Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
Autor najboljih dokumentaraca koji su se ikad prikazivali na HRT-u već šest godina je u mirovini. Preselio se u Istru, ali i dalje je aktivan. Dokumentarce po njegovom izboru možemo gledati na Dokutv, radi Poreč Dox, sudjeluje u Media Festivalu u Fažani, drži predavanja… Istrijani s ponosom mogu reći: “Nas je za život odabrao Đelo Hadžiselimović”.
Đelo Hadžiselimović Foto: Promo/Media Fest Fažana
– Nimalo se nisam bojao života nakon 65-e. Jedva sam čekao mirovinu, odbrojavao sam kao što su nekad u vojsci odbrojavali. I sad uživam u Istri. Dan mi je vrlo često prekratak da napravim sve što sam si zacrtao – kaže Đelo Hadžiselimović (71).
Omiljeni televizijski urednik u mirovini je šest godina. Voli reći da se bavi hobi-poljoprivredom. Njegovi susjedi Istrijani zaista se imaju čime pohvaliti, na sva usta govoriti da je za život baš Istru odabrao Đelo Hadžiselimović. Na svom imanju u Pršurićima pokraj Poreča nema, priča, oranice, manji je to komad zemlje. Ali sasvim dovoljan da udovolji vlastitim guštima i nepcima.
– Imam 12 maslina što zadovoljava moje potrebe za uljem. Svake godine ih bude sve više. Kad sam kupio ovo imanje bile su samo dvije, pa sam kupio još deset starih maslina i presadio ih – priča.
Na imanju sadi češnjak, brokulu, paradajze… Radi i zimnicu. U Zagrebu je živio u stanu i nije imao zemlju. Njegovi u okolici Zagreba nisu imali grunt. Obiteljska oaza bila je daleko od Zagreba, na Hvaru. Tamo gdje nije mogao skoknuti vikendom.
– Kako se bližila mirovina htio sam sve više okopavati svoj vrt. Prodao sam apartman, uzeo nešto malo kredita i kupio kuću u Istri – govori Đelo.
Dani su mu, pohvalio se, jako uzbudljivi. Kad smo se oko 13 sati dogovarali za intervju, rekao je kako ne zna gdje će biti i što raditi oko 18 sati. Sve, pojašnjava, ovisi što je planirao za taj dan. Ako tijekom jutra skuplja lišće, sve završi dok zatopli. Ako pak nešto sadi, radi, onda je to druga pjesma. Ako u svakom je slučaju, ističe, prava uživancija. Vrlo često mu 24 sata u danu nisu dovoljna da ispuni što si je sam zadao. Iz svoje oaze putuje na razne festivale gdje žirira, odlazi držati predavanja. Upravo se vratio iz Požege, s festivala jednominutnog filma, a korona se Istre, srećom, gotovo nije ni dotaknula.
Te tri slatke riječi… “Odabrao Đelo Hadžiselimović”
– Takoreći je cijelo ovo vrijeme nije ni bilo. Ali utjecala je i na poslove i na život. Nismo išli u Cannes kupovati nove programe, dosta festivala na koje sam ranije išao, sad nije ni bilo. Sva sreća ova dva festivala, Poreč Dox, koji radim i Media Festival u Fažani, na kojem sudjelujem, su išli i u vrijeme korone. Nisam bio u dosta žirija, nisam putovao po festivalima kao što to inače činim, ali nije mi bilo loše. Cijelo vrijeme provodio sam na svom imanju – govori nam Đelo.
Nije optimist i ne misli da se pandemija bliži kraju. Štoviše, smatra da će nas zauvijek pratiti, ali ćemo se jednog dana, kad to ipak bude pod nekom kontrolom, prema virusu ponašati kao prema nekakvoj gripi. Do tad, s veseljem i dalje odabire dokumentarce. Svoje dokumentarističko televizijsko znanje udružio je s hrvatskom kompanijom Discovery film, a to je rezultirao nastankom DOKUTV-a. Danas na televiziji voli gledati filmove i dokumentarce.
Đelo Hadžiselimović i Zlatko Gall, Promo/Privatni album
– Gledam ih posvuda, ali moja kolegica Mira Vočinkić odlično radi svoj posao tako da rado gledam dokumentarce na HRT-u – priča nekadašnji urednik.
Sintagma “Odabrao Đelo Hadžiselimović” odavno je sinonim za kvalitetu, a Đelo – brand. Ni u jednom trenutku silnih godina na HRT-u to mu nije bilo opterećenje, niti je ikad pomislio “Što ako kupim neki serijal, a gledateljima se ne bude svidio?”
– To je nemoguće. To je stvar iskustva, dođe s vremenom. Treba poznavati svoju publiku, znati što ona voli, pa kad kupujete, ne možete pogriješiti – kaže.
Te tri riječi “Odabrao Đelo Hadžiselimović” imaju itekakvu težinu. Splitska grupa “ST!llness” snimila je CD “Sve što znam o životu je… odabrao Đelo Hadžiselimović”. Kazalište slijepih i slabovidnih “Novi život” u zagrebačkom kazalištu ‘Vidra’, napravili su dokumentaristički triptih prema tekstovima američkog autora Davida Ivesa, a u režiji Marija Kovača. Predstavu su nazvali “Odabrao Đelo Hadžiselimović”. Bila je tu i reklama za jedan auto, pa i majice s napisom “Odabrao Đelo Hadžiselimović” kao hit sezone…
Osluškivao sam što ljudi vole i što ih zanima
– To je krasno i istinito, svi smo se mi, uključujući i mene, obrazovali na tim dokumentarcima – govori Đelo.
Itekako je svojedobno pratio napise forumaša, uvažavao sugestije gledatelja. Neki su, kaže, doista imali dobre prijedloge, neki su zabrijavali.
– Pamtim da su me pitali zašto biram darvinističke filmove, zašto ne uzimam kreacionističke dokumentarce. Onda im je pater Trstenjak umjesto mene odgovorio da se on slaže s papom Ivanom Pavlom II. koji je rekao da je evolucija sastavni dio kreacije. Probirao sam prijedloge, dobro mi je bilo jer sam tako osluškivao što ljudi vole i što ih zanima – rekao je Đelo.
Đelo Hadžiselimović, Foto: Promo/HRT
Nikad mu njegov posao nije dosadio. Dokumentarcima se inficirao kao klinac. U toj dobi gledao je “Svijet tišine” Jacquesa Cousteaua, pa “Kozmos” Carla Sagana…
– U toj dobi su me ostavljali bez daha. Dolaskom na HRT nisam imao uzor. Radio sam s kvalitetnim ljudima i u godinama koje su uslijedile promijenio jako puno poslova. Prvi su mi bili kvizovi, Jadranski susreti, onda Program Plus, pa uređivanje Prvog programa, Zabavnog programa, sve i svašta… – priča.
Na televiziji je u vrijeme njegovih početaka postojala vrlo istinita izreka “Vrijediš onoliko koliko ti vrijedi mentor”. Đelo je učio od najboljih, njegovi mentori bili su Lazo Goluža, Mignon Mihaljević, Saša Zalepugin. Od njih je učio, a to se, hvali ih i danas, kasnije vidjelo i u njegovom radu. Mlađi kolege danas ga ne zovu, ne treba im njegovo iskustvo, ne pitaju za savjet.
– Ma kakvi. Svi misle da su najpametniji – smije se Đelo.
Mladi danas, nakon samo mjesec dana, završe na ekranima
Iza njega su četiri desetljeća bavljenja dokumentarcima. Profesionalno se njima počeo baviti od uspostave programa Plus. Kad je 80-ih radio s Mignon Mihaljević, mogli su se više pozabaviti njima.
– I rekao sam da ću ja raditi dokumentarce. Onda su mi govorili “Kaj si lud, puno ti je bolje raditi filmove, serije”. “Ne, ne, ne dokumentarce”, bio sam uporan, i tako sam se počeo baviti njima. Paralelno sam radio humoristične serije i dokumentarce – prisjeća se.
U fazu da samostalno odlazi na velike svjetske sajmove i tamo bira koji će se dokumentarci prikazivati i na našoj televiziji došao je kad su njegovi mentori procijenili da je spreman, da može ići.
– Za razliku od danas kad ljudi nakon samo mjesec dana završe na ekranu ili počinju raditi ozbiljne poslove, a nemaju iskustva. Nekad je to bilo puno temeljitije i sporije. Kad su moji mentori odlučili da je vrijeme da se time počnem baviti, onda sam i krenuo. A za to sam trebao imati puno iskustva, steći znanja – priča.
Dojmili su ga se David Attenborough, Michael Paley… upoznao ih je redom. One najbolje u svijetu. Iako mu se Attenborough potpisao na naše izdanje njegove knjige, Hadžiselimović ističe da nije prijateljevao s njima, pa se oduševljenje svjetskim autorima svodi na njihov rad.
– Bio sam prisutan na njihovim predavanjima, kojoj večeri, ali baš da sam se družio s njima, nisam. Imao sam priliku vidjeti ih čuti ih i tako učiti od njih – završava Đelo.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
