Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
Redatelj Branko Schmidt smatra kako su nekadašnje generacije puno više ulagale u obrazovanje, kulturu, rad. Mlađi ljudi danas poznaju njegov rad kroz “Metastaze”, “Ljudoždera vegeterijanca”… ali to je, kaže, period od 10, 15 godina unazad. Zgranut je kad uvidi da nemaju pojma o ljudima i djelima prije 90-ih.
Branko Schmidt, Foto: Privatni album
– Uvijek sam imao velike simpatije prema starijim ljudima. I kad sam bio dijete, radije sam se igrao sa starijima od sebe, nego s vršnjacima. Mislim da mi je tu ljubav usadila moja baka, koja je živjela s nama i bila mi je najdraža u obitelji. Beskrajno sam je volio – kaže nam 64-godišnji Branko Schmidt.
Redatelj je tijekom studija na Akademiji imao i sjajne profesore. Predavali su mu Dušan Vukotić, Ante Babaja, Krešo Golik, Nikola i Radojka Tanhofer, Ranko Marinković Jakov Bratanić…
– Tad su bili u godinama u kojima sam ja danas. Bitno su mi odredili život. Većina me jako voljela, imao sam dobar odnos sa svima, a najbolji sa Zvonimirom Berkovićem i Krešom Golikom – priča.
Baš ga je Krešo Golik davnih godina za ruku doveo na Televiziju, zahvaljujući njemu je tamo dobio prvi posao, njemu je prvi put asistirao u filmu. Redom su tri puta bili stariji od Schmidta, a bitno su ga odredili, dali mu šansu da snima prvi igrani film.
– Bio je to “Sokol ga nije volio”, s Fabijanom Šovagovićem koji je opet bio tri puta stariji od mene. “Sokol” je bio njegovo životno djelo, film koji me je uveo u filmsku industriju. Drugi, vrlo dragi, moj stariji prijatelj bio je Ivan Kušan. Bio mi je kućni prijatelj, zajedno smo bili do njegove smrti, među zadnjima sam ga posjećivao u staračkom domu. I kad se Šovo razbolio, njegov sin Filip i ja došli smo u posjet nekoliko dana prije smrti, među zadnjima smo koji su ga vidjeli živog – govori.
Lako je stvoriti ime, teško je trajati, zadržati status ‘velikog’
Prema svim tim velikanima, kao i umirovljenicima uopćeno, gaji veliki respekt. Ljudi su to, priča, koji su se naradili u životu, stekli iskustvo i rado ga prenose mladima. Pamti i svoj dolazak iz Osijeka u Zagreb. Tu je prvi put vidio velikane na ulici. U Zagrebu je poznavao samo ondašnju djevojku, današnju suprugu. Djela tih ljudi, do dolaska u Zagreb, samo je gledao, čitao o njima.
– Ti ljudi su napravili najznačajnije hrvatske filmove, moj profesor Vukotić je naš jedini Oscarovac. Golemi sam respekt osjećao prema njima, možda i veći nego Zagrepčani. Jer, oni su ih sretali svakog dana, ja nisam dok nisam došao u Zagreb. Gledao sam ih kao hodajuće legende – priča Schmidt.
S Fabijanom Šovagovićem i s Ivom Gregurevićem radio je 1982. prvi film. Prije nego mu je Šovo dao “Sokola” napravili su tri filma. I u tih pet godina poznanstva, postali su prijatelji. Ne skriva da je radio razlike između mladih glumaca i legendi. Mladi, smatra i danas, puno toga još moraju učiti, čitati, slušati da bi došli do njihovog statusa. Lako je, smatra, napraviti dobru ulogu, stvoriti ime. Teško ga je zadržati, trajati.
Branko Schmidt, Foto: Privatni album
– Ljudi su Šovu doživljavali kao narodnjačkog lika, seosko dijete. Bio je i to, ali prvenstveno je bio vrhunski intelektualac. Bio je načitan, ne bi on “Sokola” napisao da nije poznavao klasike, rusku literaturu, da nije pročitao cijelog Shakespearea, da nije puno radio na sebi. Drugi takav bio je Pavle Vuisić – govori.
Mladi danas ne znaju tko je bio Fabijan Šovagović
Schmidt je s njim radio seriju “Hajdučki gaj”, Vuisićev zadnji projekt. Dočekao ga je na kolodvoru i pomogao nositi kofer do hotela. Bio je jako težak. kad je otvorio kofer, redatelj je u njemu vidio dvije trećine knjiga. Ruski klasici, literatura…
– Blijedo sam ga pogledao jer je bio na glasu kao Pajo pijanac, čovjek koji nije završio Akademiju. Zadnje što sam očekivao bile su knjige u koferu. Pitao me “Sine, jel’ čitaš?”. Kad sam potvrdno odgovorio dodao je “Onda možda i bude nešto od tebe”. Obojica jako obrazovani i načitani ljudi. Nisu slučajno postali veliki, radili su na sebi, obrazovali su se, čitali – prisjeća se.
Smatra kako su nekadašnje generacije puno više ulagale u obrazovanje, kulturu, rad. Mlađi ljudi danas poznaju njegov rad kroz “Metastaze”, “Ljudoždera vegeterijanca”… Ali to je, kaže, period od 10, 15 godina unazad. Zgranut je kad uvidi da nemaju pojma o ljudima i djelima prije 90-ih. I baš kao nekad Vuisić njega, i on danas pita klince čitaju li. Pritom im kaže dvije stvari: Cijeli život moraš raditi na sebi i biti brskrajno uporan. To su osobine onih koji uspijevaju i opstaju.
– Razgovarao sam s kolegom s Akademije i rekao mi je da je od 50 kandidata samo jedan znao tko je bio Fabijan Šovagović. Klince se fila sa svim drugim stvarima osim s kulturom. Naš odnos, kao naroda, prema našim velikanima je zastrašujuće poražavajući. Sram me je kad vidim kamo ide školstvo, kultura, a trebalo bi biti biti vrh piramide svake države. Te serije, sapunjare, bofl od robe, zaglupljujemo ljude. Danas je bitna je samo gledanost – govori.
Branko Schmidt, Foto: Privatni album
Srozalo se, dodaje, sve, pa ga ne čudi ni današnji odnos prema starijim ljudima. Posebice se to odnosi na mirovine koje primaju. Supruga mu je lani otišla u mirovinu, punu, starosnu. Cijeli život radila je kao profesorica defektologije, s mentalno retardiranom djecom u ženskom domu. Silnu djecu je osposobila za život, i danas je te žene svako malo nazovu.
– Ima 4300 mirovine. Da se duboko posramiš i zapitaš kamo idemo. A to je danas jedna od boljih mirovina. Što reći o ljudima koji imaju dvije ili tri tisuće kuna, a cijeli život su radili? Ne znam kako preživljavaju – govori Schmidt.
Od filma danas ne zaradiš ni prosječnu plaću
I on se sljedeće godine sprema u mirovinu. Brine ga samo to što mu je kćer brucošica pa već sad razmišlja hoće li joj moći pomagati. Smatra da ljudi griješe u razmišljanjima da djeca trebaju brinuti o njima u starosti, da su im to dužni. Schmidt kaže da se svi sami trebamo pobrinuti za svoju starost.
– Ako si htio imati djecu, dužnost ti je postaviti ih na noge. Oni imaju pravo na svoj život i ako mogu, žele, stignu… lijepo je da se brinu za roditelje. Ne treba im u suprotnom nametati osjećaj krivnje. Čujem neke da se žale na njih, da ne brinu dovoljno o svojima. Nikad ne vidim problem u djeci, uvijek u roditeljima. Ako si bio takav da te dijete ne želi pogledati, valjda si nešto zabrljao. Roditelji se trebaju pitati gdje su pogriješili, zašto su djecu udaljili od sebe. Jer, roditelji grade odnose, ne djeca – govori redatelj.
Visina buduće mirovina ga ne muči. Općenito ga, život nakon 65-e, ne plaši. Dugo je bio slobodnjak, a već 20 godina zaposlen je na HRT-u. Za njega nema odmora, praznog hoda. Sa scenaristicom Sandrom Antolić upravo je završio adaptaciju teksta Rumene Bužarovske, njezinu priču iz zadnje zbirke novela. Scenarij su predali na natječaj na HAVC i čeka rezultate.
– Uspio sam nešto zaraditi jer sam imao plaću i uz to snimao filmove. Brešan, Ogresta, ja… svi smo zaposleni ili na Akademiji ili na Televiziji. Inače ne bi išlo. Ne znam nikog tko je duže na filmu, a da ne radi dva posla. Drugačije se u Hrvatskoj ne može preživjeti. Film se radi svake četiri godine, a kad podijeliš zaradu na 48 mjeseci, ne dobiješ ni prosječnu plaću – kaže.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
