Darko Rundek: Bit će još manje novaca za mirovine, a ljudi će biti usamljeniji nego sad
Ikoni Novog vala ne sviđa se što danas na planeti gotovo 70 posto stanovnika živi po gradovima i razbijaju međugeneracijsko zajedništvo. Sve se monetarizira, institucionalizira, a mirovina, razne ispomoći, domovi za starije… sve to je razbijanje prirodne veze među generacijama. I kako je, kaže, sve u krivo, tako je i to u krivo. Mlađi se moraju direktno povezati sa starijima.
– Prilično je protuprirodno kako se danas odnosimo prema starijim ljudima. Sistem gradskog života sam po sebi razbija međugeneracijsku povezanost, ljudske zajednice nažalost danas su tako organizirane – rekao je Darko Rundek (66).
Smatra da je u nekom ruralnom svijetu, koji je do prije 100 godina bio dominantan, bilo normalno da se generacije prožimaju u svojim ulogama; rad, posao, hrana, život. Zna da njegov pradjed neke stvari nije mogao raditi, ali je savjetovao djeda. Njegovo pamćenje, znanje, mudrost… sve se to cijenilo. Svaka generacije je imala ulogu u ciklusu života.
– Danas na planeti gotovo 70 posto stanovnika žive po gradovima i razbijaju tu međugeneracijsko zajedništvo. Sve se monetarizira, institucionalizira, a mirovina, razne ispomoći, domovi za starije… sve to je razbijanje prirodne veze među generacijama. I kako je sve u krivo, tako je i to u krivo – kaže Rundek.
Ikona Novog vala smatra kako nije stvar u zakonskoj regulativi, nego u tome da je cijela struktura društva pogrešno postavljena. Kako stvari stoje, kakve su perspektive, smatra, bit će još manje novaca za mirovine, a ljudi će možda biti još usamljeniji nego što jesu. To se ne može riješiti kozmetičkim zahvatima.
Mladi se moraju povezati sa starijima, s mamom
– Morat će se nešto napraviti da se mlađi direktno povežu sa starijima, s mamom. To možda nije najudobnije, možda neće moći ići na izlet, ali svakako je dublje strukturalno pitanje od ovog hoće li mirovine biti veće ili manje. Možda ih neće ni biti – priča.
Njegov je Haustor od samih početaka poznat po tekstovima koji obiluju humorom i ironijom tadašnjeg sistema i društva. Još 1981. u pjesmi “Pogled u bolju budućnost” pisao je “…Potrošači žurite, dijele se novine, sportske afere i crne kronike…” Njegova “Radnička klasa odlazi u raj” u to vrijeme dobila je oznaku šunda. To je pjesma koja je početkom 80-ih govorila o prijelazu iz nečeg kolektivističkog, socijalističkog prema potrošačkom svijetu koji se tad bio otvarao. Raj u koji odlazi radnička klasa je, govori, ovaj raj koji imamo sad, u kojemu možemo kupiti šarene proizvode. Ako za njih imamo novca. Smatra da je krajnje vrijeme da se ljudi trgnu ili nam se ne piše dobro. Perspektiva mu se ne čini bajnom.
– Pitanje je hoćemo li se pripremiti na vrijeme ili ćemo se prepustiti tome da stariji ljudi počnu skapavati, da mladi nemaju budućnosti i tako dalje. Čini mi se da nam je to perspektiva. Zastrašujuće je, ali je pred nama. Neizbježno je, jer ovaj sistem je neodrživ – kaže.
Žao mu je gledati starije ljude kako izvor dodatnih prihoda traže po kontejnerima. Ali kako je ekološki silno osjetljiv i angažiran u tome vidi i pozitivnu crtu. Ali samo jednu.
– To što stariji traže, većinom su boce koje potom idu u reciklažu, a to je dobro. Da te plastične boce ne odu na otpad sa svim ostalim nego da ono što ljudi nisu sami stavili u kontejnere u plastiku netko ih netko skuplja – kaže.
Sinu Vidu primjerom su pokazivali koliko poštuju starije. Ne samo roditelje, veselili su se što postoje ljudi koje su smatrali mudrijima, od kojih su mogli učiti, s njima razgovarati. Jedan od razloga Rundekovog odlaska u Pariz bila je potraga za mudrim ljudima.
Svaka strelica gorčine uništava oblak dobrote
– Već iz toga je bilo jasno da ti stariji znaju neke stvari koje mi ne znamo. Po našem primjeru Vidu je bilo jasno da su nam izuzetno važni. Nažalost, u kaotičnom vremenu u kojem živimo vrlo je teško uopće nekim ljudima pojmiti što znači mudrost, u čemu se ona sastoji – priča Rundek.
Dodaje kako je njegova supruga Sanda neki dan razgovarala s gospođom od 103 godine. Rekla joj je nekoliko izuzetnih stvari. Među ostalim i “Trebamo ostati u oblaku dobrote, svaka strelica gorčine uništava taj oblak”.
Veseli ga što mu današnji klinci svako malo preko Facebooka pošalju neki upit, ili ga traže da nešto rade ili ih zanima Rundekovo mišljenje kako su nešto napravili… Tad se prisjeti i svoje mladosti, Drage Mlinarca, koji mu je bio velika faca.
– Kad smo radili prve snimke s Haustorom, Drago je došao s nekim svojim malim magnetofonom i puno nam je pomogao. I oko snimanja i savjetom, vrlo velikodušno, bez ikakvog interesa. S Arsenom sam surađivao na nekoliko pjesama, isto s puno poštovanja. Što se svjetske scene tiče… Bob Dylan, Leonard Cohen, Beatlesi… svi su tad bili stariji od nas, napravili su mnoge inspirativne stvari – govori Rundek.
Danas živi na relacijama Zagreb – Pariz – Brač. Njegov pariški kvart ima nešto od Trešnjevke, zagrebačkog kvarta u kojem živi. Ima plac i nekad je u njemu bilo jako puno voćnjaka. Njime je volio krstariti u potrazi za tajanstvenim zakutcima. Kad je u Zagrebu, voli otići na Trešnjevački plac. Ističe da na njemu, nažalost, ima puno previše plastike i uvozne hrane.
– Srećom, tu je štand Ivana Čopa iz Rastoka, kod kojeg smo bili i vidjeli gdje rastu te starinske vrste jabuka, mrkva, cikla, zelenje, sve uzgojeno bez kemije… Tu su i dućani Priroda i društvo i Eden za sojetinu i rinfuzo šećer, brašno, sjemenke… Skoro svaki dan prošećem u raznim smjerovima oko Remize i otkrivam nove predjele Trešnjevke. Što su zapušteniji to su mi draži – kaže.
Nije lako kopati i čekati da grah iznikne, ali to je zdrav umor
Angažirao se oko inicijative “Spasimo Potok Črnomerec” koja se protivila odredbama GUP-a koje su planirale nadsvođenje potoka. Rundek i građani zalagali su se za očuvanje otvorenog toka, zelenog koridora i živog svijeta potoka Črnomerec. Htjeli su i urediti javnu šetnicu od Medvednice do Save. Uz njega su u povorci su bile cijele obitelji, biciklisti i ljubitelji pasa sa svojim ljubimcima. Rundek je hodajući svirao gitaru i pjevao uz pratnju Igora Pavlice na trubi i još nekoliko glazbenika. Okupljeni su tako poslali jasnu poruku da žitelji zapadnog dijela Zagreba žele da se potok Črnomerec sačuva. Rundek se još sjeća uličica s prizemnicama i voćnjacima po kojima je Trešnjevka i dobila ime. Sada su, priča, te kućice zamijenjene zbrda-zdola nagruvanim trokatnicama, ali vrtova još uvijek ima… i po Trešnjevci i na Braču. To ga veseli iako…
– Nije skroz lako kopati i kositi i čekati da grah iznikne, ali to je zdrav umor. Puno je neobrađene zemlje, imati svoj vrt ima smisla. Saditi drveće ima smisla. Ne koristiti kemijska gnojiva i otrove ima smisla. O tome se ima svašta naučiti – priča.
Prve godine života proveo je u Zagorju, no u mirovini se tamo ne vidi. Supruga Sanda je s Brača, tamo je naslijedila kuću od svog oca, a on u Zagorju više nemam ništa. Na Braču imaju maslinik, vrt i to sad, govori, malo već i sliči na penziju. Rundeku je odlično kombinirati, da preko dana bude fizički aktivan, kreće se, diše punim plućima, a navečer sjedne i radi u studiju.
– Dofuram dolje muzičare, imaju gdje biti, pa radimo. Tako smo i zadnji album “Mostovi” napravili u Povljima. U konobi imam studio, a gore svaki ima svoju sobu. Kad imam nekog posla, odem u Zagreb, gdje imam mali stančić – završava Rundek.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Ankica Dobrić: “Zašto bi ih itko uzdržavao? Treba im dati mirovinu od koje se može živjeti”
- Barbara Kolar: Nisam čula nikog da je nakon izračuna mirovine zadovoljno odahnuo
- Željko Krznarić: “Treba političarima dati da godinu dana žive od naših mirovina”
- Mladen Bodalec: “Imaš 2.000 kuna mirovine pa dobiješ 2.100. Kakva je to pomoć?”
- Vitomira Lončar: “Potjerali su me u mirovinu sa 56 godina. Spakirala sam se i počela novi život u Kini”
- Matija Vuica: Tužno je kad su stariji primorani nasloniti se na zgradu, pružiti ruku i prositi
- Kiki Ugrina: Umjesto skrbi koju su zaslužili, stariji danas mjesecima čekaju na pretrage
- Ante Batinović: “Ljudi u mirovini nisu starci, Stonesi ‘rokaju’ u 80-ima i nitko im ne broji”
- Slavica Knežević: “U mirovinu sam uistinu nevoljko otišla, jer to je značilo manje novca”
- Vinko Kraljević: “Nije trebalo biti ovoliko ljudi koji oskudijevaju, koji su baš u siromaštvu!
- Anđa Marić: “Starijim ljudima želim ponuditi put od goleme tuge do velike sreće”
- Dado Topić: Ne znam tko će u Hrvatskoj raditi za 20 godina, da bi od tog rada živjeli i drugi
- Žarko Savić: “Briga države nije osigurati jelo u pučkoj kuhinji, nego da se normalno živi”
- Zlatko Turkalj Turki: “Kada čujem kakve mirovine ljudi primaju, tužan sam”
- Jasna Odorčić: “Nisam se bojala ni groma, ni zmija, ničega… ali mirovine se baš bojim”
- Giuliano: Čovjek koji je 35, 40 godina ostavio u nekoj firmi, apsolutno je zaslužio bolje, više
- Ivica Bubalo: “Otkako imamo državu, nema nam veće sramote od mirovina!”
- Ella Jantoš: Opleo bi me strah da razmišljam o mirovini, ni sad nisam gazda svoje sudbine
- Majerović-Stilinović: Teško je pored toliko reklama obilja gledati starije kako kopaju po kontejnerima
- Kostadinka Velkovska: “Radila sam četiri desetljeća, kakvu ste mi mirovinu dali?”
- Zdravko Šljivac: Je li uz tolike uhljebe moguće povisiti plaće pa da i mirovine budu veće?
- Ivanka Boljkovac (66): Sramota je, mirovine su tako male, a cijene su otišle nebu pod oblake
- Siniša Vuco: Političari su danas zvijezde, oni ne vide koliko siromaštvo i nepravda bole ljude
- Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
- Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
- Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
- Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
- Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna