Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene

Doajen hrvatskog glumišta tri godine je u mirovini. Prisjetio se kako je htio odustati od Akademije i prodavati automobile u čemu ga je spriječio Ivo Gregurević. Rado govori i o zgodama s pozornice sa Žarkom Potočnjakom, bravurama koje bi prekidao vođa Histriona Zlatko Vitez riječima „E, sad bu dost’!“

Danko Ljuština, Foto: Privatni album

U novu, 2021. Danko Ljuština (68) ušao je s malo želja; da se prestane tresti, da nestane kovid i da se svi ljudi cijepe. Skepticima želi da se opamete, sve što od njih čuje zvuči mu porazno.

– Strašno je da se samo 10 posto stanovnika Splita javilo za cijepljenje. Ako već ne misle o sebi i svom zdravlju, zašto ne razmišljaju o onome od čega žive, o turizmu. Nema turizma ako tako nastave, neće kovid sam od sebe nestati – govori doajen hrvatskog kazališta.

Prelistajte katalog

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Provjerite ponudu

Svojoj doktorici javio se za cijepljenje prvi dan kako je cjepivo došlo. Želi se čim prije cijepiti, a tako je rekao i supruzi.

– Želim da se i ona cijepi ili neka se iseli. Sve nuspojave cjepiva su ništa kad čovjek vidi drugoga da se 15 dana guši, a ne može umrijeti. To su mi najveće želje. I da povučem još malo zdravlja, ako može. Da čim malo nekom smetam. Da mi kćeri požive i da smo zdravi – dodaje Ljuština.

Obećao je i da će ove godine napisati kratke crtice iz kazališnog života, a volio bi posjetiti kćeri u Bruxellesu i s njima se naokolo vozati biciklom.

Glumac je već tri godine u mirovini. Dani mu brzo prolaze. Uvijek, priča, netko zove, pitaju ga što mu  treba pa pričaju kako oni provode dane, kome se što dogodilo… Nešto pročita, gleda televiziju i sretan je što se Stožer više ne javlja s brojevima oboljelih.

Oduševio me je Mario Kovač, doveo je kazalište u Petrinju

– To je trebalo raditi jednom tjedno ili na nekoj aplikaciji, a ne ovako, čim upališ televizor, iskaču brojevi. Za vrijeme blagdana mi je smetala pucnjava, petarde, vatromet. Zbog pijeteta prema onima koji umiru po bolnicama tog nije smjelo biti. Neukusno – govori.

Srećom, smatra, takvi su u manjini. Dojmilo ga se koliko su se ljudi brzo organizirali i iskazali oko Petrinje, Siska, Gline…  Hvali građane, a opet ga ljute političari.

– Tamo je čovjek otišao na krov, pao i poginuo. A političari se prepucavaju tko je koliko dobio ili dao. Inače, krasno je koliko je ljudi otišlo tamo i pomagalo. U takvom zajedništvu bismo svaki dan trebali živjeti – priča.

Visinom mirovine nije zadovoljan. Kažu da su uvredljive, ali svjestan je da ima i onih koji su puno gore prošli od njega. Ne nedostaje mu ni teatar, pred praznim gledalištem je, smatra, besmisleno glumiti. Divi se kolegama koji izlaze na pozornicu, a u publici razmak od barem dva metra.

– Glumcima svaka čast da to izdrže, ali suludo je. Veselilo bi me da sad krenu s komedijama. Jako me se dojmilo kad je Mario Kovač sa svojim kazalištem došao u Petrinju, u dvoranu gdje ljudi spavaju i igrao za njih Ježurku ježića. Bilo je dirljivo, kad su se dignule stare bakice, pljeskale. I ljudi iz Crvenog križa su plesali. E, to je kazalište. Mora se čim prije krenuti s jakim komedijama, pjevanjem – smatra.

Rizična je skupina, ima problem s aritmijama i čuva se bilo kakvih kontakata. Od kako je korona počela, njegove dvije kćeri nisu mu ušle u kuću. Danko zato nije nesretan, kaže kako se nalaze vani na distanci i zapravo se viđaju više nego prije korone.

– Starija kćer sjedne u svoj auto, ja u svoj, stanemo paralelno, otvorimo prozore, razgovaramo i pijemo kavu. Možda zvuči tužno, ali dobro se zabavljamo. Nema druge. I dobro nam je, pustimo si i glazbu. Nazovemo i mlađu kćer, koja je u Bruxellesu pa u troje pričamo. Češće nego inače. Sad i starija ide u Bruxelles, obje će biti gore, a ja doma – priča Danko.

Rekli su mi da će 31. serija biti dobra za moju karijeru

Malo je, dodaje, danas posla za glumce u angažmanu, kamoli za one koji su u mirovini. Njega to ne muči, jer ionako mu se više ne da na cjelodnevna snimanja. Bio je u nekim razgovorima prije nego je korona uopće počela iako mu se zapravo nije dalo. Uvjeravali su ga da je to velika serija, a on odgovarao da ga ne zanima.

– Rekao sam da sam u godinama, da se ne želim ustajati u 5 sati, učiti tekst, pa snimati do 20 ili 22 sata. Bili su uporni, govorili mi da ćemo se sve dogovoriti, a kad su ispucali sve adute rekli su „Ali to bi bilo sjajno za vašu karijeru“ – smije se Ljuština.

Da nije tragično, bilo bi komično. Glumac je to koji iza sebe ima 30-tak serija, 50-tak filmova i nebrojeno kazališnih uloga. Mnogi od njih, poput „Mećave“, „Čaruge“, „Banović Strahinje“, „Konjanika“, „Duge mračne noći“  dobili su sjajne kritike, nagrade, a potvrdila je to i gledanost. Ljuštinin opus svakako je zavidan pa stoga i ne čudi da je bilo perioda kad je jurio iz projekta u projekt.

– Sjećam se, znalo je biti jako gusto, u isto vrijeme sam snimao i igrao u kazalištu. Došlo se u škripac, ali takav nam je posao. Bilo je naporno, ali pamtim sve po ugodi. Volio sam svoj posao, neke uloge i nisam, ali sam ih radio. U kazalištu je također bilo šareno, radio sam sve; i što sam volio i što nisam. Ponekad pomislim da sam napravio 10 posto od onog što sam trebao, bilo bi dosta – kaže.

Volio je raditi s Vitom Tauferom. Odiseja u ZKM-u bila mu je izuzetno uživanje. Volio je i „San ivanjske noći“ s Januszom Kicom. Zanimljivo mu je da je najveće partije odigrao izvan matične kuće, zagrebačkog HNK. Tamo mu je pak bila draga njegova prva velika predstava „Sluge“. Izdvaja i „Banket u blitvi“ s Georgijem Parom, „Dunda Maroja“ u režiji Kreše Dolenčića i „Konjanika“ Branka Ivande… Kao šećer na kraju dođu mu svi projekti s Vedranom Mlikotom, posebice „Cinco i Marinko“, Mate Matišića. Predstava je to koju su igrali i na glumačkom festivalu u Zagvozdu. Ljuština pamti vrijeme kad su igrali „Hamleta“. Okupilo se 700, 800 ljudi a stotinjak djece sjedilo je na podu ispred prvih redova.

– Ta djeca su gledala raširenih očiju i otvorenih usta. Bez da trepnu, gledali su Hamleta. I dođe pauza, ja mislim sad kad se rastrče… a nitko se nije pomaknuo, svi su čekali drugi čin. To su mi najljepša iskustva s pozornice, ta djeca koja su sjedila ispred prvih redova – govori Ljuština.

Ivo Gregurević ga je udomio u sobi u studentskom domu

Godinama kasnije pričao je s njima. Otišli su u Split u školu, a kad im se spomenuo Shakespeare rekli su „Gledao sam“. Isto tako i za Držića. Djeca bi im rekla „Ma što si ti gledao“, a ovi „Jesam, sve sam gledao u Zagvozdu.

– Ovi u Splitu imaju teatar u koji uopće ne idu. Zato je ta misija koju je Vedran obavio fantastična. I ta atmosfera, kuće u koje smo primani kao da si doma. Naš je tehničar jednom promašio kuću. Ljudi su sjedili ispred, a on krenuo gore po stepenicama. Ljudi ga pozdrave, a on kaže „Idem ja leći“. U jutro se probudio i nema mu torbe. Pitao je gazdu je li mu supruga premjestila torbu, a gazda odgovorio „Hajde pojedite nešto, torba vam je u kući niže. Tamo ste inače“. Ali nitko mu nije rekao promašio si kuću, pustili su ga da ide spavati, da se osjeća kao doma – priča Ljuština.

Voli reći da je u jednoj fazi htio odustati od glume i zaposliti se kao prodavača automobila u Autohrvatskoj.

– Sudbina i Ivo Gregurević htjeli su drugačije – kaže.

Pokojni velikan ‘kriv’ je što je Ljuština ipak završio Akademiju i postao glumac. Ističe da je Gregurević samo jedan iz ekipe koja ga je zeznula.

Danko Ljuština i Miljenko Brlečić u TV filmu “Rasprodaja”, Foto: Promo

– Bio sam đak putnik kad sam se upisao na Akademiju. Tata je poginuo, mama umrla ranije i ostao sam bez ikakvih novaca. Imao sam samo za mjesečnu kartu za vlak i putovao sam svaki dan. A na Akademiji obveze svaki dan – prisjeća se.

Sjedio je tako oko 22 sata ispred Akademije čekajući vlak koji je s kolodvora išao u ponoć i pet minuta. Ivo Gregurević je izašao i pitao ga što radi. Čudio se kakav to vlak Ljuština čeka ispred Akademije i zašto uopće putuje, zašto ne unajmi stan u Zagrebu. Kad mu je rekao da za to nema novaca, Gregurević ga je pozvao k sebi, u dom.

– Bio sam umoran, a on me zvao da jedemo, pijemo. Cure u domu svašta su skuhale. Uglavnom, ušao sam u tu sobu s dva kreveta, a unutra gužva. I na ormarima su spavali, bilo nas je pet ili šest u toj maloj sobi. Ja sam imao spužvu. Kad su svi ušli i legli, onda sam raširio tu spužvu i spavao pred vratima. Fantastično. Nikad se bolje nisam naspavao, valjda sam bio ubijen. I danas osjećam miris onog Lahor sapuna, koliko je bilo divno nakon svih onih vježbi doći i otuširati se. I leći na spužvu – govori Ljuština.

Od sutra idem na dijetu, trebam skinuti 100 kilograma

Rado se sjeti i kako je sa Žarkom Potočnjakom oduševljavao publiku, ubirao ovacije.  Zbog njihovih su bravura predstave trajale i trajale, sve dok, barem na Opatovini, vođa Histriona nije povikao „E, sad bu dost’!“  Ipak, što god njih dvojica izvodili na pozornici, ni jednom jedan drugoga nisu doveli u opasnost.

– Bilo je neobičnih situacija kad su s motorom prolazili preko scene, autima vozili oko scene… Jednom smo igrali na otvorenome, a iznad scene je bila velika stijena. Netko je odozgora bacio punu bocu pive i to je pred nama eksplodiralo. Da je nekog pogodilo, ubilo bi ga. Ne može to normalan čovjek napraviti – prisjetio se.

Prije koju godinu zbog zdravlja je morao na dijetu. Tad si je, umjesto janjetine, po čijem je spremanju poznat u glumačkim krugovima, poželio perec. I dalje, žali se, mora paziti na prehranu.

– Već 50 i koju godinu trebam smršavjeti 100 kila. Evo, sutra počinjem pa što bude – smije se.

Više životnih priča poznatih umirovljenika:

• Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
• Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
• Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
• Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
• Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
• Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
• Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
• Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
• Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
• Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
• Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
• Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
• Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
• Ksenija Urličić: “U mirovini sam okrenula vedru stranicu života”