Jagicu smo zatekli na Dolcu. Tamo je sjedila sa smješkom promatrajući tri kutije cvijeća jarkih boja i opojnog mirisa ispred sebe. Bez pesimizma, ali i bez lažnog optimizma, Jagica duhovito i smireno razgovara o svojoj svakodnevici. Kao kumica radi otkad zna za sebe. “Onda vam je ovdje zanimljivo”, zaključujemo. “Zanimljivo mi je kad me ljudi špotaju da je preksupo”, odgovara ironično Jagica i dodaje kako joj je to trenutno – jedina zanimacija na tržnici. 
Gospođa Jagica rođena je i odrasla u Zagrebu, a kumica je gotovo otkad zna za sebe. Budući da joj zdravstveno stanje ne omogućuje da prodaje voće i povrće iz svoga vrta, kao nekada, sada sadi samo manju količinu za vlastite potebe. Malo dalje od mrkve i salate, u svom vrtu u Markuševcu, uzgaja cvijeće. Okopava zemlju cijele godine, kako bi, kada dođe proljeće, skroman broj svojih zumbula i narcisa mogla prodati na Dolcu. Međutim, kaže, “nemaš kome prodat'”. Takva je situacija osobito ovih dana, kada su “svi puni od Uskrsa”, objašnjava. Na sreću, njeni ekološki uzgojeni narcisi i zumbuli mogu trajati tjednima, pa se ne brine da ih neće prodati.
https://www.facebook.com/HumansofMirovina/photos/a.424906724594852.1073741828.424886914596833/452620835156774/?type=3&theater
“Tak’ dugo drže da na biste vjerovali. Oni to meni ne vjeruju isto. A drugo je cvijeće iz hladnjače, a drugo je domaće”, kaže Jagica govoreći o potencijalnim kupcima koji svako malo zastanu, ali samo na kratko, “baciti oko”.
Jagica je imala samo sedam godina kada je, bez cipela na nogama, prodavala očeve proizvode na tržnici. “Idem, ona mala kumica, kad se sjetim – bosa sam bila, cipele nisam imala. Sirotinja smo bili”, govori. Bistro se sjeća tih dana i bez samosažaljenja govori o svom djetinjstvu, provedenom u siromaštvu. Danas joj je 82 godine, a od tržnice se još uvijek nije odvojila. S dva bruha i sedam operacija iza sebe, još uvijek pronalazi snage za cjenkanje, kao i uživanje u promatranju ljudi koji joj dođu kupiti cvijeće, pa odbijaju za svežanj zumbula izdvojiti deset kuna.
“Pogledajte ove ruke, to su ruke koje već godinama rade, ponestaje mi snage, ali po rukama se vidi zašto”, govori Jagica sporo se saginjući kako bi dodala jednu kiticu plavo-ljubičastih zumbula zainteresiranom kupcu koji je odbio sam probrati cvijeće. “Berite si, berite”, viče Jagica, međutim kupac kaže kako ima pune ruke, pa ona na poslijetku preuzima stvar u svoje ruke. Počinje najteži dio (za slučajnog prolaznika koji promatra situaciju, ali ne i za Jagicu) – cjenkanje.
Kupac odbija izdvojiti predložen iznos za zumbule. “Vidite kako su veliki i lijepi”, uvjerava ga Jagica, ali kupac ne odustaje. Tvrdi kako se cvijeće rasipa te kako sada mora hodati pola sata i nositi to cvijeće po gradu – neće, kao Jagica, sjediti na jednom mjestu. Jagici se usta razvlače u osmijeh. Kaže, “uzmite i narcise”. Pregovori traju još desetak minuta, Jagica vadi svežanj po svežanj i probire cvijeće za koje misli da bi kupcu moglo biti najprivlačnije izgledom. “Svo Vam je lijepo”, na kraju zaključuje. Kupac je nezadovoljan cijenom i nakon ponuđenog popusta na količinu. Jagici ne preostaje ništa osim prodati mu tri svežnja za 20 kuna. Jedan i pol svežanj poklonila je jedinom kupcu koji joj je u posljednjih pola sata prišao.
Mjesečno prima 1.500 kuna mirovine, a kada plati režije i hranu, tvrdi, ostane joj sedam kuna u džepu. “Tako se ne može”, kaže, jer “to nije ni za kruh”. Ali, vjeruje ona u sebe. “Bum ja prodala”, kaže odlučno i sa smješkom.
“Zato me sin doveze tu pa tak’ sjedim tu da neku kunicu dobijem, da si pomognem malo još, dok mogu bar sjediti, ak’ ništ’ drugo, ne”, govori Jagica. Jagičin sin, kaže nam ona, govori joj da je internet opasno mjesto i da tamo nema ničega za nju. Međutim, razveselilo ju je što će njezina priča na internetu osvanuti te se nada kako će tamo neko vrijeme i ostati, kako bi je mogla pronaći.
