Drago Diklić (82): Među rijetkim sam sretnicima koji si od mirovine mogu dosta priuštiti
Glazbenik Drago Diklić ne miruje ni u vrijeme korone. Jednako je aktivan kao i nekada, a odao nam je i tajnu uspjeha njegove generacije u svim sferama. Fabijan Šovagović, Pero Kvrgić, Oliver Mlakar, Ksenija Urličić, Zdenka Vučković, Gabi, Tereza… sve su to imena koja se i danas izgovaraju s poštovanjem.
Drago Diklić jedan je od rijetkih koji se ne žali na mirovinu, kaže i da si može dosta priuštiti. Svjestan je da ljudi danas žive od 1.200 kuna mirovine, mnogi imaju i manje pa je sretan da je njegova mirovina puno veća. No, ističe, živio je i trošio racionalno. Samo jednom si je kupio novi auto, fićeka, inače je uvijek uzimao rabljene aute. Do danas ih je promijenio 14. Nije kupovao kuće, vikendice, zemljišta…
“Imam i tantijeme i honorare pa mi ništa ne nedostaje. Uvijek imam za jesti, popiti i nešto malo za profućkati. Ali suosjećam s umirovljenicima koji su zakinuti i to je žalosno. Jer svi su redom uplaćivali cijeli radni vijek da u starosti imaju od čega živjeti. Nažalost nitko ih ništa nije pitao, nisu to mogli spriječiti, niti napraviti bilo što. Tužno je da su umirovljenici gotovo svugdje zaboravljena, zanemarena kategorija ljudi. Pročitao sam negdje da su sad, u vrijeme korone, U Švedskoj rekli „Kaj nas briga za starije i ovako moraju otići“. Ostavili su ih i dosta njih je doista otišlo. To je jako grubo” – kaže nam Diklić.
Mama je htjela sina doktora, ali i glazbenika
Iako je napunio 82 godine, ne da se. Dok nas nije zahvatila korona, nastupao je, sada doma sklada. Smatra da čovjek treba raditi dok ga služi zdravlje. Tako su ga njegovi učili. Poput svih majki vremena Diklićevog odrastanja i njegova je htjela sina doktora. Ali uočila je njegov talent pa je željela i da svira.
“Doma smo imali klavir, cijela je obitelj bila muzikalna. Mama je pjevala s pokojnim Andrijom Koncom. Kad sam došao na audiciju na školu rekli su joj da sam posebni talent i da moram svirati violinu. No nisu predvidjeli da sam lijenčina, trebalo je vježbati, pa sam kasnije, kad sam se uključio u zabavnu i jazz glazbu odabrao saksofon. Osim toga, bio je to atraktivan instrument i za plesnjake i za zgodne komade” – prisjeća se.
S pet godina postao je solist društva Međimurec pa je i pjevao dječje pjesme na radiju. Stavili su ga stolac, jer onda se mikrofoni nisu mogli dizati ili spuštati.
“Od onda do danas, član sam društva Međimurec, jedan sam od najstarijih” – kaže.
Sa samo 17 godina već je nastupao i ne taji da je škola ispaštala radi svirki. Posebice matematika. Profesor je bio zadrt, a Drago je dolazio u školu s trombonom i s drugim instrumentima. To se profesorima nije sviđalo iako je uvijek i u školi svirao.
Jedini frajer u razredu koji je izlazio na pozornicu
“I svaki put su se raspravljali jer učenici su htjeli što dužu pjesmu, da prođe vrijeme, a profesori što kraću, da stignu ispitivati. U školi je više problema imao profesor sa mnom nego ja s njim. Nakon gimnazije nisam nastavio studij nego sam odmah išao svirati u Njemačku” – priča Diklić.
S kolegama iz razreda se i danas nađe. Oni su studirali, a svako malo mu kažu da je bio pametniji od njih jer je otišao van, zaradio lovu i napravio karijeru. Vratio se, govori, nakon godinu dana u sportskom autu, što je tad u Zagrebu bilo jako atraktivno. Kao glazbenik, bio je frajer u razredu, ali zapazili su ga i kao manjeg, dok je još vježbao violinu u Paromlinskoj.
“Moji Trnjani su tad zaustavili promet i govorili „Dragec vježba“. A promet je u to vrijeme činio jedan bicikl i kola s konjima tijekom cijelog dana” – prisjeća se.
Kad je došao na angažman u Njemačku pojavio se s violinom. „Kakva violina? Nama treba bariton saksofon!“, rekli su mu. I drugi dan mu kupili najjeftiniji saksofon da se, smije se, ne izjalovi investicija. Za dva tjedna već je svirao u orkestru i od tada je njegov instrument – saksofon.
Skladati je počeo s 26 godina, a njegove pjesme izvode se i 57 godina kasnije. Uvjerio se u to i on sam kad je lani koncertom u Lisinskom slavio 65 godina karijere. „Oprosti volim te“ i „Još samo večeras“ su nastale 1.963.
Vrijeme će pokazati jesu li današnji hitovi za hititi
“To su pravi hitovi, a ne ovi danas koji su hitovi za hititi. Šalim se, i danas ima lijepih pjesama. Ako im se posreći da će se tako dugo slušati, pokazat će se da nisu za hititi” – kaže Diklić.
Okušao se je i u menadžerskim vodama. Počelo je brigom o angažmanima njegovog orkestra. Početkom 70-ih organizirao je festivale, a najveći zalogaj bio mu je Zagrebfest.
“Bio je izazov utoliko što sam trebao sve sam organizirati. Tad Ministarstvo kulture nije davalo novac za festivale, morao si sve sam financirati. Pa sam pronalazio sponzore, prijatelje. Moja firma Alta snosila je sav rizik. Svi su moji festivali bili pozitivni, a 1971. organizirao sam najveći ikada u ondašnjoj zemlji. Šest dana festivala, rock večeri, šansone u HNK, cijeli grad, izlozi trgovina… sve je bio festival. Hoteli, restorani… sve je bilo u znaku festivala. Imali su posebne jelovnike, jedan se ugostitelj našalio i stavio na jelovnik Odrezak alla Gabi Novak, Pašticada alla Tereza Kesovija i svinjske nogice alla Drago Diklić” – prisjetio se.
Recept dugovječnosti i kredibiliteta njegove generacije ne zna, ali slaže se da su redom imena koja će se dugo pamtiti. I to iz svih sfera kulturnog djelovanja. Oliver Mlakar, Pero Kvrgić, Fabijan Šovagović, Zdenka Vučković, Drago Diklić… sve su to velikani jednog vremena čija se imena i danas izgovaraju s poštovanjem.
Na ples su cure dolazile s mamom ili bakom
“Bili smo zdrava generacija, prava. Živjeli smo u vremenu u kojemu je umjetnost bila drugačije tretirana nego danas. Bili smo zvijezde u pravom smislu te riječi. Danas ih nema iako se neki takvima smatraju. Imali smo tretman svjetskih, filmskih zvijezda ali zaslužili smo to svojim radom. Vrhunska razina kod svih, Marko Novosel, Gabi, Jimmy Stanić… Dobivali smo veliku pažnju, ali nismo se pravili važni” – kaže.
Mladi su se zaljubljivali uz njihove pjesme, momci ih djevojkama pjevali pod prozorom, na klupicama uz gitaru… Diklić kaže kako je i u to vrijeme bilo svega. Cure su na plesnjake dolazile s prijateljicama, ali dosta njih i s majkama, bakama, guvernantama…
“U ono vrijeme bio sam mršav, zgodan, imao sam frizuru ‘tarzanicu’, pa im se valjda i izgled sviđao. Bilo je svega, neke su se nabacivale, druge su bile distancirane. Bilo je i suza na koncertima dok smo pjevali. Plakale su pred binom. Fora nam je to bilo gledati, zgodno vrijeme” – priča Diklić.
Danas kad šeta zagrebačkim Adventom rado se sjeti prvog dočeka Nove 1989. godine na otvorenome. Na Trgu bana Jelačića, jer ga je on i organizirao.
“Bilo je toga već u svijetu. Pomislio sam „Ako može u New Yorku, zašto ne bi moglo i u Zagrebu? Od onda je svake godine doček na Trgu. Taj prvi je bio veličanstven. Svirao je Josip Klima na violini, orkestar, Ivan Balent Tratinčica je bio DJ. Pamtim i dvije starije zagrebačke dame u krznjacima. Cupkale su i strusile jednu flašu Johnny Walkera” – govori.
Zove mlade da nauče igrati bridž
O njegovom glazbenom stvaralaštvu, umjetničkom radu u 65 godina karijere ispisano je više od 2.500 članaka, intervjua, kritika, osvrta… Diklić se ima čime ponositi, no i danas se naježi kad se sjeti obljetničkog koncerta u Lisinskom. Dvorana je i nakon dva i pol sata bila puna, a ljudi su mu aplaudirali, tražili još.
“Iznenadio sam se, nisam mislio da će se napuniti. Tim više što nikad nisam nastupao u velikim dvorana. Volio sam klubove, intimnije prostore, tamo je bila moja pozornica. U Lisinskom sam često nastupao s raznim orkestrima, ali samostalni koncert nisam nikad do lani napravio. Bilo je izvanredno”.
Aktivan je kao nekada, no za razliku od 70-ih, danas si dopusti prazni hod.
“Kolege mi kažu da se ne mijenjam. Ja pitam „Zašto bih se mijenjao, promjene koštaju?“ Sad sam aktivan u drugim stvarima. Nekad sam imao agenciju, prodavaonicu ploča, restoran, okušao sam se u svemu. Danas živim malo ležernije, igram bridž, nastupam kad hoću, a ostaje mi i vremena za dosađivanje – šali se.
Predsjednik je Zagrebačkog bridž saveza i u svakoj prilici poziva mlade i starije da dođu igrati bridž. To će im, poručuje, u 60-ima najbolja razonoda.
Više životnih priča poznatih umirovljenika:
- Reper Hrle: “Postulat svake države je da ljudi u mirovini žive najljepše, a naši su zaboravljeni od svih”
- Pričali smo sa Žarkom Potočnjakom: “Dvije mirovine dovoljne su za režije, benzin i hranu”
- Tihana Harapin Zalepugin: “Društvo prihvaća bake, ali samo dok smo im od koristi”
- Branko Uvodić: „Lijepom našom“ ide dalje čim epidemiološki uvjeti to dopuste
- Vlado Kalember (67): Kada vidim kako žive umirovljenici, pitam se kako naši političari spavaju
- Veliki razgovor s Duškom Lokinom: Odlazak u mirovinu nije bio moj izbor, država me potjerala
- Drago Diklić (82): Među rijetkim sam sretnicima koji si od mirovine mogu dosta priuštiti
