Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
Omiljeno lice malih ekrana kaže kako i danas ima tremu kad stane pred Olivera Mlakara, Željku Fattorini… Naziva ih ‘generacijom velikih’, a jako je smeta odnos države prema starijima. S prosječnom se mirovinom, tvrdi, može samo životariti, preživljavati i to je velika sramota našeg društva
Daniela Trbović, Foto: Renato Branđolica/HRT Promo
– Ljudi koji su stvarali, gradili, doprinosili, nakon radnog vijeka postaju smetnja, nevidljivi, teret za društvo. Kad bi trebali zasluženo uživati, oni preživljavaju, krpaju se. Većina ima sramotno male mirovine. Sustav je trom, neučinkovit i sam sebi svrha. Nema dovoljno domova za starije i nemoćne, palijative. Cvjeta posao u sivim zonama i onda se zgražamo nad slikama izmučenih staraca. Prigodno smo zgranuti, a onda zaboravimo jer mi, kao, nikad nećemo biti stari, nabraja Daniela Trbović (57) nezadovoljstvo odnosom prema starijima.
Država bi, ističe, trebala imati bolji odnos prema njima, dati im veće mirovine jer su ih zaradili, osigurati manja izdavanja, aktivniji društveni život… puno bi se toga, govori, moglo nabrojati. Zaboli je kad vidi da i u mirovini danas svi moraju raditi, jer, to više nije stvar želje nego potrebe.
– Baš su obezvrijeđeni naši umirovljenici, naši stariji. Floskula je da ti, kad si stariji, manje treba. Naprotiv, treba ti više jer sve je manje stvari koje sam možeš napraviti, obaviti. Postajemo slabiji, sporiji, nemoćniji i treba nam pomoć. A s prosječnom mirovinom se može samo životariti, preživljavati – kaže.
Stariji su joj ljudi važni kao i svi drugi, ali s obzirom na to da je njezina majka u 84., a Daniela u 58., već dulje vrijeme su joj stariji u fokusu, primjetljiviji, razumljiviji, bliži. U svom okruženju nema puno prijatelja znatno starijih od sebe, ali iskustvo onih koji su bili tamo gdje ona tek stiže joj je dobrodošlo. Stariji ljudi, kolege, svjesna je, uvijek su spremni pomoći. Bez obzira na to što živimo u vremenu kad svatko gleda samo sebe. Smeta joj kako im se to ne vraća.
Po pitanju mirovine, želim držati glavu u pijesku
– Skloni smo vjerovati da sve počinje i završava s nama. Kao da nitko nije išao putem kojim mi idemo. Znanje, iskustvo, mudrost – neprocjenjivi su, a često ih bagateliziramo i olako odbacujemo – priča Daniela.
Ni sama nije daleko od mirovine. Koliko će ona iznositi, još nije pokušala izračunati, niti se raspitivala o mirovini.
– Još ću neko vrijeme imati glavu u pijesku, ali brojim, zbrajam godine. Sve je bliže i ja ne znam da li da je želim ili ne želim – kaže.
Odavno se afirmirala kao jedinstvena tv voditeljica. Karijeru je započela 90-ih u zabavnim emisijama na programu Z3. Uslijedila je zabavno-glazbena emisija „Hit depo“ koju je deset godina vodila s kolegom Hamedom Bangourom, a potom i „Od 5 do 7“. Šest godina vodila je kviz „Najslabija karika“, a jedna je od rijetkih koja se može pohvaliti da su najvažnije manifestacije poput Dore, Porina, izbor za Miss Hrvatske… bile njezine. Gledatelji su uživali prateći sve to, slušajući njezine komentare. Pisala je i kolumne za mnoge hrvatske tiskovine, natjecala se u „Plesu sa zvijezdama“, a 2009. pojavila se i na filmu. U „Metastazama“ je zaigrala Ciganku. Uslijedio je „8. kat“, „5com s Danielom“… Opus joj je i više nego zavidan, no i sad, kaže, kad stane pred veterana, osjeća tremu.
– Ne samo u počecima već i nakon mnogo godina iskustva, kad bi mi netko iz generacije velikih – Željka Fattorini, pokojna Helga Vlahović-Brnobić, Ksenija Urličić, Vesna Spinčić-Prelog, Jasmina Nikić ili Oliver Mlakar, dolazio u emisiju ili bismo surađivali, imala bih tremu, poseban osjećaj odgovornosti i divljenja. Ti ljudi su našoj televiziji dali lice, zbog njih smo zavoljeli televiziju – priča Daniela.
Daniela Trbović, Foto: HRT Promo
Umjetničke profesije, u kojoj su i tv lica, nerijetko su u poslu ‘do zadnjeg daha’. Odlaskom u mirovinu, ne prestaju raditi. Takav angažman ih, naravno, drži, no Daniela je svjesna da to nije moguće u svakoj profesiji.
– Postoji taj unutarnji španung jer recimo svaka je emisija test, ispit, dokazivanje i uvijek si budan, aktivan. No, jasno, nije isto biti novinar ili raditi cijeli život na traci, neki težak fizički posao – kaže.
Ne zna odgovoriti vidi li i sebe pred kamerama za deset ili dvadeset godina. S obzirom na pandemiju, desetogodišnji plan je, smatra, vrlo ambiciozno promišljanje.
– Nisam ambiciozna već zaljubljena u svoj posao, još uvijek i nadam se da ću mirovinu dočekati neokrznuta. Još mlađa i ljepša – smije se.
Njezina majka nedavno je imala moždani udar i Daniela sad brine o njoj. Najveća pomoć joj je sin Lovro.
Pred sinom Lovrom nikad nisam ocrnjivala učitelje
– On je bakin prvi, ljubljeni unuk i ta je ljubav neizmjerna. Sad smo trio Fantasticus. Uhvatili smo ritam i dobro se držimo – kaže.
Sreća u nesreći je, dodaje, da Lovro ima online nastavu, a i ona kombinira online s odlascima na televiziju pa su stalno s mamom.
– Mama više nije samostalna i najteže joj je što ovisi o drugome, o svojoj djeci kojoj nikad nije htjela biti teret. Usavršila sam njegu teških bolesnika. Mama mi je omogućila drugu karijeru. Šali se da još samo moram naučiti njemački pa mogu u pečalbu. Jedva čekam! – govori Daniela.
Iz perspektive žene koja njeguje majku koja ne može sama, dosta je toga što će zamjeriti Zdravstvenom sustavu. Prvenstveno nam, smatra, nedostaje ljudi – liječnika, sestara.
– Krvavo rade, ali ih je premalo, jednostavno se ne stignu u potpunosti posvetiti brojnim bolesnicima. Nedostaje nam svega osim birokracije. Nema prostora – bolnica, domova… – kaže.
Rado se sjeti nježnosti svojih roditelja, baka, djedova… Odrastala je s mlađom sestrom Natašom, a djetinjstvo pamti po bezgraničnoj ljubavi koju su im roditelji pružali. Željela je biti balerina pa je sa sedam godina upisala baletnu školu. U rodnom Karlovcu završila je osnovnu školu i gimnaziju, a u Zagrebu je upisala medicinu.
– Moji roditelji nikad nisu zanovijetali, uvijek su nam bili potpora i pomoć, nenametljivi. A kad su dobili unuke ljubav je dobila novu dimenziju. Ne što su njihovi, ali unuci su jednostavno najbolji, savršeni, nedodirljivi. Istina, često nismo dijelili isto mišljenje. Sad tate više nema pa unuke obožava samo mama – priča.
Daniela Trbović, Foto: Renato Branđolica/HRT Promo
Tijekom odrastanja nije joj palo na pamet pokazati nepoštovanje prema starijima. Znalo se je, govori, da starije, učitelje, profesore treba poštovati. I to je bilo neupitno. Roditelji su joj usadili empatiju, nikad nije bila bezobrazna ili drska prema starijima. Danas se, smatra, promijenio vrijednosni sustav i nebriga i nepoštivanje starijih samo je rezultat tih promjena.
– Nije pitanje samo empatije prema starijim već empatije uopće. Danas smo okrenuti sebi i materijalnom i sve manje imamo vremena i interesa za druge. Svakodnevica nas melje i mrvi, a naši stari ostaju sami i zapostavljeni. A djeca uče gledajući, oponašajući – govori.
Smatra da djeca najbolje uče iz primjera, pa je tako ponašanjem i odnosom prema starijim ljudima Lovri pokazivala kakav treba biti. Nisu, smije se, imali satove učenja, ali kad je, primjerice, bio školarac nije joj padalo na pamet da pred njim ocrnjuje učitelje jer, eto, ne razumiju genijalnost njezinog djeteta.
– I nisam mislila da će njegov njegova osobnost trpjeti uvažavajući autoritet učitelja – kaže.
S psićem Rokijem lutam po kvartu i uvjeravam se da je to super
Vremena samo za sebe, trenutaka u kojima će se posvetiti samo sebi, baš i nema. Ako ga i uhvati, tad rado čita knjige, gleda filmove.
– Između svih onih moranja i svakodnevnih, dosadnih, zatupljujućih, iz šupljeg u prazno, repetitivnih poslova? Znam, možda malo pretjerano reagiram, ali tako je to kad si već velik, i samostalan, i samohran, i mater… – smije se.
Stanari Vrbana, naselja u kojem je Daniela u 43. godini kupila stan, često je mogu vidjeti kako bez trunke šminke i u trenirci šeta svog mezimca, patuljastog špica, Rokija. Godinama je fantazirala o tome da će nabaviti psa pa je i povećala svoju obitelj. Kad je stigao, nazivala ga je mlađim sinom i bila u velikoj dvojbi hoće li ga predstaviti javnosti kao običnog Rokija ili mondenog Rockyja. Danas su, kaže, svi jako sretni što je Roki dio obitelji, no samo ona brine.
– Sve jutarnje šetnje su moje, pa nakon jutarnje kave natašte i na brzaka, lutam bespućima kvartovske zbiljnosti. I lijepo je kad je lijepo vrijeme, a kad je odvratno, mračno, vlažno i hladno, ja se uvjerim da mi je baš super i da sam baš to htjela – priča.
O koroni, odgođenim i otkazanim ‘čvrgama’, ne želi kukati jer je, kaže, na plaći.
– Nisam honorarac kojem je sve stalo i nema više od čega živjeti. Ti su ljudi najveće žrtve korone – završava.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
- Ksenija Urličić: “U mirovini sam okrenula vedru stranicu života”
