Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
Autor i voditelj kultne “Latinice” jedva se naviknuo da mu se mlađi kolege obraćaju s ‘ti’. Nikad se nekom starijem nije tako obratio i to smatra dobrim kućnim odgojem. Raspričao se i o škakljivim temama zbog kojih je “Latinica” bila zabranjena te o policijskoj zaštiti koju je 90-ih imao mjesecima.
Denis Latin, Foto: Privatni album
– Nikad se nisam trudio dobiti nagradu, same su mi dolazile. Večernjakova Ruža, pa nagrada Ivan Šibl, pa najbolji novinar jugoistočne Europe, nagrade HND-a, Arene, Zlatna povelja humanista “Linis Pauling”… stalno su kapale zato što sam stalno radio i bio u fokusu sa svojim emisijama – kaže Denis Latin (55).
Bio je najnagrađivaniji novinar svog vremena. S Dubravkom Merlićem je od 1991. do 1993. osmislio i vodio “Slikom na sliku”, a od 1993. je radio kultnu “Latinicu”. Emisija je to koja se s nestrpljenjem čekala i pratila bez treptaja. Naravno, nije bila baš svima draga, posebice ne vlasti koja je neke Latinove teme smatrala nepoćudnima, druge problematičnima, a bilo je i onih zbog kojih je emisija bila zabranjena. Deset godina nakon ukidanja, Latinu je drago čuti da se i danas obje emisije pamte kao nešto jako važno, tad revolucionarno. Posebice “Latinica”.
– To znači da sam ostavio trag, da nije bilo bez veze. S druge strane sam i tužan jer iz “Latinice” nije izrasla neka slična emisija. Nitko nije nastavio tim putem, nego su se pojavile nove forme u kojima je manje-više sve isto. Nastao je novi standard koji je daleko od svega što smo radili u onom vremenu – kaže Latin.
U 90-ima su ga je jako pogađale zabrane, neemitiranje. Očekivao je na večer “Latinicu”, tijekom popodneva bi pogledao u tv raspored i vidio da je planirana. Onda, u 19.30 više nije na rasporedu.
– Jako me je to smetalo, bio sam uzrujan, teško podnosio, ali s vremenom sam i u tome stekao rutinu. Često se, naime, pokazalo da je to bilo dobro. Jer bile su napisane stotine tekstova, razglabalo se, debatiralo u najtiražnijim novinama tog vremena. Vrlo često su se objavljivali i transkripti cijelih neemitiranih emisija. Mislim da je time postignut veći učinak nego da je bila emitirana – priča.
Nakon 2000., u ciklusu “Zabranjenih Latinica” sve su bile emitirane. Devedesete pamti kao vrijeme u kojemu Internet i društvene mreže nisu postojali. Tako mu pohvale, ali i prijetnje, nisu stizale lako i često kao što danas nekima stižu. Ipak, mnogima je “Latinica” bila trn u oku.
Samo jednom sam bio u opasnosti, kad su me u ratu zarobili
– Nekoliko me je puta čuvala specijalna policija zbog prijetnji koje su bile upućene redakciji i meni osobno. Bili su to mjeseci i mjeseci pod paskom policije. Nije to bilo ugodno, jer nigdje nije mogao bez njih – kaže.
Zbog škakljivih tema poput privatizacije, tajkuna, mafije, političara ‘čistih ruku’… srećom ipak nije bio u životnoj opasnosti.
– Samo jednom sam bio u opasnosti, kad sam u ratu, u Petrinji bio zarobljen s drugim novinarima, na dan kad je srušena Petrinja – govori.
Mnogi bi gledatelji danas rado pogledali reprize, a o veselju novih emisija, da ne govorimo. No Latin smatra da je “Latinica”, onakva kakva je bila, bila produkt jednog vremena i sad više nema potreba za takvom emisijom.
– U vrijeme Ive Sanadera, primjerice, puno smo govorili o korupciji. Danas su takve teme normalne, takvi tekstovi su posvuda, na svim portalima, televizijama, tiskovinama. Tad to nije bilo normalno. Ili primjer govora mržnje kojeg smo osudili 90-ih, danas se odmah o tome piše i osuđuje. Tad smo napravili iskorak i mislim da je to trajna stečevina – kaže.
Denis Latin, Foto: Privatni album
Osobito se stariji ljudi sjećaju bura koje je izazivao vođenjem bez dlake na jeziku, pitanja koja se rijetko tko usudio postaviti. Danas, kao urednik “Otvorenog” također se hvata u koštac s nezahvalnim temama, ali onu, najizazovniju, teško mu je izdvojiti.
– Uvijek sam radio teme širokog spektra; i politiku i zdravstvo i socijalne teme, nasilje u obitelji, primjerice. U protekloj godini najzanimljivija mi je bila korona, odnosno, sve teme koje se tiču pandemije. Sve je bilo nepoznato, neizvjesno, morali smo puno istraživati, koristiti mišljenja znanstvenika koja su se također razlikovala. Mislim i da smo s nedavnim lokalnim izborima napravili značajan iskorak, da su svi dobili priliku konfrontirati se u “Otvorenom” – govori.
Denis Latin je već na drugoj godini fakulteta bio na audiciji za televizijskog novinara, nakon čega je počeo raditi kao reporter Zagrebačke panorame na HRT-u. Uređivao je i vodio Vijesti, Dnevnik 2, Dnevnik 3, emisiju “Slikom na sliku”, te politički magazin “U potrazi”. Bio je i šef ratnog studija u Sisku 1991. i Kninu 1995. Danas u Informativno-medijskom servisu HRT-a uređuje brojne informativne televizijske formate poput news programa HRT4, Teme dana, emisije Otvoreno, Vijesti i Dnevnika. Od 1996. do 1998. bio je i glavni urednik “Mreže”, prve privatne producentske tv kuće u Hrvatskoj. Iako je uvriježeno da u svijetu medija nema podjele na mlađe i starije kolege, da su si svi na ‘ti’, Latin kaže kako se nikad nikome nije tako obraćao.
Volim slušati komentare starijih ljudi, poglede na svijet, politiku
– Svima sam u počecima govorio ‘vi’, a tako i danas. Došlo je do promjena koje mi nisu osobito drage. Uglavnom mi se kolege obraćaju s ‘ti’, a ja se svaki put naježim na to. Prihvatio sam, ali odgojen sam u drugom duhu, da se starijima obraća s ‘vi’. Moja mama i njezina braća i sestre čak su i svojim roditeljima govorili ‘vi’. Sjećam se toga – kaže.
Ima, dodaje, sistem rada s mladim ljudima baš onakav, kakvog su imali stariji kolege koji su radili s njim. Ističe ono što je dobro, naglašava sve što treba pohvaliti. Lako i rado pohvaljuje sve što je dobro napravljeno. Kad nađe nešto gdje bi još mogli rasti i napredovati upozori ih da tu još treba poraditi. Često ga poslušaju i baš tako naprave. A onome ‘ti’ se prilagodio i više se ne osvrće.
Denis Latin, Foto: Privatni album
– Valjda je to neka nova kultura koja je nastala, odnosno nekultura. Moja je greška što ih na to nisam upozorio odmah na početku. Ali ima i onih koji mi se obraćaju s ‘vi’, to jako cijenim. Mladi su to ljudi koji pokazuju da cijene i mene i moj rad – priča Latin.
Ne radi razliku između starijih i mlađih kolega, ljudi. Jednako im pristupa s time da, naglašava, starijima priđe s naročitim poštovanjem u bilo kojoj situaciji. važni su mu, kako njegovi doma, kako kolege na poslu, tako i svi drugi. Voli slušati njihove priče, rečenicu, dvije koje izgovori neka žena u čekaonici kod liječnika.
– Zanimljivi su mi, zabavni, volim kod doktora slušati njihove komentare, poglede na svijet, politiku. Svaki put nešto zapamtim, pa prepričavam, nasmijem se. Upečatljivi su – govori.
Osjećaji koji se u njemu bude kad vidi kolike mirovine primaju za pošteno odrađeni cijeli radni vijek su loši. Bude ljut, strašno ga to muči. Divim se tim ljudima i načinima na koje preživljavaju. Koliko im je teško najbolje vidi u pošti, kod liječnika u trgovinama.
– Moja mama također ima mizernu mirovinu i da nema nas, ne znam kako bi se snalazila. Mislim da je to sramota. Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos našeg društva prema radu i prema stvaranju. Naše neuspjehe u gospodarskom smislu trebamo tražiti i na tom mjestu. To najbolje pokazuje zašto nam loše ide. Jer ne vrednujemo rad. Posebice ne vrednujemo minuli rad – priča.
Razmišlja o životu nakon 65-e, i njegova se mirovina približava. Nema sad nikakve planove, ali kad vidi današnje umirovljenike pomisli tek “Valjda ću se i ja snaći u svemu tome”. Svoju starost zamišlja u prirodi, izvan grada, u skromnoj, maloj kućici. Nada se da će zdravstveni sustav do tada još funkcionirati. Brine se i o tome hoće li imati novca za lijekove, jer danas je to svim umirovljenicima najveći trošak. Njegov odnos prema starijim ljudima pun je poštovanja. Kaže kako bi ga u djetinjstvu njegovi sigurno ukorili da je ikad pokazao nepoštovanje.
Umirovljenici su vani uključeni u društveni i javni život
– Zato je i danas nemoguće da se prvi ne javim nekome starijemu, da mu ne ustupim mjesto u tramvaju, autobusu… To su stvari koje se podrazumijevaju, stvar kućnog odgoja. Ali i društvene atmosfere koja se stvara prema umirovljenicima. Jako puno gledam strane televizije i primjećujem drugačiji odnos prema starijim ljudima. Vide ih kao velike potrošače, s dobrim mirovinama pa se ciljano obraćaju njima, sa željom da zadovolje njihove potrebe. I više su uključeni u društveni, javni život. Ima ih više na televiziji, pjevačice koje imaju 90 godina još uvijek nastupaju, zovu ih u showove, sređene su, vidi se da imaju standard i da mogu uložiti u svoj izgled i kvalitetan život – kaže.
U svom je odrastanju bio vezan uz nonu, koja je živjela u Pučišćima na otoku Braču. Nona Marija imala je najveći utjecaj na njega u tim nekim formativnim godinama. Kad vidi svoj današnji habitus, najvećim dijelom mu ga je ona dala, ona ga je, kaže, formirala u duhu blagosti i dobrote. Pamti njezine nježnosti jer, priča, bio je zatvoreniji, okrenut sebi, više je čitao a ona ga uvijek slala van, među djecu.
– Kad bi me okupala u nekoj kadici na kraju je znamenala, izmolila i odvela me na spavanje. To mi je bilo jako lijepo. Tad su se pojavile i hrenovke, ona mi ih je kuhala, pekla domaći kruh. Bila je dobra prema svima, pristojna, blaga, draga… to sam sve povukao od nje. Kakav sam danas, to je moja nona – priča.
Nije ga ponijelo veselje radi slabljenja pandemije, niti misli da je došlo do smirenja. Brojke su dobre, ali na njih je utjecao broj cijepljenih. Vjeruje da ćemo se ovog ljeta slobodnije kretati, ali misli da nije gotovo s korona virusom, da će nas još dugo pratiti. Za svoje ljeto kaže da još nema konkretni plan. Nada se nekom putovanju, ali posao mu je takav da nikad ne zna što ga sutra čeka.
