Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”

Miljenik publike u 2021. bi trebao u mirovinu, no o njoj ne razmišlja. Ispričao nam je zašto Božić kod njega doma izgleda kao američki film i što je odgovorio obožavateljici koja mu je upala u garderobu i zaprijetila da mu više nikad neće doći na koncert.

Davor Radolfi (Foto: Privatni arhiv)

“Nosim svoje godine, aktivan sam u svom svijetu glazbe. Odlaskom u mirovinu ništa se neće promijeniti” – kaže Davor Radolfi (64).

Pjevač bi sljedeće godine i službeno trebao u mirovinu. Ipak, iako je već mogao i u prijevremenu, ne sprema se, niti ga taj osjećaj plaši. Dodaje i kako sebe ne vidi kao tipičnog umirovljenika koji živi usporenim životom. Druži se s mladim ljudima, sportašima, ljudima iz različitih svjetova i to ga ispunjava. Tako živi već 30 godina.

Prelistajte katalog

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

– Koji put bacim na karte, ali ne tako često. Gledam ljude svojih godina i starije. Zapravo je sve to individualno, a umjetnici rade dok dišu, dok to vole, dok imaju energiju i dok ih publika želi – smatra.

Dugo je na pozornici, no nastupi i putovanja nisu mu dosadili. Puno je s ljudima, a ta komunikacija, ističe, uvijek je pozitivna. Mira za sebe i obitelj nađe kad god to poželi.

U koroni radi, igra se s unucima i bavi se sportom

– S kime mogu podijeliti pjesmu? Samo s ljudima. Nisam od onih koji leže ili sjede, nisam nikad bio pa nisam ni sad, u koroni. Važno je biti aktivan u svakoj dobi – priča.

Jedanaest mjeseci korone su mu čudni. Život je proveo putujući iz grada u grad, snimajući u studijima. Prvih mjeseci mu je  bilo čudno biti doma. U novoj karanteni vrijeme će iskoristiti da sklada, piše, snima, radi za društvene mreže. Vrijeme koje ne radi, provodi s obitelji ili baveći se sportom. U glazbi je stalno.

– Kombiniram trčanje i brzo hodanje, tako sam i danas prošao osam kilometara. Imam unuka i unučicu, oni su istinsko veselje. Za njih moram imati energije, oni mi bude osmijeh – rekao je Radolfi.

U kontaktu je s prijateljima možda i više nego prije korone. Dugo razgovaraju telefonom, izmjenjuju demo snimke, čestitaju si rođendane. Nastupi mu nedostaju baš zbog komunikacije s publikom.  Po ladicama je našao neke pjesme, koje stoje mjesecima ili godinama. Neke su već gotove, neke tek treba snimiti.

– Imam i jednu pjesmu, “Pobiglo mi vrime”, brzo će ugledati svjetlo dana. Prekrasan tekst koji sam spremio prije deset ili 15 godina. Čekala je toliko jer naprosto ima pjesama koje se čuvaju, jer nije bilo pravo vrijeme za njih – kaže.

Napisao je i “Novi čovjek sam sutra”, duet koji je početkom godine otpjevao s kćeri Leom. Nikad nisu pričali o tome, još manje planirali duet, jer Lea je sa svojom grupom Judette u drugom glazbenom žanru.

Duet s kćerkom Leom nastao je za doručkom

– Stradao joj je stan u potresu i došla je k nama. Jedan doručak i palo mi je na pamet. I ta je pjesma stajala nekoliko godina. Za tim doručkom smo je lijepo otpjevali u dvoglasju. Pustili smo je samo online, usred karantene. Autentična je to pjesma vremena u kojemu se dogodio potres, a bili smo i u lockdownu – prisjeća se.

Sretan je da mu je kćer u glazbi, da je nastavila njegovim stopama. Radolfi ponosno govori kako je odrasla uz njegove kolege i prijatelje glazbenike koji su im dolazili doma. Glazba koju ona radi je alternativni rock, ima indie glazbe, fuzije…

– Objavila je jedan album, dobila je dosta nagrada, a sad se bavi i produkcijom, filmom. Voli umjetnost. Svjestan sam da će od tog glazbenog žanra teško živjeti, pa mi je drago da je s drugom nogom u sigurnijim poslovima – kaže Radolfi koji se i sam kao dječak okušao u filmu.

Glumio je dječaka Đuru u filmu “Imam dvije mame i dva tate“. Imao je 12 godina, išao je u peti razred, a kako se tad film snimao osam mjeseci ili duže, da završi razred, polagao je ispite na kraju godine. Njegov otac zbog toga nije bio sretan. Već je dobio druge ponude, ali tata je rekao da škola mora biti na prvom mjestu. Zvijezda filma s cijelim je petim razredom išla gledati što je snimio, a danas se voli pohvaliti kako je prvi novac zaradio sa samo 12 godina.

– Audicija je bila na Britanskom trgu, bilo je nas 50-tak klinaca, a mene je poslala Zvjezdana Ladika kod koje sam bio u ZKM-u. Došao sam na razgovor, trajalo je pet ili deset minuta i nakon nekoliko dana su mi rekli da sam odabran da igram Đuru. S 12 godina ne znaš što hoćeš, pa mi nije bilo teško poslušati oca i ostaviti se glume. Film mi se dogodio, baš kao i kasnije glazba – priča.

Po tatinoj ‘škola je na prvom mjestu‘ Davor je završio studij dizajna, uređenje interijera. Imao je i odličan posao, ali kad bi negdje otišao, gitara mu je bila u rukama. Pa je, nakon stajanja pred Kavkazom i Zvečkom, produžio u neku konobu, s gitarom. Brzo mu se publika povećavala. Od  100, 150 ljudi koji su ga slušali, stvorio se krug zaljubljenika u Ritmo loco i izašao je prvi album.

Nikica Kalogjera učio ga je kako se pjeva pred mikrofonom

– Čak smo se i čudili kako je moguće da ga toliko ljudi kupuje a nitko ne razumije, jer su pjesme bile na španjolskom – prisjetio se.

Pamti i prvi ‘pravi’ koncert, u Lisinskom. Nikica Kalogjera im je bio mentor i nije vjerovao da Radolfi ne zna pjevati pred mikrofonom.

– Prvi put sam sve to vidio, razglas, takvu pozornicu, rasvjetu… i upitao sam Nikicu kako se pjeva na mikrofon. Pokazao mi je i položio sam prvi koncert u Lisinskom – govori Radolfi.

Uslijedile su turneje, potpisivanje ugovora s Nijemcima za tri turneje s 15 koncerata po svakoj, za  njihovu elitu. Kad je 1991. počeo rat, Radolfi je sve ostavio i vratio se doma, jer tu mu je bila obitelj.

Davor Radolfi (Foto: HRT)

– To je život, nikad ne znaš što ti sutra nosi. Možeš planirati koliko hoćeš, ali nešto se dogodi i planovi padnu u vodu. Zato planiram u sitno – kaže.

Objavio je i novu, romantičnu, urbanu pjesmu “Prođi kraj mene“. Smatra da joj u ovoj hiperprodukciji treba vremena, kao i svakoj pjesmi. Čuje da se vrti posvuda i zadovoljan je. Tim više što u folderima glazbenih urednika ima više od 150 pjesama, pa kad zavrte jednu, odmah se počnu vrtjeti i druge. Pamti zadnji koncert prije korone, bio je na Velikoj pozornici u Opatiji. Sretan je kad u publici vidi mlade ljude, one koji su uz roditeljski ukus odrastali na njegovoj glazbi. Pamti da su svi oni na koncertu pjevali sve ili barem refrene. To znači da su njegove pjesme ušle među ljude. Njegove pjesme perjanice su “Da života imam dva“, “Neka živim kako živim“, “Samo jednom se voli“, “Kad uistinu voliš ženu“… , a koncert mu već godinama traju oko tri sata.

Još koji dan i ova je godina iza nas, a onda dolazi sunce

– Doživio sam i da mi je jedna gospođa nakon nastupa došla u garderobu i rekla da više nikad neće doći na moj koncert jer nisam pjevao “Tvoje ime kao ime ruže“. Kad sam se vratio u taj grad, vidio sam je u prvom redu. Rekao sam “Imam jedno dugovanje pa ću gospođi otpjevati ono što sam ostao dužan od prošlog koncerta“. I zapjevao sam joj “Tvoje ime kao ime ruže” – prisjetio se.

Kako na nastupima, i doma zna napraviti dobru atmosferu. Za koji dan će cijela njegova obitelj kiti bor, pripremati badnju večeru, a Radolfi kaže kako tad obvezno padne i pjesma.

– Obožavam vrijeme adventa, posebna je to atmosfera. Svi se okupimo, ali supruga Jasna i ja dirigiramo, sve koordiniramo. Kao da smo u američkom filmu. Dođu i kćeri, unuci, velika smo obitelj, ali sad se nećemo svi okupiti, nego samo nas pet ili šest – kaže.

Zbog sebe i drugih ljudi, sluša sve strože mjere stožera. Svi se, ističe, jako paze. Ne idu u kupovine osim po namirnice, Black Friday i šoping groznice ove godine su preskočili. Kao i svi, i Radolfi jedva čeka da isprati ovu godinu.

– Malo nas je sve zatekla, ali još samo koji dan i gotovo. Onda će valjda doći sunce. I cjepivo. sebi i drugima želim da su zdravi, da iz ove pandemije izađu kao pobjednici, da počnemo živjeti kao nekada, družiti se, pjevati – završava.

Više životnih priča poznatih umirovljenika:

• Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
• Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
• Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
• Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
• Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
• Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
• Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
• Ksenija Urličić: “U mirovini sam okrenula vedru stranicu života”