Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi i afirmaciji društva, trebali bi imati bolje mirovine
Svjetski proslavljeni slikar i književnik ne osjeća umor iako su se, kaže, godine nakupile. Razumije bunt mladih koji žele isticati svoju nekonvencionalnost, samouvjerenost… ali smatra da je danas odnos mladih prema starijima u dosta lošem stanju. Krivac za to je kućni odgoj.
Dimitrije Popović, Foto: Privatni album
– Tužni se osjećaji u meni bude kad vidim kakve iznose ljudi primaju za pošteno odrađeni cijeli radni vijek. Na sreću, ne živim samo od mirovine – rekao je Dimitrije Popović (70).
I on je jedan od umjetnika koji, na zadovoljstvo svih štovatelja njegovih djela, ne odlazi u mirovinu, ne ostavlja se ni kista, ni olovke… Nema ih namjeru pospremiti i reći “Dosta je bilo!”. Onu službenu, naravno, prima, ali i dalje radi punom parom.
– Dokle god ima potrebu za stvaranjem, umjetnikov duh ne miruje. Kao i svaki čovjek umjetnik je nemoćan pred licem smrti. Jedina utjeha mu je da za sobom ostavlja svoje djelo i tako na metafizički način nadilazi smrt – kaže.
Od umjetnosti se uvijek teško živjelo. Afirmirani umjetnici u tome uspijevaju i danas, no što je s onima u mirovini ili s onima koji tek započinju? Jesu li umirovljeni umjetnici, oni koji su Hrvatsku slavili u svijetu, nagrađeni od te iste države? Gleda li se status koji uživaju, obrazovanje, opus, ugled… pa shodno tome i daje li se adekvatna mirovina?
– Mislim da bi umjetnici koji su svojim radom pridonijeli društvu, njegovoj kulturi i afirmaciji, trebali imati bolje mirovine – diplomatski odgovara Popović.
Njegov opus je golem i u svijetu je iznimno cijenjen. Ime mu se izgovara s poštovanjem. Ipak, ne stvara fetiše od svojih djela. Neka ostavlja u svom vlasništvu isključivo iz profesionalnih razloga. Ne možemo se oteti dojmu da i dalje puno radi, da nakon toliko desetljeća i dalje osjeća veliku strast prema svom poslu.Bez nje, kaže, ni nema istinskog stvaralaštva.
– Premda su se godine nakupile, još ne osjećam umor. U ovim godinama se jasno može vidjeti ili osjetiti kako se vitalnost duha opire trošnosti tijela premda je tijelo ono što će na kraju presuditi. Ali ono što ostaje jest umjetnost. U suštini umjetnost je uvijek mlada – govori.
Hrabri su oni koji se danas žele potpuno posvetiti umjetnosti
Dva talenta u jednom, crtež i riječ, kod Popovića su ravnopravni. Kao i njegove emocije prema slikanju i pisanju. Upravo je, priča, covid stvarnost pokazala svu smisao one rečenice koju je u gimnaziji učio iz sociologije “Čovjek je društveno biće”.
– Prisilne izolacije zbog korona virusa su nas suočile sa samim sobom. Statistike pokazuju da se suvremeni čovjek teško snalazi u takvim okolnostima. Otuđenje jest jedan od najvećih problema današnjice kojeg je korona samo potencirala – priča.
U gimnazijskim danima, u vremenu njegovog formiranja, podjednako su ga privlačile i likovna umjetnost i literatura. Kad je pročitao Kafkin “Preobražaj” uradio je crtež koji nije bio ilustracija već slikom izražen doživljaj onoga što je siže te pripovijetke ostavio na njega. Lautreamontova “Maldororova pjevanja” su imala ključnu ulogu u otkrivanju, osvještavanju njegovog senzibiliteta za nadrealizam. Napisao je pet knjiga iz beletristike, sedam kao zbirke likovnih eseja. Najnovija knjiga “Likovni zapisi iz doba korone”, koja je prije petnaestak dana promovirana u predvorju Kliničke bolnice Dubrava u Zagrebu, spoj je, kaže, umjetnosti i medicine.
Dimitrije Popović, Foto: Privatni album
– Ona psihička stanja i oboljenja inače svojstvena čovjeku, a koje je covid podigao na opći nivo, dakle depresija, melankolija, paranoja, strah od smrti… povezivao sam s djelima iz povijesti umjetnosti koja sam smatrao kompatibilnim tim stanjima. U knjizi je objavljena i moja priča COVID 19 – kaže.
Uvijek rado pomogne umjetnicima koji tek kreću. Smatra da mlade talentirane ljude treba podržati, posebno u ovim teškim vremenima.
– Hrabri su oni koji se danas žele potpuno posvetiti umjetnosti – kaže.
Da mladi umjetnik ostvari uspješnu karijeru osnovni je, pojašnjava, preduvjet talent. Nakon toga dolazi splet okolnosti; gdje je imao i kakvu izložbu, tko je važan tu izložbu zapazio, kakav je bio odjek, je li pobudila znatiželju konzumenata umjetnosti… Iznad toga, dodaje, postoji ono neimenovano, ono što se smatra posebnom aurom ili energijom koje nečije djelo posjeduje. To se ne može naučiti niti u jednoj školi ili likovnoj akademiji. Ta personalnost umjetničkog izraza je veliki garant uspjeha. Ta posebnost radi koje se publika zainteresira za umjetnikov rad, radi koje ga prati sa znatiželjom i uvažavanjem. E, to je, kaže, teško postići. Važan je i kontinuitet, otpornost na zavodljivost koju mu nameće zanesenost početnim uspjehom. Treba, kaže, znati trajati.
Nekad je nezamislivo bilo profesora pozdraviti s “Bok”
Smatra da je danas odnos mladih prema starijima u dosta lošem stanju. Krivac za to je kućni odgoj. Razumije bunt mladih koji žele isticati svoju nekonvencionalnost, samouvjerenost… Iako tvrdi da nisu svi mladi nepristojni, više puta je svjedočio situacijama kad su stariji ljudi morali zamoliti mlade da im ustupe mjesto u tramvaju. Takvi su slučajevi u njegovoj mladosti bili nepojmljivi. Kao i da bi student profesora pozdravio s “Bok!”
– To je bilo nezamislivo. Kao student se profesorima nisam obraćao s onim, tad uobičajenim, “druže” već s “Gospodine profesore”. Na Akademiji je vladala hijerarhija, a tako i treba biti. Demokraciju u društvu mnogi shvaćaju odviše slobodno. I tu se radi o izostanku kućnog odgoja odnosno one elementarne pristojnosti u ponašanju – govori.
Iza njega je izložba u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu posvećena Danteovoj obljetnici smrti koja je imala lijepu recepciju. Velika posjećenost, sa sjajnim kritikama.
– Bio bih licemjer kad bih kazao da mi nije stalo do publike. Kad nešto izlažem i vidim da posjetitelji s pažnjom gledaju eksponate, smatram da je moj rad imao smisla. Zanimljivo je kako su neki ljudi doživljavali moje kompozicije, posebno one inspirirane pjesnikovim “Paklom”. Jedna mi je gospođa rekla “Aludirajući na suvremeni svijet koji živimo sa svim njegovim apsurdima i krizama, Danteov “Inferno” je ne samo srednjovjekovna fantazija nego i, nažalost, umnogome slika današnjice” – prisjetio se.
Dimitrije Popović i Zoran Škugor, Foto: Privatni album
Ljetos je u okviru programa umjetničkog festivala Kotor Arta imao izložbu posvećenu Danteu. Njime se intenzivno bavio i prije dvadesetak godina. Ciklus inspiriran “Paklom” izlagao je u Centro Dantesco u Raveni 2002. Godinu dana kasnije i u Padovi. za tu izložbu nazvanu “Dimitrije i Dante” dobio je medalju za umjetnost. Izlagao je također u Peskari radove na temu “Dante i sveti Franjo”, sudjelovao u internacionalnom projektu “Interpretazioni dantesche”. Na XII bijenalu brončane skulpture u Raveni 1998., u Muzeju Dante, za skulpturu “Rajska vrata” inspiriranu Danteovim “Rajem” dobio je Zlatnu medalju “Giacomo Manzu”. Nažalost, pandemija je puno promijenila pa tako i planiranje izložbi. Sve je, priča, lani izgledalo neizvjesno, posebice u Italiji.
– Kako je Dante uvijek aktualan već sam u načelnim dogovorima za novu izložbu radova posvećenih pjesnikovom prvom mističnom putovanju, “Paklu”. Planira se i predstavljanje moje grafičke mape “Triptih za Dantea” sljedeće godine u Italiji – kaže.
U sljedećoj ga godini, dakle, čekaju dvije promocije knjiga i promocije dvije grafičke mape. U dogovorima je za izlaganje u Italiji i Francuskoj, ali svi planovi, kaže, ovise o milosti nepredvidivog virusa i njegovih mutacija.
Žena je za umjetnost uvijek zavodljiva tajna
U izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, te Narodnog muzeja Crne Gore nedavno je objavljena i Dimitrijeva monografija “Mit o ženi”. Pregled je to svih njegovih dosadašnjih bavljenja temom žene, od Meduze, Flore, Dijane ili Medeje, preko biblijskih heroina Judite, Salome i Marije Magdalene do suvremenih vamp zvijezda Marilyn Monroe i Brigitte Bardot, te atraktivnih manekenki na modnim pistama svijetla spektakla. Sva ta galerija ženskih likova, čini uvijek inspirativan i poticajan, a nikad u potpunosti dosegnut i objašnjen mit žene. Zato je, kaže, žena za umjetnost uvijek zavodljiva tajna.
– Posebno me zanimala njihova personalnost, sudbina, moć, poraz, slava i udes, ljepota i žrtvovanje, eros i smrt. U monografiji “Mit o ženi” uz reprodukcije slika, skulptura objekata i performansa, objavljene su i moje sažete eksplikacije tih tema – govori.
Izložba “One su ovdje” u dubrovačkoj Palači Sponza, kao spoj dva medija, slikarstva i fotografije, bila je istinski spektakl. Umjetnički fotograf Marko Vrdoljak uradio je portrete poznatih žena, koje su po svom izboru utjelovile biblijske, starozavjetne i novozavjetne žene. Dimitrijev udio u projektu je bio da na slikarski način kontekstualizira ono što je za određenu ženu odnosno njenu sudbinu bilo karakteristično.
Od Eve koju je utjelovila Zrinka Cvitešić do Veronike Sandre Perković, od Anđe Marić kao Salome, do Severine kao Marije Magdalene. Bilo mu je zanimljivo vidjeti reakcije “modela” s njihovim likovima. Prvi put su se vidjele baš u Sponzi, licem u lice sa svojim pozajmljenim likovima.
– Sjećam se kako je Mia Begović, izražavajući zadovoljstvo, spontano napravila pokret rukama kakav ima na slici, pokret koji izražava neku vrstu unutarnjeg ozarenja. Severina je bila jako zadovoljna načinom kako sam intervenirao na njenom foto portretu, kako sam samosvjesnu biblijsku zavodnicu prikazao kao skrušenu sljedbenicu Kristovog nauka – rekao je Popović.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
