Kolege o njemu govore kao o glumčini, ne skrivaju koliko ih je vijest potresla. Redom su na rubu suza. Zadnja filmska uloga bila mu je u “Generalu” njegovog prijatelja, redatelja Antuna Vrdoljaka.
Foto: Mustafa Nadarević | Youtube screenshot
U svom zagrebačkom domu, nakon višemjesečne borbe s karcinomom pluća preminuo je Mustafa Nadarević. Glumački svijet je neutješan. Ostavio ih je najveći, najbolji! Kolege o njemu govore kao o glumčini, ne skrivaju koliko ih je vijest potresla. Redom su na rubu suza.
Glumac se više od godinu dana borio s karcinomom pluća. S kolegom Žarkom Potočnjakom uključio se i u jednu kampanju kako bi javnosti osvijestio važnost preventivnih pregleda. Zadnjih tjedana zbog epidemioloških mjera gotovo da i nije izlazio iz kuće. Dijagnoza ga nije obeshrabrila, nastavio je sa snimanjem serije “Lud, zbunjen, normalan”, i vjerovao je da će biti onako kako je sudbina odredila. Iako je već dugo bio u mirovini, o umirovljenju nije razmišljao. Bio je strastveni zaljubljenik u svoj posao. Zadnja filmska uloga bila mu je u “Generalu” njegovog prijatelja, redatelja Antuna Vrdoljaka.
Bogat je opus Mustafe Nadarevića, rijetko tko se takvim i tolikim ulogama može pohvaliti. Njegove je maestralne role danas teško prebrojati. Tu su “Velo misto” i njegov lik Duje Kaliterne, “Glembayevi” gdje je igrao Leonea, “Prosjaci i sinovi”, “Kiklop”, “Đuka Begović”, “Duga mračna noć”…
Sjećanja na djetinjstvo bila su crtići u izlogu
Malo tko je mogao naslutiti, kad je u prvom osnovne glumio Crvenkapicu, da će postati doajen. U djetinjstvu je, naime, s dugom kosom i nježnim licem sličio na djevojčicu. Mustafa se toliko glumački razmahao da u njegovoj rodnoj Banjoj Luci i danas s ponosom pokazuju njegovu rodnu kuću. Nadarević potječe iz siromašne obitelji, majka mu je rano ostala udovica. Da sin ne bude gladan, jer nije imala ni posla ni novca, poslala ga je baki i djedu u Zagreb. U sjećanja iz djetinjstva, govorio je, snažno su se urezali crtići i neke emisije koje je gledao na televizoru u jednom od izloga na Trgu bana Josipa Jelačića.
Po završetku osnovne škole s bakom i djedom se preselio u Rijeku i tamo je upisao srednju školu. Odmah se učlanio i u amatersko kazalište. Kako je sam govorio, školu nije volio, pa ga je baka nerijetko pratila u želji da se uvjeri da je doista ušao u školu. Mustafa je, naime, volio markirati i umjesto na nastavu, pobjegao je na kupanje.
Ljubav prema glumi, isticao je u svim intervjuima, pretvorila se u poziv. Već tada se vidjelo da je iznimno talentiran, stoga nikog nije iznenadilo da je po završetku srednje škole upisao Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu. Mustafi su društvo i dobra zafrkancija u to vrijeme bili puno važniji od učenja. I na Akademiji se provlačio. Njegovi profesori često su govorili kako nije osobito vrijedan, ali je talentiran. Mangup koji se uozbiljio tek kad je stvorio obitelj. U tridesetima se ozbiljno posvetio poslu i počeo nizati uloge o kojima i danas govorimo.
Kazališnu karijeru započeo je u Zagrebačkom kazalištu mladih, a 1969. je postao član Drame zagrebačkog HNK. Kazalište je to koje ga je vinulo do statusa Nacionalnog prvaka. No, iznimna glumačka karijera i status Nacionalnog prvaka kao da mu nisi bili dovoljni. Nadarević je želio više. Vrlo uspješnim se pokazao i kao redatelj koji je 1992. postavio predstavu „Let iznad kukavičjeg gnijezda“, a nakon toga i „Balkanskog špijuna“, „Zabune“ „Hasanaginicu“ .
Obitelj je obožavao, volio se s unucima valjati po podu
U karijeri je osvojio sve nagrade koje se mogu osvojiti, a o njima je rekao tek da zadovoljavaju taštinu ili su stimulans za budući rad. U sebi nije imao taštine, kao da je bio cijepljen protiv ega. Zato njemu i jest svaka nagrada bila stimulans da bude još bolji. Posebna radost bila mu je priznanje nazvano po njegovu velikom prijatelju Fabijanu Šovagoviću kojeg je iznimno cijenio kao čovjeka i kolegu.
Iza sebe je imao tri braka i troje djece koje je obožavao. Nazivao ih je svojim najvećim bogatstvom i svakom prilikom isticao koliko voli unuke. Najsretniji je bio kad se mogao igrati s njima, valjati po podu. Do samog kraja bio je iznimno posvećen obitelji. Unuci su, kao i cijela regija, obožavali djeda kao Izeta Fazlinovića. Mustafi se pak sviđalo što uspijeva raditi i biti s obitelji. Snimanja su, naime, bila naporna, radili su i po 12 sati dnevno. Tako su radili mjesec dana, a onda je uslijedilo mjesec dana stanke. Mustafa je stizao voljeti obitelj i raditi. Ništa mu nije bilo teško, a baterije je, govorio je, punio optimizmom.
“Ne brundam, jer imam posla, a mnogi ga nemaju. Govorim samome sebi koliko je lakše u životu bez čangrizavosti i negativne energije”, rekao je glumac prije nekoliko mjeseci.
