Bračni par iz doma Zenta: ‘Zadovoljni smo životom u mirovini, ali smo bili prepušteni sami sebi’
Bračni par Baričić su dokaz da je gotovo sve moguće postići u životu radom, trudom i upornošću, pogotovo ako pored sebe imate osobu na koju se možete osloniti, neovisno o kojoj je životnoj situaciji riječ. U braku su već 64 godine, a u njemu su dobili dvoje djece i podigli kuću vlastitim rukama. Iako su zahvalni na životu u Domu za starije i nemoćne Zenta, najveće probleme im predstavlja njihovo zdravstveno stanje, zbog kojeg su smješteni u gerijatrijski dio. Njihov životni put nije bio jednostavan i bio je prepun mukotrpnog rada, no u svemu su se snašli pa tako i u tome.
Branka i Petar Baričić | Foto: mirovina.hr
Bračni par Baričić okrenuo je novu stranicu u svom životu prije godinu i pol dan, kada su život u svom domu zamijenili životom u Domu za starije i nemoćne Zenta – Split. Gospođa Branka Baričić je 83-godišnjakinja, a njen suprug Petar je 88-godišnjak i zajedno su čekali gotovo devet godina da počnu živjeti u tom domu. Tamošnjim životom su prilično zadovoljni, ali, kako kažu, nisu sretni jer su napustili svoju kuću u kojoj su živjeli 64 godine braka.
Svugdje idu zajedno
Kada su tek došli živjeti u Dom za starije Zenta, gospodin Petar Baričić je mislio kako će ondje biti više druženja, ali nije bilo tako jer on i supruga prebivaju na odjelu gerijatrije gdje je 70-ak korisnika koji imaju problema s raznim bolestima. Umirovljenik kaže da ne može otići igrati karte s društvom iz doma i ostaviti suprugu da bude sama u sobi dok se on zabavlja. Ipak, ovaj bračni par je zadovoljan sveukupnim načinom života u Domu.
– Hrana nam je odlična i dobro nam je. Iako malo lošije jedem, ali nam je dobro i zadovoljna sam. Dobre su sestre i fizioterapeuti koji rade s 350 korisnika u Domu, tvrdi njegova supruga, 83-godišnja Branka Baričić.
Nažalost, gospođa Branka se kreće uz pomoć hodalice i smatraju kako ne mogu drugačije nego polako. I koliko god polako išli, tim putem zajednički kroče. Gospodin Petar pomaže gospođi Branki i obratno.
Zdravlje ih nije služilo
– Zdravstveni problemi su nama počeli vrlo davno, ali mi smo to prebrodili. Moja supruga je oboljela 1978. godine i dvije godine je neprestano bila po bolnicama i toplicama. Bila je i kao invalid rada dugo vremena na bolovanju, ali s vremenom to se stanje poprilično popravilo. Poslije toga je radila sve poslove po kući. Mučili smo se i radili, sve dok nije pala i slomila bedrenu kost prije četiri godine. Operirana je i bila je na liječenju, ali je i to opet nekako prebrodila, ispričao je gospodin o svojoj supruzi.
Pored svega, gospođa Baričić je sedamdesetih ozlijedila kralježnicu jer je radila u građevini. To je trajalo godinama dok se, malo po malo, nije oporavila. Pored tako nezavidnog zdravstvenog stanja gospođe Baričić, njen suprug Petar je obolio od astme i gihta 1985. godine.
Rad ih je obilježio kao osobe
Rad je ostavio snažan i neizbrisiv utjecaj na njihovo zdravlje te ih je obilježio kao osobe. Umirovljenik Petar se tako u životu bavio svačime, a završio je za ljevača. Ipak, s vremenom je postao limar, a ovaj zanat je svladao u tri mjeseca. Služio je i vojni rok, nakon čega se vratio u Dugi rat na svega četiri ili pet mjeseci, a potom se preselio u Split, gdje je radio u ljevačkom poduzeću Metalac, sve do 1969. godine. Kasnije mu je ponuđeno radno mjesto poslovođe u cinkari Dalmastroja, ondašnjeg Jonića, gdje je radio 22 godine kao poslovođa smjene, sve do mirovine.
– U mirovinu sam išao par mjeseci prije punog radnog staža koji je tada bio 40 godina. Tada je pred izglasavanjem bio zakon prema kojem se radni staž u ljevaonici beneficira pa bi se umjesto 12 mjeseci staža dobilo 18. Tako sam išao u mirovinu koncem 1991. godine s 55 i pol godina, pojasnio je Baričić.
Pored toga što je radila na građevini i bila domaćica, gospođa Branka Baričić se zaposlila kod jednog privatnika u stambenoj zadruzi Predvodnik. Nekoliko godina kasnije je taj privatnik zatvorio tvrtku pa je postala radnica Jugoplastike u sitnoj galanteriji, no u tome su je ubrzo spriječili bolovi bedrene kosti. Zbog tih poteškoća, bila je na bolovanju 10 mjeseci. Zbog problema s kralježnicom i bedrenom kosti je otišla u prijevremenu mirovinu.
‘Jedina pomoć koju smo dobili je pomoć moje pokojne majke’
Nakon malo više od tri desetljeća, koliko je u mirovini, 88-godišnjak je komentirao i kako doživljava svoje umirovljeničke dane. Otkrio je i kako im je jedino pomogla njegova majka.
– Prilično sam zadovoljan životom u mirovini, ali nas dvoje smo se mučili. Bili smo prepušteni sami sebi, nikad nismo dizali kredite, pomoći ni od koga nisam imao. Jedina pomoć koju smo dobili je pomoć moje pokojne majke koja je imala ovce. Dvaput nam je poklonila ovce kako bismo počastili radnike koji su nam nalili beton na terasi i za još jednu sličnu priliku pri izgradnji kuće. To je sva pomoć koju smo dobili, poručio je Baričić.
Dodao je u nastavku kako su odlaskom u mirovinu ostali sami jer im se stariji sin oženio 1989. godine. Mlađi sin se odmah na početku Balvan revolucije pridružio vojsci. Mlađi sin obitelji Baričić je nakon vojno-redarstvene operacije Oluja ostao živjeti u Kninu gdje se oženio i dobio dvoje djece.
‘Kada su se djeca odselila, živjeli smo kao bubreg u loju nekoliko godina’
Njihov brak traje već 64 godine, a iza svega stoji mnogo teškog rada i nevjerojatnog truda. Pored takvog načina života, bilo je važno održati ravnotežu. Otkrio nam je i kako su nakon selidbe djece, nekoliko godina živjeli kao bubreg u loju.
– Naše godišnje odmore svake godine smo obavezno provodili diljem Jugoslavije gdje smo imali rodbine i prijatelja. Tri puta smo putovali automobilom u Makedoniju, pa i prijateljima i rodbini u Sloveniji te prijateljima u Podravini. Gdje god želimo doći od tih mjesta, dočekat će nas raširenih ruku. To puno znači, ali imali smo one i koji su nas iskoristili. Kada smo ostali sami, nakon selidbe naše djece, živjeli smo kao bubreg u loju nekoliko godina. Jednom ili dvaput godišnje smo putovali u inozemstvo, istaknuo je Baričić koji se sjeća tih lijepih vremena u kojima je uživao sa svojom suprugom.
