Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”

Tatjana Pacek

5. prosinca 2020.

Priče

A- A+

Prvi brk Istre, 67-godišnji Elio Pisak raspričao se o svojim svjetonazorima, ali i razočaranju u mirovinski sustav. Cijeli život uplaćivao je doprinose po stvarnim primanjima i njemu je dobro, ali boli ga kad gleda kako drugi sve teže žive.

Elio Pisak (Foto: Tamara Smeraldo)

Korona nije uzdrmala život Elija Piska (67) niti je nešto važno promijenila. Istarski pjevač živi na periferiji Buzeta, svaki dan neometano šeta. Voli brzo hodanje i dnevno prijeđe 10 do 15 kilometara. Dio je to, priča nam, njegovog rituala. Piše pjesme, nešto i snima, razmišlja pozitivno i, kao i svi, čeka da prođe korona i opet krene na pozornice.

– Korona je produkt današnje civilizacije. Što je, tu je, preostaje nam da se čuvamo, držimo reda i svega što je propisano. Da izbjegnemo koliko možemo kontakte. Inače nam u društvu puno fali altruizma, suosjećanja za druge, za ljude kojima je teško. Trebamo se trgnuti, probuditi, shvatiti da nismo jedini na svijetu i da ga nismo mi izmislili. Svojim primjerom, ponašanjem trebamo dati prostora i drugim ljudima – govori Elio.

Od samih nastupa puno više nedostaje mu komunikacija s publikom. Zaželio se dodira s dobrim, dragim ljudima i, što je sastavni dio njegovog posla, zajedništva. Zadnji koncert imao je početkom veljače. Možda je, razmišlja, ipak moglo biti drugačije.

Pozitiva, dobrota i ljubav su mu životni moto

– Ne znam je li to stvar nesnalaženja ili nedovoljnog znanja kako se trebalo u početku. Možda su nas ipak, u lipnju, srpnju i kolovozu, trebali pustiti da nešto odradimo. Ne govorim to samo radi nas pjevača. Koncerti bi napunili baterije društvu, ljudi bi se malo zabavili i ne bi im se činilo da to tako dugo traje. Znamo da je zabava potreba života, ne samo nas kojima je to profesija, nego i onih koji u tome uživaju, kojima je to duševna hrana – smatra.

Pjevač je to koji s obje noge čvrsto stoji na zemlji. Njegov životni moto je pozitiva, dobrota, ljubav i blagost prema drugima. Tako su ga učili od malih nogu, a sad on sve to prenosi na mlađe. Ipak, i uz takav životni moto potkrade se i zrno ljutnje, gorčine. Jer, kao i mnogi drugi, i Elio je pošteno odradio radni vijek. Kad je i službeno otišao u mirovinu, bio je tužan.

– Cijeli život me proganja da se svima koji su pošteno odradili svojih 40-tak godina uzima pola mirovine, a sad se jedva preživljava i spaja kraj s krajem. S druge strane ima i onih koji su pohapali za sebe ono što nisu zaslužili, žive na visokoj nozi i ne razumiju ove koji su dali sve od sebe da zarade tu mirovinu. Onu, od koje imaju jako malo. Dakle, bio sam dirnut i ljut kad sam otišao u mirovinu, ali brzo sam shvatio da od ljutnje nema koristi. Kao društvo se u cijelosti moramo promijeniti i početi više stvarati dodatne vrijednosti koje će ostati iza nas. Imam dojam da mnogi ipak samo gledaju kako će raznim prijevarama i mangupstvom gramzljivo hvatati samo za sebe. Desetak posto ljudi se nakon 90-ih strašno obogatilo. Gledam kvalitetne i vrlo sposobne ljude koji su radi takvih ostali bez ičega i to me jako boli. Ne daju prostor i nemaju razumijevanja za ono što je stvarno potrebno, za one koji to zaslužuju – priča.

On sam mogao bi živjeti samo od mirovine. Iza njega je 41 godina staža, od toga je 12 i pol godina radio u Sloveniji, a ostalo u Hrvatskoj. Ne mora kukati, niti to radi. Jedan je od onih kojemu država nije plaćala doprinose.

Odlaskom u mirovinu život mu se nije promijenio

– Sam sam si sve plaćao i to na osnovu stvarnih prihoda, ne onaj minimalac. Zato mogu preživjeti s mirovinom, ali nisam ja jedini i ne treba misliti samo na sebe. Srce me boli kad vidim i čujem kako ljudi danas teško žive – kaže.

Cijeli život zalagao se za zaštitu i očuvanje pravih ljudskih vrijednosti. Materijalno mu nikad nije bilo u prvom planu. To je, priča, potreba, novca se mora imati za život, ali dug treba izbjegavati. Da ti netko ne kuca na vrata jer si dužan. Toliko mu novca treba i zato mu materijalno nije životni moto.

Elio Pisak Foto: Tamara Smeraldo

– Moto je da svaku stvar radim s velikim zadovoljstvom. Jedno vrijeme bavio sam se građevinom, pjevam cijeli život i to radim s užitkom i željom da ljudi oko mene budu sretni – rekao je Elio.

Odlaskom u mirovinu ništa se nije promijenilo i stoga što mu je bilo jasno da će imati osnovu za pristojan život, da neće pasti na niske grane, pa je postao malo slobodniji.

– Kao da sam shvatio da nisam više toliko ovisan, da mi drugi kroje pravdu. Iako je ona već skrojena samim odlaskom u mirovinu. Nisu onakve mirovine kakve bi trebale biti – priča.

Vremena za sebe uvijek je imao. I sad, kaže, ima koliko si ga sam uzme. Nikad mu nije dosadno, stalno nešto radi. Bavi se gljivarstvom, jako puno je u prirodi. Ima i 50-tak kvadrata svog vrta u kojemu uživa, a u kući radi sve poslove održavanja.

Čemeru u kojem živimo ne dopušta da ga sruši

– Brinem da imam drva, uživam u svojoj peći na drva. Vodim normalan život i pokušavam tako i nastaviti, jer mislim da je to najveća vrijednost. Prva stvar su ljudi, a nakon toga priroda koja nam je sve to i dala. Ako znamo cijeniti, onda puno toga i imamo – kaže.

Iako se ne zna kad će krenuti koncerti, Elio marljivo piše pjesme. U vrijeme korone, frustracije, neimaštine, čemera… ne dopušta si da padne.

– Ponekad mi se dogodi da napišem pola bilježnice tužnih tekstova, ali u tom čemeru i jadikovanju se uvijek dogodi neki klik koji kasnije pokrene pozitivu. Sretan sam da ona kod mene prevlada. Nikad ne puštam pjesmu u negativnom obliku, takva nikome ne treba. Pjesme trebaju biti kao savjetodavno gradivo, njima pričamo kakvi želimo biti. Ponekad i nismo to što govorimo, ali nastojimo to biti i tako plasiramo. Nije me srušilo ovo teško vrijeme. Vjerujem da će biti lijepih dana, lijepih stvari i iskreno se nadam da će nas ovo naučiti nečemu – govori.

Volio bi da korona i neimaština kod ljudi pokrenu dobrotu, da naučimo cijeniti sve što smo dobili od prirode, od naših starih, pokojnih, od prijatelja koji uskoče savjetom ili djelom. Važno je, naglašava, u svakom trenutku ostati čovjek.

– Sad je vrijeme kad se moramo trgnuti i dati iz dubine duše ono što imamo, treba barem dotaknuti pozitivu i pružiti je drugima – priča Elio.

Prvi put je na pozornicu stao s pet godina i otpjevao pjesmu majci, a od dvadesete godine se paralelno bavio građevinarstvom i glazbom. Profesionalno se počeo baviti glazbom 80-ih godina. Za recept trajanja kaže kako je sve u našim glavama.

Mladost ga zaustavlja na ulici i zove na piće

– Prije svega trebamo biti čvrsto na zemlji, moći prihvaćati određene vrijednosti i znati ih cijeniti. Kad krenete lebdjeti, kad umislite da ste nešto napravili, da ste veliki, da su neki ljudi manje vrijedni od vas, u tom trenutku gubite svaku mogućnost da stvarate vrijedne stvari. Dakle, to je recept i držim ga se cijeli život. Ljudima se javljam ponizno, i kad ih trebam i kad ih ne trebam. Čovjek se mora ispunjavati i s duhovnim vrijednostima koje su neiscrpne, nepotrošive. Kad ste sretni jer ste napravili nešto dobro, stvarate dobro i gradite osnovu – rekao je Elio.

Njegovu pozitivu i jednostavnost prepoznali su i mladi ljudi kojih uvijek bude na njegovim koncertima. I to u prvim redovima.

– Imponira mi ta mladost, svakako, to što su mladi ljudi našli nešto u mom ponašanju, razmišljanju, želji da pokrenem tu pozitivnu energiju. I to je uvijek kompatibilno. Ako se ljudima daje pozitiva, razumijevanje, kad-tad se to i vraća. To je nerazdvojivo. Jako mi imponira jer vidim da sam na pravom putu, da je to jedan od načina kako bi društvo trebalo funkcionirati i kako bi svijet bio pravedniji i bolji nego sad – priča.

S tom mladosti nerijetko se druži i nakon svirki. I kad ga, dok šeta gradom, pozovu na piće, pjevač se rado odazove. Doma mu kažu „Što si stariji, to si otkačeniji“. Elio smatra da čovjek može biti inovativan, kreativan samo dok se ne zatvori u čahuru koja se ponekad zove starosti.

Šajeta ne propušta njegove koncerte

– Ima izreka „Sive kose ne služe tome da se njima hvalimo, nego da koristimo pamet“. A pamet nije samo biti ozbiljan i praviti se važan. Pamet je prihvaćanje svih izazova i iz toga stvaramo još bolje – rekao je.

Ne čudi što je s takvim životnim stavovima omiljen i izvan granica Hrvatske. U Češkoj, Poljskoj… ima vojsku obožavatelja koji mu se javljaju čak i u ovim vremenima. U lipnju su mu tako došli s češke televizije, u Medulinu su napravili podužu emisiju o Eliju. Rekli su mu i da bi voljeli da u rujnu dođe na Šlagerfest u Češkoj Festival je to, Zlatni šlager, na koji se prijavljuju zvijezde, i iz Poljske, Rusije, zapadnih zemalja. Elio je na njemu sudjelovao nekoliko puta, veselio se i ovome, no korona je sve zaustavila.

Kako ga zovu, prvi brk Istre, ne gubi optimizam. U tome mu podršku daju i drugi istarski pjevači. Šajeta se, primjerice, ponosi kad na svom koncertu vidi Elija u publici. Tad ne propusti reći „Kad ti Elio dođe na svirku, tek tada si uspio kao pjevač i čovjek“.

– Kažu da je velik onaj koji ima tri imena, odnosno, ime, prezime i nadimak. Ja to još nemam, iako me Šajeta često zove Vrisak. Ali pod tim podrazumijeva vrisak publike. Naravno da se ponosim što smo, zajednički s publikom i ljudima iz Istre, napravili nešto čime svi možemo biti zadovoljni – priča Elio.

Ističe da je prvi u Istri, ali tek treći u Hrvatskoj.

– Redom smo to Mate Mišo Kovač, Milo Hrnić i ja. Sigurno da ima još poznatih brkova, ali mi smo kroz estradu eksponirani pa time i najpoznatiji. Reakcije na naše brkove jako su lijepe, drago mi je čuti šale ljudi na naš račun. Nikad to nisam uzimao kao negativno, ponekad je dobro došao i taj pozitivan sarkazam koji nije zlonamjeran – smije se.

Božić nisu okićeni gradovi nego blagost u srcu

Na nadolazeće blagdane ne gleda tugaljivo i ne misli da će nam korona ukrasti Božić. Vidi, kaže, svjetlo izlaska iz tunela. Ništa se neće izgubiti ako ćemo propustiti blještavilo i okupljanje po trgovima.

– Dobra volja, želje, namjere da se podijeli pozitivne misli s najbližima, može se raditi neovisno o tome je li grad okićen ili nije. I u najtežim se trenucima to može, neće korona ništa poljuljati. Budimo realni i sretni što će kroz mjesec, dva, tri ipak život krenuti puno bolje nego sada. I što ćemo lakše disati. Čarolija Božića je u srcu – govori i dodaje kako se silo raduje što već ima dovoljno novih pjesama.

Predstavit će ih iza Nove godine. Uvjeren je da će tad zabljesnuti svjetlost o kojoj govori, a on zapjevati na širokom prostoru kao i do sad; po gradovima Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije i šire. Njegov optimizam rezultat je krute realnosti. Ta utrka za prestiž koja vlada u svijetu, pojašnjava, morat će rezultirati s nečim pozitivnim.

– Ljudi koji vode tu priču nije briga za nas, ali itekako ih je briga za njihov profit i budućim potezima. Ako unište izvor prihoda, a to smo mi, neće više imati odakle crpiti. Velike su to sile koje slažu priče, svjetski kapital kroji cijelu našu sudbinu. Vjerujem da će biti bolje, da sve što sam radio u životu nije bilo uzaludno i da ćemo se nakon korone pokrenuti kao ljudi, biti pozitivni i prije svega ljudi. Vjerujem u ljude – završava Elio.