim, zakonsku obvezu trenutno donekle izvršava devet sjedišta županija (Dubrovnik, Split, Šibenik, Zadar, Rijeka, Karlovac, Varaždin, Zagreb i Osijek) i dva velika grada (Kaštela i Pula) ili ukupno 11 zakonskih obveznika, objasnio nam je sugovornik. Kako izgleda život beskućnika u Puli, ali i život u prihvatilištu možete pročitati ovdje.
Usluga boravka za beskućnike je također trenutno nejednako prisutna socijalna usluga. Boravak može biti u formi poludnevnog ili cjelodnevnog te ga pružaju domovi socijalne skrbi ili drugi pružatelji usluga. Ovakve usluge nisu adekvatno zastupljene na terenu, odnosno ponovno se pokazuje izuzetna regionalna nejednakost usluga. Problem nastaje i za zatvorenike koji izlaze iz zatvora i nemaju gdje živjeti. Za njih postoji takozvana ‘Kuća na pola puta’ koja je most između zatvora i slobode. Pospješuje pozitivne efekte poput kontakata s obitelji, obrazovanja i radnu angažiranost.
Najprikladniji oblik zbrinjavanja mladih i odraslih radno sposobnih beskućnika su stambene zajednice, a potrebno ih je razvijati na području cijele Republike Hrvatske. HMB i njegovi članovi procjenjuju da je u Hrvatskoj potrebno organizirati 8-10 stambenih zajednica u kojima bi godišnje boravilo 30 do 40 korisnika. Trenutno ih je samo tri.
Potrebno je promijeniti više stvari
U sklopu projekta ‘Nova perspektiva za beskućništvo’ kojeg je nositelj bila HMB, provedeno je sedam znanstvenih istraživanja koji su bili podloga za izradu smjernica za javne politike. Na temelju istraživanja i niza konzultacija s drugim dionicima koji doprinose skrbi o beskućnicima izrađene su preporuke za javne politike, među ostalim preporuka za donošenje Nacionalnog plana za prevenciju i borbu protiv beskućništva.
– Smatramo da je prije donošenja Plana neophodno provesti određene pripreme kako bi utvrđene mjere doprinijele prevenciji beskućništva među osobama u riziku od beskućništva, unaprijedile postojeće i razvile nove usluge u lokalnoj zajednici, kazao je Mlinar.
Prvo polazište za utvrđivanje adekvatnih preventivnih mjera i borbu protiv beskućništva treba biti definicija beskućnika u kojoj će biti uključene osobe koje žive u neadekvatnim i nesigurnim uvjetima stanovanja. Drugi dio procesa nakon definiranja beskućnika i beskućništva je utvrđivanje obima problema, što podrazumijeva utvrđivanje: broja beskućnika i osoba u riziku od beskućništva; osnovnih uzroka beskućništva u određenoj sredini te potreba podskupina beskućnika (mladi, osobe starije dobi, psihički bolesne osobe, osobe s intelektualnim teškoćama, mladi, branitelji s PTS-om, žene itd.). Treći dio u procesu prevencije i borbe protiv beskućništva odnosi se na zakonodavni i strateški okvir, rekao nam je sugovornik.
Nacionalni plan za prevenciju i borbu protiv beskućništva
– Postojeći strateški okvir, odnosno nacionalni planovi Republike Hrvatske u potpunosti su zanemarili problematiku beskućništva i specifične potrebe beskućnika te je evidentno da neće doprinijeti poboljšanju položaja beskućnika i prevenciji beskućništva.
Nacionalni plan za prevenciju i borbu protiv beskućništva neophodno je usmjeriti prema četiri prioriteta i glavna cilja. Unutar njih se nalazi niz raznih promjena koje bi trebalo napraviti da se poboljša život beskućnika.
1. Osiguranje uvjeta za prevenciju beskućništva razvijanjem preventivnih usluga i provođenjem mjera i aktivnosti kojima će se spriječiti beskućništvo
Ovdje, između ostaloga, spadaju promjene na lokalnoj razini, volontiranje, preventivni zdravstveni programi, bolji uvjeti higijene, osiguranje naknade za troškove stanovanja u iznosu stvarnih troškova.
2. Osiguranje uvjeta za smještaj i socijalno uključivanje beskućnika
U prihvatilištima i prenoćištima treba osigurati kapacitete i uvjete za smještaj beskućnica kojima je život na ulicama posebno težak, a kako to izgleda u Zagrebu smo pisali i ovdje. Treba osigurati i pružanje psihološke pomoći beskućnicima, ali i nova prihvatilišta, kao i smještaj u kriznim situacijama.
3. Međuresorna suradnja i uspostava koordiniranog sustava potpore beskućnicima i osobama u riziku od beskućništva.
Nedostatak suradnje i koordinacije između različitih dionika koji doprinose ili mogu doprinijeti skrbi o beskućnicima predstavlja poseban problem u skrbi o beskućnicima. Potrebno je potaknuti suradnju na raznim poljima. A jedan od prijedloga je i osnovati županijsko tijelo za skrb o beskućnicima.
4. Smjernice za politiku socijalnog stanovanja
Treba izraditi strategiju socijalnog stanovanja koja bi sadržavala mjere stambene politike kojima bi se promoviralo održivo i priuštivo stanovanje za različite ranjive društvene skupine. Graditi socijalno najamne stanove s pomoću sredstava iz EU fondova.
Starijim osobama, čiji su problemi rastući, treba ponuditi inovativan program sklapanja ugovora o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju u zamjenu za njihove stanove te im pružiti usluge smještaja i skrbi u državnim ustanovama, a dobivene stanove dati u najam u programu javno-najamnih stanova.
