Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
Naš najpoznatiji vicmaher u mirovini se ne opušta. Sprema nove zafrkancije za YouTube, jer smatra da se i u pandemiji ljudi trebaju smijati. Osim toga, planira objaviti još jednu knjigu poput izuzetno uspješnog prvijenca „Vic naš svagdašnji“
Edo Vujić, Foto: Privatni album
Naš najpoznatiji vicmaher ne zna koliko viceva ima u glavi. Od pokojnog kolege Predraga Vušovića Pređe pokupio je, kaže, puno fora, a ludilo je bilo svaki put kad je nakon predstave u matičnom Kerempuhu za isti stol sjeo s beskrajno duhovitim Željkom Königsknechtom. Edo Vujić viceve nikad nije zapisivao i danas zbog toga žali. Kako su mu padali na pamet, tako ih je pričao.
– Ima već 20 godina da sam njih 200-tinjak sabrao u knjigu, ali nisam ih zapisivao u smislu da ih sakupim sve na papiru. Nekako je skupljano u glavi. Razmišljao sam ponekad da sam to trebao napraviti, posebice kad, kao sad, dođu periodi kad ih ne pričaš, pa nešto i zaboraviš. Dok sam često nastupao, izlazilo je samo od sebe. Znali su me i upitati „Gdje ti to stane?“. Neke sam nastupe morao otkazati pa sam malo i zaboravio, ne sjetim se odmah. Ide to i s godinama – priča Vujić.
U zavidnoj karijeri bilo je pregršt zgoda, no najmilije su mu one iz Varaždinskog HNK. Žao mu je što anegdote s glumačkih druženja, iza pozornice, prije i nakon predstave, u nekakvoj birtiji gdje je znao čuti duhovite komentare, nije ovjekovječio.
– E, to sam trebao zapisivati, ali sad je kasno za kajanje. Vrti mi se neka namjera da nakon „Vic naš svagdašnji“ napišem još jednu knjigu, no i to traži ulaganja, sponzore, a teško je nekog danas uvjeriti da financira knjigu. Ipak, nadam se da ću uspjeti napraviti još jedno džepno izdanje – kaže.
Atmosfera je pomalo nervozna, želim da se ljudi opet smiju
Nova knjiga nije jedina novost koju sprema u vrijeme pandemije. Razmišlja o pokretanju dobre zafrkancije na YouTubeu ili nekom od portala. Zamislio je to tako da stavi dva, tri bloka viceva, komentara na određenu situaciju, političku ili iz svakodnevnog života, a sve u cilju da se ljudi zabave, malo nasmiju u vrijeme korone. Kaže da su ljudi uvijek, a posebice sada, blagonakloni prema humoru. Ne kaže se, uostalom, uzalud da je smijeh najbolja terapija, lijek. Vujić je sretan što i u ovim trenucima, zabrinutoj naciji zna vratiti osmijeh.
– Upravo zbog te atmosfere koja je čak i pomalo nervozna, ljudi se u nekom trenutku požele nasmijati. Dosta im je, sve te mjere djeluju na njih, nezadovoljni su pomalo i nervozni, osjećaju se kao u krletki pa jedva čekaju izletjeti van. Do nedavno nisi mogao ni na kavu, samo do dućana i doma. Živjeli smo gotovo hermetički zatvoreni. Sad je malo lakše, ali situacija i dalje nije blistava – rekao je.
Ideju oko humora s portala iznio je bliskim ljudima. Povratne reakcije su, kaže, dobre pa se već bacio u organizaciju. Treba, dodaje, sve osmisliti, napraviti odabir viceva. Cijelu je priču zamislio kao retrospektivu duhovitosti koje se među nama vrte dugi niz godina, a ljudi ih uvijek rado slušaju.
– Probao bih u tom smjeru pa ćemo vidjeti koliko će biti uspješno. Ali vjerujem da će to svima leći s pravom mjerom – kaže Vujić.
Edo Vujić, Foto: Promo predstave “Čudo u Poskokovoj Dragi”
I njemu je, kao uostalomu i cijelom svijetu, pandemija puno toga oduzela. U vrijeme lockdowna i on je živio na relaciji kuća-dućan. Druženje i komunikacija s ljudima jako mu nedostaju. Telefonski razgovori ne mogu to nadomjestiti, naprosto nije to to.
– Nedostajao mi je i moj posao, bez obzira na to što sam u mirovini. Imao sam dogovorenih nastupa, odlazaka na druženja, no sve je odrezano. Budeš žalostan, tužan, ali moraš prihvatiti tako kako je. Smetao me i osjećaj da se ne mogu kretati. Jer, ako moram do grada, stalno mislim hoće li biti gužva u autobusu, jesu li maske dovoljne da te zaštite, sve neki detalji koji me nerviraju pa odustanem i ne odem – priča nam Vujić.
Brine ga i treći val. Gleda vijesti, brojke samo rastu. Jezivo. I stalno misli da će se početi smanjivati, a ono se povećava. Probudi se, priča, s brigom, ide spavati s brigom. Gleda u te podatke i tužan je.
– A ne možeš ne pratiti, moraš znati što se događa, ne možeš reći „Baš me briga“, kad me je itekako briga. Ja bih da sve to prođe… a ne da svaki dan razmišljam o novim brojkama. Tim više je po županijama u mojoj, Primorsko-goranskoj najveći broj – zabrinut je.
Kemal Monteno držao se za trbuh od smijeha
U takvim mu je trenucima teško biti duhovit. Brige i problemi pritišću pa se teško ponašati kao da se ništa ne događa i pričati viceve. Ipak, Edo potisne brige, zaboravi ih na trenutak i prepusti se onome što najviše voli – zabavljati ljude. Čini to od kad je bio školarac, a ne prestaje ni u mirovini. Misli da se takvo što ne može naučiti, da se s tim talentom moraš roditi. Ili imaš, smatra, ili nemaš to u sebi.
– To je, kako kažemo mi glumci, pitanje gesti i grimasa, određenog dijalekta, prepoznavanja mentaliteta. Nema u tom poslu sredine. Ili voliš punim plućima ili se time nemoj baviti jer i najduhovitiji vic možeš upropastiti ako ga ne ispričaš kako treba – kaže.
Treba, pojašnjava, imati sluh za dijalekte, kao i za glazbu. Ne možeš pjevati bez sluha. Ako je vic o Zagorcu treba ga dočarati kako se tamo govori. Vujić je živio u tom podneblju deset godina pa mu je lakše. Ali ako nemaš sluh za to, ako ne znaš dobro interpretirati, onda priča propada.
– Mislim da se to mora imati u sebi. Imam puno kolega koji su beskrajno dobri glumci, ali vic im ne leži. Ne snalaze se u tome. I nije ih nikad bilo sram to reći. Ali ima i onih koji su genijalci. Pokojni Pređo je bio nenadmašan u pričanju viceva, kolega Željko Königsknecht je također sjajan, neponovljiv. Beskrajno duhoviti ljudi – hvali ih Vujić.
Edo Vujić, Foto: Promo
Puno je kolega s kojima se dobro zabavljao, a najbolje zafrkancije bile su sa Željkom Pervanom i Davorom Dretarom Dreletom. S Vujićem na pozornici ludo se zabavljao i pokojni Kemal Monteno. Sarajevska legenda došla mu je na nastup u Čakovcu i očarao publiku. Jednostavno se popeo na pozornicu pa su njih dvojica pričali viceve. Kemica je, prisjeća se Edo, uživao šaliti se na račun Bosanaca te pričati viceve o Muji i Hasi, a kad je čuo vic o Zagorcu, držao se za trbuh od smijeha.
„Pijanog Zagorca Štefa zaustavila je policija i zatražila ga vozačku dozvolu. ‘Izvoliju’, rekao je Zagorac policajcu i dodao: ‘Samo mi je brzo vrnite, jer nije moja!’“, prisjetio se Vujić vica kojim je raspametio Kemicu.
Sa zabavljanjem ljudi krenuo je još kao školarac, još u osnovnoj školi, Nastavio je i u srednjoj, dramskim sekcijama. U svakom razredu je, priča, postojao neki zabavljač, a u Edinom je to bio – on i još nekolicina prijatelja. Vrlo brzo shvatio je da baš to želi za životnu profesiju, no njegovi roditelji nisu podržali glumu kao profesiju.
Dinamovci su mu darovali dres s natpisom ‘Vujić’
– Nisu bili presretni. Pokojni tata je znao reći „Dobro to, ali daj i nekaj ozbiljnije. Uvijek možeš glumiti uz posao“. Nisu prihvaćali glumu kao nešto od čega ću živjeti, primati plaću i skupljati radni staž. Kad su vidjeli koliko me je preuzelo, pomirili su se i rekli „Dobro, ‘ajde, radi kaj hoćeš“ – prisjetio se.
Roditelji su se brzo smekšali. Čim su počeli čitati prve kritike o njegovim predstavama, svako malo bi rekli „To je naš sin!“. Onda su znali doma i reći „Nekaj bude od maloga“.
Taj mali, koji po njima nije trebao biti glumac, nakupio je zavidni opus predstava. U njegovim bravurama u publici su uživali mnogi uglednici, a Dinamovci su mu za 35 godina karijere darovali dres na kojemu je pisalo Vujić. Kako je prije šest godina otišao u mirovinu, preselio se iz Zagreba u Kraljevicu i živi puno mirnije. Onaj nekadašnji tempo, jako mu nedostaje.
– Danas imam vremena na pretek. Nekad sam ujutro odlazio na probu, navečer imao predstavu, nakon predstave sjeo s kolegama. Puno se i putovalo na gostovanja, živjeli smo intenzivno. Teško je to usporediti. Nedostaje mi taj tempo, jer nisam od onih koji se vole ukopati na jedno mjesto. Do brejka je došlo odjednom i naravno da mi fali taj osjećaj užurbanosti, da se stalno nešto događa. Hrpa susreta, privatnih, profesionalnih, festivali, uzbuđenja, nervoze… pretpremijerno ludilo, razmišljanja hoće li uspjeti ili neće, kako će publika reagirati…, potroši se živaca. Kad to prestane, pitaš se što sad. Nema proba, nema predstava… sve je stalo – priča.
Dani mu ipak brzo prolaze. Uvijek nešto prolista, od časopisa do knjiga, a bez televizije, smije se, ne ide. Nije od onih koji u 23 sata idu spavati. Kasnije legne, rado pogleda neki dobar film, seriju.
– Tijekom dana bila su i mala druženja s dečkima, dogovori oko roštilja, marende… Sad je toga puno manje. A i doma se nađe posla. Skupi se stvari koje su nepotrebne, pa to iznašam, organiziram male radne akcije, volim i kuhati. Ženi velim da je slobodna i da se makne iz kuhinje. Prođe dan uz te svakodnevne obveze – kaže Vujić.
Više životnih priča poznatih umirovljenika:
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
- Ksenija Urličić: “U mirovini sam okrenula vedru stranicu života”
