Dobro se dobrim vraća: Manda u Zagrebu danas ima svoj dom zahvaljujući godinama životne borbe
Manda je rodom iz Slavonije, ali u Zagrebu stvara svoju sadašnjost i budućnost. Doživljava ga kao svoj grad i ponosna je na sebe što se ovdje uspjela izboriti za sebe i pronaći svoje mjesto ispod Sunca.
Foto: Jelena Ratko | mirovina.hr
Mandu smo sreli kada je bila na svom uobičajenom putu prema Pučkoj kuhinji Dobri dom. Tamo, kaže, dolazi već neko vrijeme, a otkad je vid ne služi dobro i otkad joj je dijagnosticiran nizak krvni tlak, još je manje u mogućnosti svakodnevno kuhati. U kuhinji Dobri dom, tvrdi ova umirovljenica, hrana je najčešće ukusna i zdrava. Ima boljih i lošijih dana, kaže.
Bilo kako bilo, Manda je zahvalna Gradu Zagrebu i dobrim ljudima koji su joj u životu pomogli kada joj je pomoć bila potrebna. Kaže, bori se u životu, ali zadovoljna je. Svjesna je da nema svatko svoj stan u Zagrebu, te jako cijeni ono malo što joj je dano.
“Držim se reda, uvijek svakoga pozdravim, svakome pomognem”, govori Manda uvjerena u onu staru “dobro se dobrim vraća” i dodaje kako, osim što se trudi biti ljubazna prema svojim sugrađanima, radi na tome da grad bude čist. Prisjeća se kako je, kada je 2006. godine otišla u mirovinu, počela skupljati boce jer su joj prihodi bili nedostatni za osnovne životne potrebe.
“Kad sam 2006. otišla u mirovinu, onda nisam mogla s malom mirovinom, pa sam skupljala flaše. Svaki dan sam išla u flaše. Svaki dan, nekad po cijele dane. Od lipnja 2006. do prosinca iste te godine, do Božića, skupila sam, samo od flaša, 30 tisuća kuna. Naradila sam se, ali i novac je to. Onda sam, kad smo došli u ovaj novi stan, od tih novaca platila struju. Imam sina invalida, on ne radi, pa…”, objašnjava Manda
https://www.facebook.com/HumansofMirovina/photos/a.424906724594852.1073741828.424886914596833/483928015359389/?type=3&theater
Manda nije rodom iz Zagreba, ali u Zagrebu je već dugo i doživljava ga kao svoj grad. “Ovdje mi je lijepo”, govori. Sada joj je lijepo, jer joj je Grad dodijelio novi stan u Turopoljskoj ulici. Prije toga, živjela je u ruševnoj građevini blizu Zapadnog kolodvora. Kuća nije bila u stanju pogodnom za život, pa je Manda napravila fotografije prostora i poslala ih Gradu. Onda su je “izvadili”, kako ona kaže. Budući da su dvije zgrade, od kojih je u jednoj ona godinama živjela sa svojom obitelji, zaštićene kao dio kulturne baštine, nije ih dozvoljeno rušiti.
“To je zaštićeno dok se ne sruši samo. I to je sada zaključano, moja kuća. Dok se sama ne sruši”, govori Manda razočarano.
Tamo je živjela sa sinom, mužem i majkom. Muž i majka preminuli su, a Manda je nakon toga ostala sama sa sinom invalidom. Danas skrbi o njemu u novome stanu.
“Idem nam po ručak u pučku kuhinju. Rekao je danas da bi htio juhu od rajčice. Skuhala sam mu juhu od rajčice…”, priča nam Manda.
Manda svoje ime ne voli i tvrdi da je “malo seljačko”, osmjehujući se. Smisla za humor joj ne nedostaje. Njezin pogled na život pozitivan je bez obzira na sve okolnosti u kojima se našla. Mandu smo otpratili do pučke kuhinje. Tamo ju je dočekala grupica od pet ili šest prijatelja koji su je jedva čekali vidjeti. Manda kaže kako se nema na što žaliti. Odlazi po ručak, nadajući se da će na meniju biti i juha, kako bi mogla dodatno razveseliti sina kada se vrati kući.
