Umirovljeni branitelj ogorčen na državu: ‘Ne tražim beneficije, ali promijenite jednu stvar’
Bivši dragovoljac Domovinskog rata i vojni policajac Vedran Rožić za Mirovina.hr ispričao je kako živi s mirovinom po posebnom propisu. Ogorčen je na državu jer ga je poslala u mirovinu te mu sada brani raditi na puno radno vrijeme. Nije mu jasno ni kako ima veću mirovinu od svoje majke, iako je radio kraće od nje.
Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te obilježavanje 27. obljetnice vojno-redarstvene akcije Oluja prilika su da se prisjetimo svih heroja palih u obrani domovine, ali i onih koji su sačuvali svoje i civilne živote tijekom rata. Na potonje se potrebno posebno osvrnuti jer svoju sadašnjost proživljavaju uglavnom marginalizirani ili optuživani za iskorištavanje brojnih povlastica koje su im zakonski omogućene. No, kako zapravo izgleda život branitelja opisao nam je Zagrepčanin Vedran Rožić.
Ovaj se 50-godišnjak latio puške gotovo odmah po završetku srednje škole. Počeo je služiti obvezni vojni rok u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, a kad je vidio da se sukobi rasplamsavaju, napustio ju je te se kao dragovoljac priključio Ministarstvu unutarnjih poslova, a zatim i Zboru narodne garde. Tijekom 1991. i 1992. borio se u sastavu samostalne satnije 102. brigade Kobra Novi Zagreb na karlovačkom području, napose oko Turnja, da bi 1994. prešao u vojnu policiju u kojoj je radio do 2015., kad je umirovljen.
– Trenutno imam 4.000 kuna. Kad sam otišao 2015. iznos je bio 3.087 kuna. Kad je išlo usklađivanje svima, išlo je i meni, tako da mi je drago što sam u toj kategoriji. Nije mi drago što sam u mirovini, jer sam s 43 godine starosti imao 30 godina staža, ali nisam ja takav zakon pisao, kaže Rožić.
Bogata zemlja koja krivo troši novac
Dodaje da život u mirovini nije loš, ali nije niti odličan. Uz supruginu plaću, on se zaposlio na pola radnog vremena kao zaštitar. Kaže da bi isto učinio i da mu je mirovina veća, jer je “tip osobe koja ne voli sjediti doma i čačkati nos.” Mirovinu je dobio kao jedan od 16.025 osoba kojima je ona dodijeljena zahvaljujući Zakonu o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba. Gotovo da spada u prosjek, jer oni dobivaju prosječno 4.190,55 kuna za 31 godinu i 16 dana staža.
– Bilo mi se nudilo i tamo, devedesetih, da odem u mirovinu. Svi su mi govorili: “Pa daj uzmi invalidnost, PTSP, ovo, ono”. Rekoh: “Pa kaj je vama? Ne mogu ja doma spavati i reći starcima kad idu na posao da se utišaju jer spavam”. Meni je to nepojmljivo. Ima dečki koji rade i koji imaju male mirovine, koji rade i imaju velike mirovine, koji imaju velike mirovine pa ne rade, koji imaju male mirovine pa ne rade i kukaju. Znači, ima nas svakakvih kategorija. Ima onih koji su zamrznuli mirovine i našli dobre poslove, znam ih nekoliko, govori Rožić.
Osvrnuo se i na umirovljeničku populaciju u cjelini. Smatra da smo bogata zemlja koja troši novac na krivi način. Kao primjer, izdvojio je poskupljenje ručka u saborskom restoranu, dok je ostalima inflacija pojela dobar dio kućnog budžeta.
– Neka se javi bilo koji saborski zastupnik iz bilo koje stranke, jer nisam politički opterećen, da mu plaćam tri kune razlike u cijeni ručka. Odreći ću se svoje tri kune da bi on imao ručak, poručio je političarima.
Drži da bi neku vrstu pijeteta trebalo izraziti i onima koji su u civilnom sektoru radili za vojsku i policiju u ratno vrijeme. Kaže da su njihove tvrtke prestale s redovitim poslovima zbog opsluživanja obrambenih snaga.
– Imam u kući dvoje umirovljenika. Da nema mene i supruge, ne znam kako bi oni izdržali. Znam da je moja mama imala 40 godina staža i da ima mirovinu od 2.400 kuna i da sad čuva djecu, što mi je nepojmljivo, s obzirom na to da ja s 30 godina staža imam 4.000, a ona s 40 godina staža ima 2.400 kuna, naveo je bivši branitelj i vojni policajac te otac dvoje djece.
Država ga je dvaput penalizirala
Drži da ga je država slanjem u mirovinu u najboljim godinama dvaput penalizirala. Prvi put zato jer je skupio “samo” 30 godina staža, a drugi put zato, jer mu ne da raditi na puno radno vrijeme. Upravo to je i njegov najveći prigovor.
– Ja beneficije nemam nijedne, niti ih tražim. Samo tražim da se napišu normalni zakoni, zdravim razumom, ne “copy/paste”. Najveća tragedija ovog sustava je što ja nisam tražio mirovinu, nego sam poslan u mirovinu. Ispunio sam te prve uvjete, rekli su mi: “Možeš ići” i onda država na kraju mene kažnjava penalizacijom. Daje mi mogućnost da radim do četiri sata. Ako ne radiš na crno, što možeš raditi za četiri sata i koliko možeš zaraditi da normalno živiš? Taj dio ne razumijem.
Državi je u interesu da ja radim više. Po zakonu sam zaslužio svoju mirovinu. Nisam je tražio. Ali, oni meni sad diraju moju mirovinu i uvjetuju mi kako ja mogu raditi. Imam 50 godina i mogu još raditi, mogu otići na bauštelu, voziti, mogu svašta. Ima ljudi koji ne mogu, ali dajte čovjeku da prima punu mirovinu i da si zaradi koliko smatra da mu treba. Točka. Platit će se porez.
Naći ću si posao gdje će mi poslodavac reći da pod ovim uvjetima ide manja mirovina. Nijedan poslodavac mi je neće refundirati, a država samo da donese stavak zakona da umirovljenici mogu raditi osam sati, tko želi… Oni mene penaliziraju time što su me poslali u mirovinu sa 30 godina staža i sad me opet penaliziraju ako si nađem dobar posao, da mi mirovina mora biti manja. Oni su izašli u susret penzionerima? Nisu, ogorčen je Rožić.
Smatra da bi država zaradila dvostruko više na doprinosima kada bi omogućila rad uz mirovinu na puno radno vrijeme. Uz to, iz blagajne ne bi trebala vratiti natrag tolike iznose, jer mirovine, smatra Rožić, niti u tom slučaju ne bi bile drastično više.
– Hajdemo logički. Ako se moja mirovina ne dira i ako nađem posao za, recimo, 7.000 kuna i poslodavac plaća doprinose za mene. Znači, država bi zaradila više, nego što trenutno dobiva od mene kad sam prijavljen na četiri sata. Recimo da država od mene sad uzme 1.000 kuna doprinosa, a ovako bi dobila 2.000. Danas-sutra, kad ja prestanem raditi, mirovina mi se neće povećati za tisuću ili dvije, već za 100-200 kuna. To je omjer 5:1. Samo dajte ljudima da rade puno radno vrijeme. Tko neće, neka radi na crno, neka ne radi, neka radi na pola. Svatko ima svoj izbor, ustvrdio je Rožić.
Pehistička generacija
S državom je i ranije imao problema, iako joj je služio. Naime, on je 2006. bio među prvim postrojbama vojne policije u Afganistanu. Ministarstvo obrane je za šest mjeseci njihova djelovanja obećalo terenske dodatke, ali su isplatili samo dnevnice. Zbog toga se Rožić našao u skupini od četrdesetak svojih kolega koji su tužili MORH. Presudu su izgubili na svim instancama, a potom su se obratili Europskom sudu za ljudska prava koji je naložio plaćanje zaostalih terenskih dodataka, što se naposljetku dogodilo tek 2018. godine.
Dodaje da kao mladić nije imao viziju što će raditi u budućnosti. Svi bi nakon odsluženja vojnog roka našli posao pa je i on tako razmišljao. No, njegova je generacija, kaže on, bila u pehu, jer je iz srednje škole otišla na bojišnicu.
– Razmišljao sam o budućnosti Hrvatske kao vojnik – moramo se braniti i obraniti. A poslije će valjda biti netko pametan pa će to dopeljati u red, što se nažalost nije dogodilo. Tko god priča da smo uređena država, nismo. U svim segmentima nismo. Recimo, kad bih htio prijeći u neku drugu firmu, morao bih okrenuti 20 telefonskih brojeva: “Imaš koga tamo? Znaš koga? Daj mi sredi…”. Imate natječaj bilo koje zaštitarske tvrtke, vi se javite, a već je popunjeno. To je pro forma napravljeno, jer nekog već čeka radno mjesto. Tako je svugdje. Žalosno, zaključio je dragovoljac Domovinskog rata i bivši vojni policajac Vedran Rožić.