Tržnica Britanac pusta je i malo prometna. Prodavači, kojima je ona kao drugi dom, razočarani su i nezadovoljni. Oduzeto im je gotovo sve, uključujući kupce. Nemaju za koga raditi, ali budući da skupo plaćaju za svoje mjesto na placu, trude se ostati optimistični i pronaći si zanimaciju.
Na štandu nema kupaca, ali zabave nikad ne nedostaje.
Prije dvadesetak godina planiralo se preuređenje trga na sjevernoj strani Ilice, usporedno s uređenjem Kvatrića – i njegove tržnice. Kumice na Tržnici Kvatrić bune se na malo kupaca i slabu prodaju, no za razliku od njih, one na Britancu potpuno su usamljene. Za održavanje posla preostaje im sve manje mogućnosti, za što krive Grad Zagreb, no i hrvatsko zakonodavstvo.
Dok Kvatrić i njegova tržnica normalno funkcioniraju kao središta javnoga života, Britanac sve više pada u sjenu. Najprije ga je obeshrabrila fiskalizacija zadavši visoke prodajne cijene, zatim su zatvorene mesnice i pekare okolo tržnice.
Štandova više nema – sada se radi o nekoliko stolova. A do ovog se placa može doći ili pješke ili javnim prijevozom. Automobili za parkiranje nemaju mjesta, a kombijima je prilaz zabranjen. Dostavna vozila mogu samo nakratko zastati i iznijeti proizvode za prodaju, pa parkirati negdje dalje. Budući da se radi o Ilici i strogom centru grada, “negdje dalje” najčešće znači – u svome dvorištu, nekoliko desetaka kilometara udaljenom od tržnice.
Marija
“Ovaj plac je uništen”, govori nam Marija koja na Britancu već punih 28 godina prodaje cvijeće, voće i povrće.
“Prije je sve bilo puno štandova, u krug su išli štandovi. Sad su to sve maknuli – i meso, i piletinu, i pekaru… Sve su maknuli, a kaj bude s toga – ne znam. Nismo ni natkriveni, nikakve uvjete, niš. Kak’ se to bude držalo, kak’ bu išlo dalje, ja ne znam”, govori zabrinuto.
Ipak, tvrdi – kaj se mora, nije teško – pa nastavlja sa smješkom komentirati praznu, a osunčanu tržnicu s kolegicama.
“Kol’ko je god teško i nekad ne ide, lijepo mi je biti ovdje”, nadovezuje se Slavica sa štanda do Marijinog.
Slavica
“Čujem svakakve životne priče. I lijepe i tužne. Malo se ražalostim, malo se razveselim, i tak’. Jedno s drugim. Ide polako, ide lagano. Baš uživam u tom poslu. Lijepo mi je već 37 godina tu na placu.”, dodaje.
Ipak, Slavičina životna priča nije jednostavna koliko je to ona sama. Muž joj, kaže, ima mirovinu od 2000 kuna. S dvoje djece, a troje invalida u kući, to nije dovoljno za prehraniti obitelj. Slavica zato već 37 godina dolazi na Britanac, kako bi se pobrinula za osnovnu egzistenciju sebe i svojih najbližih.
“Ovo je sve iz mojega vrta. Od proljeća pa skroz do Božića – prodajem. Kak’ sezona, tak’ ja. Od toga zarađujem i to je moj život”, objašnjava. Došla je u godine, kaže. “Nemaju mladi posla, kud ćemo mi stariji”, govori Slavica, kao da to govori svaki dan. Kasno je za seliti na drugu tržnicu, a i nemoguće s obzirom na Slavičine okolnosti. A na Britancu – ničega.
“Slabo je ljudi. Nema kupaca. Ovaj plac je uništen. Nit’ se ima gdje parkirat, to je prestrašno. Nemaju gdje stati ljudi. Ako se stane tu sa strane, odmah dođe redar pa ga potjera, kaj bude onda tu. A ovo kaj pešice starčeki idu, još malo kaj je, to slabo”, kaže gospođa Marija.
Mladi ljudi dolaze automobilima, a parkirnih mjesta u blizini nema, objašnjava ona.
“Ako dođe ovdje, pa stane, odmah mu naplati 250, 300 kuna globu. Kaj bu onda, za jedan grincek došel sim. Pa, ne bu, ne”, zaključuje.
Dok Marija uz nezadovoljstvo i neodobravanje još uvijek ne odustaje, Slavica planira u mirovinu. Kaže, svaki dan uživa i ako se ne prodaje baš, no ne isplati se.
“Uživam među ljudima – nešto čujem, nešto vidim. Baš se opustim među ljudima”, tvrdi. Međutim, netko mora i zaraditi za kruh, a to očito više nije moguće na ovome mjestu. “Puno lijepih ljudi sam ovdje upoznala. I obrazovanih, i dobrih, i dragih. I zločestih – najviše”, dodaje Slavica.
Raznježena i nostalgična, prisjeća se svih lijepih trenutaka na Britancu. Posljednjih 25 godina, otkako ne radi, svaki dan je na tom placu. “Uvijek jedna te ista ekipa, i uvijek nam je kao da smo doma”, kaže i dodaje: “Ovo nam je drugi dom, kak’ se ono veli. Jako nam je lijepo.”
Međutim, njezin kolega opovrgava. Razumije ih, kaže, no ne može se sva ljepota toga posla mjeriti s onime kroz što prolaze u posljednjih nekoliko godina, tvrdi. Grad Zagreb povećava cijenu najma. Sat vremena za jednu kućicu stoji prodavače 110 kuna. “Prije, dok su još bili štandovi, nije bilo tako”, kaže nam prodavač koji tvrdi kako se obratio direktno gradonačelniku Bandiću vezano uz tu temu, no nije dobio konkretan odgovor. “Ništa, ja u penziju pa negdje van zaradit”, kaže.
Dragica
“Samo, kaj onda, kaj ćemo, samo čekat da svi odemo van iz države? Treba nam promjena. Treba nam Matija Gubec 21. stoljeća”, ljutito izgovara.
Dolazimo do Dragice, mlađe prodavačice koja jedva čeka otići mirovinu otkako su joj zabranili prilaz kombijem do tržnice. Nigdje u gradu nije joj dozvoljeno parkirati, po novom zakonu koji kaže kako vozila dulja od pet metara ne mogu parkirati ni ovdje kod tržnice. “Bit će nam jako teško, jako zeznuto. Zasada istovarujemo iz kombija, ali nema šanse da nosim sve to”, govori Dragica koja zasad kombi vozi kući, u svoje dvorište, svaki dan nakon istovara, što joj smanjuje profit i otežava organizaciju.
“Ja sam se navukla dosta”, Dragica odlučno tvrdi i dodaje: “Odoh u penziju, brate mili, pa nek’ odem na proračun, pa nek’ oni nose. Mislim, stvarno… Na jesen imam prve uvjete za mirovinu.”
Štandove na Britancu moguće je prebrojati na prste dvije ruke. Prodavače je lako uočiti, jer su jedini ljudi na tržnici, ako se ne računaju oni u kafićima, koji nešto dalje na terasama promatraju pustoš nekoć jedne od prometnijih tržnica u gradu. Neke od njih nasmijava tragikomičan prizor prodavača koji s prijateljem igra partiju šaha. Jer, zašto ne – ionako nemaju što drugo za raditi.
“Najjeftinije je ovo u krizi. Ne idemo u kafiće i onda igramo šah”, objašnjava Ibrahim, čija supruga na placu ima svoj štand, pa joj dolazi u posjet. Svima treba društvo, kada nema kupaca.
https://www.facebook.com/HumansofMirovina/photos/a.424906724594852.1073741828.424886914596833/455346728217518/?type=3&theater
Kažu, često igraju šah. “Znamo se po dva, tri sata izgubiti ovako”, govori Ibrahim.
“Ja prodajem ovdje, na štandu. Danas je nešto slabije ljudi. Zato i igramo šah…”, nadovezuje se Matija i vraća se onomu što ga čini sretnim na radnom mjestu – partiji šaha.
