[Moji korijeni] Duško Ćurlić: Ključno je u mom odrastanju bilo povjerenje, pa ako si to zeznuo, eto sankcija
Omiljeni televizijski voditelj odrastao je uz bake u Sesvetskom Kraljevcu. Bile su vrlo stroge za današnje pojmove odgoja i odrastanja, ali se uvijek znalo što se smije, a što ne smije. Generacija je koju su u osnovnoj školi između ostalog znali i izbaciti sa sata, povući za uho, kazniti, zvati roditelje na informacije i još čudo toga. Naučili su ih što je sram kada nešto zabrljaju.
Duško Ćurlić u mlađim danima | foto: privatna arhiva
– Ponosan sam apsolutno na svaki dio onoga što me iz obitelji mojih roditelja formiralo i postavilo mi temelje u životu. Kao mali naravno da to nisam razumio i shvaćao, ali s vremenom stvari se postave tamo gdje trebaju – rekao nam je Duško Ćurlić.
Alfa i omega današnjeg tv voditeljstva s majčine je strane porijeklom iz Zagreba i Prigorja s, naglašava, malo daha Dalmacije, a s očeve strane iz Bosne i Hercegovine.
– Znate već kako idu te priče kad se dvoje mladih zaljubi i nema tih prepreka da ne bi ostvarili svoj san za zajedničkim životom i svime što on nosi – smije se.
Iz djetinjstva pamti obavezni nedjeljni ručak, za kojim je bilo puno smijeha i raznih priča. Uvijek je, govori, za stolom bilo puno ljudi i svatko je želio prepričati svoje dane i svoje događaje. Sjeća se i obaveznih blagdanskih okupljanja i poštivanja običaja koliko je vrijeme, a i materijalna situacija dopuštala. Ali smijeha, ističe, nikada nije nedostajalo.
– Odrastao sam uz bake u Sesvetskom Kraljevcu, bile su vrlo stroge za današnje pojmove odgoja i odrastanja, ali se uvijek znalo što se smije, a što ne smije. Danas je našim kćerima smiješno kada im pričam razno razne situacije moga djetinjstva. Bez obzira na to što su materijalno jako loše stajale, nikada nisu išle preko neke crte svoga ponosa i svojeg doživljaja dobrog i lošeg. I danas s ove distance kada na sve to gledam, sretan sam što sam imao priliku uz njih odrastati – ponosi se.
Nedostaju mu vesela i bučna obiteljska druženja
Sjeća se malog dvorišta u Sesvetskom Kraljevcu, bezbrižnosti, topline, priča o svemu i svačemu, strpljenja, nekog neizrečenog ponosa. Koliko god su mu roditelji nedostajali u prvih sedam godina života, toliko je dobio bezgraničnu ljubav i toplinu od bake i djeda.
Njegovo odrastanje s današnjim ne može se mjeriti. Generacija je koju su u osnovnoj školi između ostalog znali i izbaciti sa sata, povući za uho, kazniti, zvati roditelje na informacije i još čudo toga. Naučili su ih što je sram kada nešto zabrljaju. No, svako vrijeme, ističe, nosi svoje i nemoguće je uspoređivati, niti ima smisla. Tehnologija i napredak svima nam je dalo iluziju da smo drugačiji ljudi, moderniji, suvremeniji, bolji…. ali Ćurlić smatra kako je to samo varka, običan balon od tehnološke sapunice koja definitivno upravlja našim životima.
– Vrijednosti, temeljne stvari odgoja, a i obrazovanja, i dalje se ne mogu zamijeniti nijednom aplikacijom. Da se ne shvatimo krivo, apsolutno sam za napredak i sve što on donosi, ali ono temeljno, ljudsko, u nama, ne može se online nadograditi. To ili u sebi imamo ili nemamo, ili smo dobili odrastanjem ili nismo – kaže.
Duško Ćurlić u mladim danima, Foto: Privatni album
Vesela i bučna obiteljska druženja, kad se znalo i zapjevati, bez obzira na sluh danas mu nedostaju. Ostaju neka lijepa sjećanja, ona manje lijepa negdje usput nestanu. I danas voli puno ljudi za stolom, opuštenu atmosferu, ali ako je netko ovisan da i tada kucka po mobitelu, to nije nešto na što će obraćati pažnju.
Izgovorim koju mudru pa pogledam u nebo i namignem
– Ako ti je važniji online svijet OK, ali nisam siguran da će to ostaviti neku dobru uspomenu za neke dane koji dođu htjeli mi to ili ne – govori.
U vrijeme njegovog odrastanja nije baš o svemu mogao pričati s bakama, roditeljima. Tabu tema, kaže, tad je bilo u svakoj obitelji.
– I to nam je nekako kao klincima bila, ‘ajmo reći, normalna stvar. Nismo se previše „lupali u glavu“ s tim stvarima. Poslije odrastaš, shvatiš ili bar pokušaš shvatiti razloge i OK… ‘ajmo dalje – kaže.
Posebno je bio vezan uz baku i s mamine strane. One su mu obojale najranije djetinjstvo, a i kasniji život svojim bojama. S očeve strane, na žalost, nije upoznao baku i djeda jer su umrli prije Duškovog rođenja. O njima je slušao samo iz priča. Pamti puno savjeta, mudrosti svojih starijih, mnoge rečenice i sam primjenjuje.
– Mogao bih stranicu „mudrih“ napisati… Smiješno je samo što mi te izreke dođu „niotkuda“ u nekim trenucima privatnog ili poslovnog života… I onda se nasmijem u sebi i namignem tamo negdje prema gore. Kao klincu strašno su mi išle na živce te “mudre”, ali ima nešto u tome. Definitivno ima – priča.
Svakome, dodaje, dođu godine kada ponavlja neke rečenice za koje se sami sebi zaklinjemo da ih nikada nećemo izgovoriti. Valjda je i to normalno, valjda je i to, smatra Ćurlić, dio naslijeđa i odrastanja.
Iako generacije 50+ itekako pamte roditeljske savjete po pitanju izbora škole, profesije, omiljeni voditelj nije imao takvih problema. Nitko mu ništa nije naturao. Kaže da je sretnik jer ga je pokojni otac sa samo osam godina uzeo za ruku i odveo u ZKM. Bio je, naime, jako zatvoreno dijete, a to vrijeme u ZKM-u ga je otvorilo i na neki način usmjerilo prema pozornici, medijima, sceni…
Duško Ćurlić kao srednjoškolac, Foto: Privatni album
Srednju školu, Kulturu u Križanićevoj, sam je odabrao i bio srednjoškolac u školi po svom guštu. Poslije je upisao politologiju i novinarstvo jer je nešto radi roditelja morao završiti.
Kao mladić nije bio oduševljen brigom roditelja
– Kad me već na glumi na Akademiji nisu htjeli iako sam tri puta bio u užem izboru. Tako je moralo biti, ali sve me to nekako formiralo za radio i kasnije televiziju i ovaj moj posao koji iznimno poštujem i volim – kaže.
U tom ulasku u televizijske, prije toga i radijske vode, roditelji su mu bili podrška. I na audiciji i kasnije. Kako je danas i sam roditelj, shvaća da je to zapravo jedino što se iskreno može dati svom djetetu: biti podrška u njegovim snovima i željama. Pamti razne faze u iskazivanju roditeljske brige. Od totalne slobode pa do ograničenja.
– Teško je danas objasniti naš način odrastanja na ulici, nekim sportskim terenima, kazalištima…. Kao i svaki mladi čovjek nisam uvijek bio oduševljen njihovom brigom, ali to je bilo tako. Neka vrsta povjerenja bila je ključna u našem odrastanju pa ako si to zeznuo…. eeee, onda bi bile uvedene sankcije – prisjeća se.
Puno ljudi iz njegove generacije u Zagrebu su vrlo rano odlučili pokušati sami živjeti. To im je nekako bilo „normalno“, pa se i Duško brzo osamostalio.
– Uz faks sam radio na radiju i mogao sam nekako izgurati mjesec. No imao sam i dalje podršku roditelja, uz tonu mamine brige i tatinih mudrih savjeta – smije se.
Sad, kad je i sam u godinama kad bi mogao savjetovati, kad mladi kolege na njega gledaju kao na živuću legendu, uzor, Ćurlić iznenađuje riječima kako im ništa ne savjetuje. Gleda, sluša, razgovara s mladima kad mu daju tu čast da žele o nečem pričati.
– Drugačija su vremena, vrijednosti su pobrkane totalno i nije ni malo lako generacijama koje dolaze. Pokušavam ih razumjeti, nekad i uspijem, ali uvijek se nadam da su od doma ipak upili neke dobre stvari koje će ih voditi kroz život. Ne vole da im se soli pamet kao što ni mi to nismo voljeli… i tu negdje prestaje svaka sličnost generacija – završava.
Više iz serijala Moji korijeni možete pročitati u nastavku:
Darko Janeš: Još mi zvoni tatina šamarčina, dobio sam je jer nisam slušao što su mi govorili
Neno Ninčević: Svaki prekršaj značio je kaznu, šibu, klečanje, stajanje u kutu…
Duško Lokin: U vrijeme moje mladosti grijeh je bio doći doma iza 20 sati ili kasniti u školu
Vlado Kalember: Tata mi je kupio prvu električnu gitaru, a djed razglas kad se vratio iz Amerike
Branko Uvodić: Nekad je neoprostiv bio i pokušaj izbjegavanja nedjeljnih misa
Elio Pisak: Mami sam govorio ‘vi’, a dobre batine sam dobio jer sam brao tuđe lješnjake
