Davorin Bogović: “BBB za svoju Dubravu i umirovljenike igraju bolje od bilo kojeg političara”
Roker i nekadašnji frontmen Prljavog kazališta postao je vijećnik u mjesnoj samoupravi. Kaže kako su prostorije odavno uzurpirane za političke stranke, a sad ih vraća umirovljenicima da tamo igraju šah, belu… Važno mu je da se stariji u njegovom kvartu ne osjećaju odbačenima, da vide koliko im je svima stalo do njih.
Davorin Bogović, Foto: Privatni album
– Naša Dubrava slovi za jako opasni kvart, a nisam siguran da u Zagrebu postoji još jedno naselje u kojemu se susjedi nađu na nekom ćošku, a na zidiću stoji flaša i štamprleki pa si pričaju uz rakijicu. Ako treba nekome nešto pomoći, u Dubravi se odmah organiziraju radne akcije, ljudi uskaču jedni drugima. Ako nešto dobro rodi, samo nose po kućama – govori nam Davorin Bogović (61).
Hvali Bad Blue Boyse i njihov odnos prema potrebitima. Tijekom potresa prvi su se pojavili u Petrovoj bolnici i spašavali bebe, nakon toga su ljudima pomagali vratiti se u razrušene domove, popravljali krovove. BBB uvijek su tu, kome god zatreba. Bogović kaže kako rado odu i kvartovskim umirovljenicima u dućan, pomognu im nositi vrećice…
– Vidim da stalno organiziraju neke akcije, itekako pomažu starijima. Svugdje ima rabijatnih budala, ali čini mi se da ih je u Dubravi najmanje. Hoće pomoći. Dečki su oduvijek bili pristojni i kad god je trebalo, skupe se na brzinu. Imaju dobru logistiku. Nazoveš jednog, on dojavi drugima i odmah ih dođe pet. Pa onda drugi nazove i evo sljedeće petorice. Svi na brzinu sve saznaju i dođu. Jako su dobri – hvali ih Bogović.
Nema, priča, u njegovom kvartu problema. Ako ih i ima, zna se gdje je to. Uvijek, dodaje, jedni te isti kriminalci i to na mjestima na kojima normalni ljudi nemaju što tražiti. Sve drugo…
– Dubrava je jedan od najsigurnijih kvartova. Kad se moja žena doselila rekla je da je živjela po mnogim kvartovima, ali u Dubravi joj nije problem usred noći proći ulicom. Tu se osjeća sigurnom jer oko nas žive dobri, pristojni ljudi – govori Bogović.
Grozno je gledati kako se neki mladi odnose prema starijima
Nedavno je postao vijećnik mjesne samouprave. Tijekom korone je njegovoj ekipi bilo dosadno, nisu imali što za raditi pa je jedan predložio „’Ajmo udružiti snage iz Donje Dubrave, ‘ajmo nešto napraviti“. Bogovića su nagovarali, objašnjavali zašto im je potreban. Osmislili su plakate, dijelili letke, razgovarali sa susjedima i naposljetku je njegovo ime donijelo glasove.
– Zovemo se „Ne damo Donju Dubravu“. Nismo političari, nemamo veze s politikom, ali svi smo iz Dubrave i znamo što ljudima treba, razumijemo se u naš kvart. Tako da igramo bolje od bilo kojeg političara. Nemam namjeru dalje od kvarta, na zanima me Gradska skupština. Već smo dobili ključeve od mjesne samouprave koju su inače zauzele stranke. Sad ju otvaramo za umirovljenike da umjesto u parkiću, tamo igraju šah, belu, kaj god… I za klince. I nema više daljnje betonizacije Dubrave. Samo neka bude zelena – rekao je Bogović.
Jako je osjetljiv na slabije, starije. Kaže da znaju biti veliki mudraci. Sa susjedima se na ulici zapriča i po sat vremena, nikad mu nije dosadno. Nisu, ističe, bez veze toliko proživjeli i toliko toga prošli. Biti umirovljenik na, kako kaže, ovim trusnim prostorima znači biti jako bogat iskustvom, ničim drugim.
Davorin Bogović, Foto: Privatni album
– Moja baka je i pred smrt pričala o ratovima. Doživjela je i Prvi i Drugi svjetski rat i Domovinski. Tri rata, a kao da nije dosta, ovdje se i dalje stalno zvecka oružjem. Strašno. Baka je bila najmudrija žena na svijetu i kad bi mladi slušali to iskustvo, svima bi život bio ljepši – govori.
Bole ga mirovine koje primaju, kaže da su toliko jadne penzije, nedostojno čovjeka, bilo kojega, a kamoli onog tko je toliko radio. Ti ljudi imaju svoje potrebe, a uopće nemaju novca. Trebali bi, nabraja, kvalitetnu hranu, razne dodatke hrani, one ‘bio’, ali su skupi. Zato pod stare dane moraju skupljati flaše. Grozno mu je gledati kako se sve srozalo, a posebice kako se mladi, primjerice, odnose prema njima.
– Ovi iz finijih kvartova, neće im ustati u tramvaju, ponašaju se kao da su stariji smetnja. Kad sam bio klinac, panker, imali smo poštovanje prema njima. I strahopoštovanje. A bili smo razno-razni, svakako odjeveni i u svakakvim stanjima. Ti ljudi su nas uvijek branili pred roditeljima, govorili „Kaj ima veze kako se odijevaju, ma pustite, to su djeca“. Uvijek su mi bili simpatični ti mudraci, brbljavci i kao klinac sam volio pričati s njima, kamoli ne sad kad sam blizu njihovim godinama – rekao je Bogović.
U vrijeme dok je s Prljavim kazalištem rasturao s „Crno-bijelim svijetom“ gledali su ga sa simpatijama. Ističe kako sve ovisi o tome kako se mladi odnose prema njima.
Novi klinci iz Dubrave prema meni znaju biti ljigavo fini
– Što je čovjek stariji manje gleda na formu, na vanjski izgled, više uđe u tebe, vidi te više iznutra. Znali su tu i tamo nešto reći poput „Kaj si opet napravio od sebe“, ali uopćeno, bilo im je simpatično – kaže.
Iako su ga obožavali, ni tad, ni staro ni mlado u njemu nije gledalo rock zvijezdu nego susjeda Rinčija. Baš kako je i on u mladosti sa starijima bio na ti, danas isto traži od mladih. Osjeća da ga doživljavaju kao nekog posebnog, ali on sebe takvim ne vidi. Baš ga, priča, poštuju, a Bogović smatra da su im valjda i starci doma svašta napričali. Pretjerali.
– Znaju biti ljigavo fini, pozdraviti s onim ‘Dobar dan’, pa im kažem „Daj, nemoj me… lijepo pozdravi s ‘bok’. Po domaći. Ovi iz ulice me oduvijek oslovljavaju s ‘ti’ jer sam ih tako naučio. Dogodi se, da kad odu u grad, pričaju pa im ovi drugi ne vjeruju da smo si frendovi. Tad odmah nazovu da pokažu kako imaju moj broj i da mi stvarno jesmo susjedi i prijatelji – govori.
Ti mladi uvijek su u prvim redovima na njegovim koncertima. Oni stariji, priča, više nisu za takve svirke. Kad je u Dubravi bio plesnjak za umirovljenike, rano bi počeo i rano završio. Jer, pojašnjava Bogović, idu rano spavati.
Davorin Bogović, Foto: Privatni album
– I ja sam sad oko 23 sata u krevetu. Imam 61 godinu, a zaspim čim glavu stavim na jastuk. Gledam televiziju, a okice mi krenu dole. Kad idemo na svirku, malo je teže otići ranije spavati, ali uvijek se negdje sakrijem pa malo odspavam – kaže.
U mladosti je bez spavanja prolumpao i nekoliko noći. Bilo je govori i tad starijih susjeda na njegovim svirkama, ali tad je bio ‘dečec’, nesvjestan važnosti njihove podrške.
– Dobro da sam tad bilo koga zapazio na nastupu – kaže.
S vremenom mu je sve to dosadilo. Smeta mu što se ljudi moraju dotući s nečim pa postanu dosadni, iritantni… Sve mu to više nema smisla pa se, priča, ode družiti doma s najpametnijim na svijetu.
– Ako treba i pričam sam sa sobom – smije se.
Njegovi dani danas su znatno drugačiji od tipičnih rokerskih. Budi se oko 6,30, 7 sati. Pali kompjutor, na brzinu pogleda mail i prebacuje se na igrice. Zadnjih godinu i pol, otkako vlada pandemija, dani su mu uglavnom dosadni. Ljeti vozi bicikl, jer ima artrozu koljena, pa mu vožnja koristi, ali samo u prvoj brzini i po ravnome. U kvartu popije kavu, pa nastavi s vožnjom. I doma, priča, uvijek treba nešto napraviti. Mislio je kako ima vremena za stvaranje novih pjesama, no nije mu išlo.
Rokeri ne idu u penziju, samo se sruše na pozornici
– Probao sam, ali baš ne ide. Lani smo izdali kompilacijski album i htio sam na jednom mjestu sve predstaviti. Recimo, „Nizbrdo od ljubavi“ nije bila ni na jednom albumu, još par singlova, također. Zato sam htio sve objediniti – priča Bogović.
Jedno vrijeme radi bolesti i pretraga nije nastupao. Bilo je, kaže, vrijeme za veliko čišćenje samog sebe. Srećom, sa zdravljem je sve u redu, osim što ima visoki tlak. Izgubio je svirke u 2019., 2020., a 2021. je već na polovici i još nikakvog nastupa nema na vidiku.
– Malo teže je za preživjeti. Sva sreća, imam ženu koja radi i koja redovito prima plaću pa pomogne. I djeca rade u Nizozemskoj pa nam barem nisu trošak. Već je svega toga, pomalo, dosta. Osim te vožnje biciklom ljeti, po zimi mi je radijus kretanja bio 200 metara. Lokalna trgovina, trafika i ljekarna. To je bilo moje. Preko ceste u velike trgovačke lance nisam htio, jer po meni su baš oni mogući izvor zaraze. A njih se ne zatvara. Nego terase, one gdje sjediš na friškom zraku, gdje se nitko ne može zaraziti. Ništa ne razumijem – čudi se roker.
Vjeruje da će pandemija brzo proći i da će ponovo stati pred publiku. Pjevat će, kaže, kao i svi rokeri, do zadnjeg daha. O mirovini ne razmišlja iako ga od nje dijele samo četiri godine. Ne vidi se kao umirovljenika koji ima viška vremena.
– U rock’n’rollu nema penzije. Mitch Mitchell, bubnjar Jimija Hendrixa je s o-ho-ho godina odsvirao tribute to Jimi Hendrix i tjedan dana kasnije umro. U rock’n’rollu se sruše na stageu, ili silaze sa stagea pa ih srce strefi, ili odu razmišljajući o stageu. Nema kod nas mirovine. Ne samo rockeri, nego i pop pjevači. Drago Diklić, Jimmy Stanić, Miro Ungar… nitko se ne predaje, svi i dalje rade. Uvijek ću moći nešto otpjevati, a ako usput neću moći i plesati, nema veze. Budu to drugi umjesto mene – kaže.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
