Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
Psiholog i sudski vještak Boris Blažinić, kojeg gledatelji znaju iz emisije Brak na prvu, usporedio je kako se prema umirovljenicima odnosi Hrvatska, a kako primjerice Japan. Pamti i tragikomično iskustvo. Radeći za policiju doživio je i da se ljudi iz kriminalnog miljea žale kako mladi više ne poštuju stare vrijednosti, njihovo iskustvo.
Boris Blažinić, Foto: Privatni album
– Odnos prema umirovljenicima nije samo pitanje novca, malih mirovina. To je i pitanje vrijednosnog sustava. Nažalost, kao društvo vrlo brzo zaboravljamo zasluge, a zahvalnost i poštovanje su nam u debeloj inflaciji – rekao nam je Boris Blažinić.
Gledatelji ga znaju kao psihologa iz showa “Brak na prvu”, no Boris je puno više od toga. On je profesor i sudski vještak za psihologiju, psihoterapeut, SHRM konzultant, predavač, trener, licencirani Coach za povećanje i održavanje osobne i organizacijske učinkovitosti. Ima visoku razinu senzibiliteta, suosjećanja prema starijima, djeci i bolesnima. Jer, priča, ti su ljudi ovisni o drugima, treba im podrška, pomoć, razumijevanje. Naposljetku, smatra, to treba biti temelj vrijednosti društva koje se oslikava baš u odnosu prema njima. Kao primjer da može biti bitno drugačije, navodi fascinaciju odnosom prema starijima dok je bio na specijalizaciji u Japanu.
– Naročito se to vidjelo u tvrtkama, ali i općenito, posvuda se osjetilo to veliko poštovanje i poniznost prema njima. Dirnulo me. Radio sam u Toyoti i vidio da se starijem radniku iskazuje veće poštovanje nego onome tko je na poziciji, tko je uživao status. Dakle, iskusni, vrijedni radnik važniji im je od bilo kojeg direktora, menadžera – priča.
Kod nas nije tako. Kad netko umre, zaboravi se za tri dana, kao da je bio nebitan. Ljudi s pravom postavljaju pitanje vrijednosti i smisla samog života.
– Žalosno je da je većina starijih danas fokusirana samo na preživljavanje i na borbu za egzistenciju. Pamtim istraživanje 90-ih, kad su ljude 70+ smjestili u improvizirano naselje. Sve je bilo uređeno kao da su vremeplovom vraćeni u 60-e, vrijeme njihove mladosti. Rezultat? Živnuli su, popravilo im se mentalno i fizičko zdravlje. To naravno ne znači da se moramo vratiti u prošlost, poanta je da i stariji ljudi moraju imati priliku osjećati život. A kvalitetu života čine osjećaji koje svaki dan doživljavamo – kaže Blažinić.
Oduvijek je težio druženju sa starijima, učio je od boljih od sebe. I danas je okružen ljudima dosta starijima od sebe. Oni su, priča, prošli sve što će Blažinić tek proći. Od njih poprima mudrost.
Profesor matematike ima 2000 kuna mirovine
– Plodovima njihovog rada i života utabali su put na kojemu se ja nalazim. Uostalom, ne kaže se uzalud “S kim si okružen, takav si” – govori.
Ni njemu se ne sviđa kako se kao društvo odnosimo prema starijima. Živimo u vremenu gdje se pridaje ekstremna vrijednost ljepoti i mladosti. Uz fizičke znakove starenja, bora, pjega, opuštanja kože vežu se, priča, negativne konotacije: starost, sporost, nemoć, nesposobnost, senilnost, neatraktivnost, beskorisnost. Sve češće je, smatra, danas izražen i strah od kritika, poniženja, izolacije, gubitka ljubavi, voljenih osoba… Društvene mreže njeguju kulturu ljepote, mladosti i stvaraju se ogromne predrasude.
– Nameće se kao imperativ, kao da ništa osim mladosti i ljepote nije OK. Taj negativan pogled je izrazito osnažen medijima. Čak i kad je riječ o modi za starije žene. Treba promijeniti način razmišljanja i stav o starenju. Ne kaže se uzalud da je ljepota u očima promatrača. Proces starenja se svima događa, sve nas čeka – kaže.
Smatra da se premalo razgovara o iznosima koje ljudi primaju za pošteno odrađeni cijeli radni vijek. Dok istovremeno rado govorimo o drugim skupinama kojima se mirovine napucavaju do neba. Ti su i dalje stalno nezadovoljni. Otac njegovog prijatelja bio je profesor matematike u srednjoj školi. Danas ima 2000 kuna mirovine.
To je direktno obezvrjeđivanje njega i svega što je u životu napravio. Nažalost, nemamo opcije. Ne može se reći “Daj mi bruto plaću, pa ću si sam izdvajati za mirovinu”. Svi moraju izdvajati za mirovinu od koje će imati – ništa. Treba, priča, biti svjestan da se promijenio društveni sustav, da je izuzetno kompetitivan i nemilosrdan i da se zasniva na preživljavanju jačeg.
Boris Blažinić, Foto: Privatni album
– Ta socijalna dimenzija prema ljudima koji su dali doprinos društvu, odguruje se u stranu. Time društvo šalje poruku “Ajde, umri, pa da to riješimo, da nam nisi prepreka i teret”. Zaboravlja se pritom da ćemo svi jednom biti u tim cipelama. Silno me boli, tužan sam i ljut kad vidim kako se odnosima prema starijima – kaže.
Navodi i primjer staračkih domova. Ljudi moraju dizati kredite da mogu u starački dom. Dijabetičari si u mirovini sami moraju plaćati testove… primjera, govori, koliko hoćeš. Siguran je kako zbog takvog nakaradnog odnosa društva prema njima, stariji ljudi sebe vide kao teret. Jedni su, dodaje, frustrirani, drugi ogorčeni, treći tužni, depresivni, bijesni. Veliki je to raspon negativnih osjećaja. Postavlja i pitanje “Što znači biti star? U kojoj se dobi određuje jesi li star ili mlad?” Kad je to pitanje postavio u Japanu, pokazali su mu dva bambusova štapa. Jedan je bio star i bolestan, pa je puknuo čim se napregnuo. Drugi, mlađi, uvijek bi se vraćao u isti položaj, i pod snijegom, kišom, olujom…
Mladi traže pet minuta slave i poziciju, odmah
– Razlika između mladosti i starosti je u fleksibilnosti stava i ponašanja. Kad postaneš krut, rigidan, kad prestaneš biti radoznao, počneš stariti. Važno je ne izgubiti smisao, jer početak kraja je kad izgubiš vlastiti osjećaj vrijednosti. Nažalost, s tim ljudima se nitko ne bavi pa počnu propadati u trenutku kad prestanu raditi. U početku te mirovina veseli, ali ako nemaš smisao, vrijednost… propadaš. Poznajem mlade koji su to samo po godinama, a imam i klijenta od 72 godine koji živi punim plućima, bolje od mnogih mlađih – kaže.
Svi smo svjedoci kako se, uz društvo, i mladost sve ružnije odnosi prema starijima. Kako, primjerice, djevojke u tramvaju sjede, a stariji uz njih stoje. Blažinić smatra da je stav i odnos prema starijima prije svega stvar odgoja. Ako se, smatra, u obitelji nije pokazivala briga, skrb, podrška starijemu, ako dijete to nije vidjelo, i on će se prema svom ocu ponašati jednako kako se i ovaj ponašao prema svojima. Tu je, nabraja, i utjecaj škole, okoline i masovnih medija.
– Tu se izbjegava ta tema. Jednostavno, nisi atraktivan ako si u nekim godinama. Čovjek koji je prešao određene godine ima izuzetno malu šansu za dobiti posao. Zbog predrasuda da su takvi ljudi nesposobni, spori… pa poslodavci razmišljaju “Što će mi takvo što?” Pritom ne vide vrijednosti koje taj čovjek unosi u posao. Naočale koje sve čvršće držimo na očima, iskrivljuju sliku i vidimo ono što nas tjeraju da vidimo. A to ima katastrofalne posljedice – govori.
Kao student, svoje profesore nije pozdravljao s “bok”. Danas je to uobičajeno. Degradacija vrijednosti vidi se već u osnovnim školama. Ističe kako se trebaju postaviti jasne granice, jer bez njih nema poštovanja. Ako se takve stvari toleriraju od osnovne škole, nije ni čudo da će se tolerirati i kasnije. I to je, smatra, tragedija, a ona je pak odraz stanja u kojemu smo danas. Iza sebe ima zavidno iskustvo, no mlađim generacijama ono nije potrebno.
– Pod utjecajem društvenih mreža i medija, mladi traže pet minuta slave, instant uspjeh. Vrlo često me studenti, apsolventi nazovu i odmah bi poziciju. Imaju tendenciju precjenjivati svoje znanje i umanjivati vrijednost iskustva. To je pogubno – kaže.
Pamti i tragikomično iskustvo. Radeći za policiju, kao sudski vještak, doživio je i da se ljudi iz krim miljea žale kako mladi više ne poštuju stare vrijednosti, njihovo iskustvo.
– Eto, čak i oni imaju krizu. Mudrost dolazi s godinama, a ona je najvažnija jer u njoj su znanje i iskustvo sublimirani u jedno – govori.
Nisu umirovljenici jedini koji su nadrljali. Loš je odnos i prema ljudima kojima do mirovine nedostaje koja godina. Velikim tvrtkama ne treba njihovo iskustvo, mahom ih otpuštaju, bez ijedne emocije, šalju na burzu do prvih uvjeta za prijevremenu mirovinu. Radeći u General Electricu naišao je na drukčije iskustvo.
Veći problem od financija je osjećaj nepravde, nepoštenja
– Tamo ljudi pri kraju radnog vijeka dobiju ulogu mentora, status koji ih štiti. I tih zadnjih godina jedini posao im je prenositi znanje i iskustvo na mlađe kolege. Jer su shvatili da se to ne može naučiti na fakultetu. U Japanu najbolji radnici dobiju čast raditi i prenositi znanje na druge. Zato se tamo car jedino i klanja učitelju. Kod nas ih tjeraju, jer je naglasak na performansama. Možeš li u zadanom vremenu napraviti određenu radnju, količinu nečega. Ako ne možeš, više nisi za to. Opet izostaje vrijednost iskustva i znanja, prenošenja na mlađe – priča.
Osjećaj da si dobio otkaz ili si na listi za otkaz samo zato što si ostario je grozno demotivirajući. Još kad si pritom do zadnjeg dana radio za troje… No važnije od takve demotivacije i gorčine koja se budi je osjećaj nepravde.
Boris Blažinić, Foto: Privatni album
– Mi u Hrvatskoj imamo manjih problema s financijama, puno više je tog osjećaja nepravde, nepoštenja. To je rak rana društva. Osjećaj je izuzetno bolan jer se u ljudima budi obezvrijeđenost, prevara. Mnogi onda obole od anksioznosti do teških depresija. Jako ih sve to boli, jer se osjećaju izdanima – govori.
Do njegove mirovine ima još… ali Blažinić niti strepi niti razmišlja o životu nakon 65-e. Čim je završio studij, znao je da neće živjeti od mirovine pa o njoj nije ni razmišljao. Tražio je druge načine kako će si osigurati egzistenciju u starosti. Nije gajio iluziju da će mu mirovina biti prihvatljiva, da će od toga moći preživjeti. Sreća je, kaže, da se bavi poslom koji će raditi i u mirovini.
– Neće me limitirati godinama, radit ću dokle god mi um dobro radi. Bojim se samo bolesti, nemoći jer tu nemam kontrolu. Ali imam snažnu vjeru i volju da će sve biti OK – priča.
Nema želja ni snova čime bi se bavio u starosti. Volio bi živjeti kao i sad. Ističe kako bi život svima bio drugačiji kad bismo mlade obrazovali, odgajali da rade ono što vole i u čemu su dobri. Tad više ljudi ne bi radili, nego bi rad doživljavali kao zabavu.
– Kad radiš ono što voliš, ništa nije teško. Dokle god imamo tako nakaradni obrazovni sustav koji stvara poslušnike i dokle god postoji ta fama 5,0… Škola u najboljem slučaju djecu uči znati, a ne biti i imati. To je problem. Ne znam reći što koristim od znanja koje sam stekao. Od fakulteta 10 posto, od magisterija pet posto, od doktorata ništa. I? Zašto sam išao na sve to? Bačeno vrijeme – govori.
Pokrenuo je Centar za razvoj osobnosti d.o.o. koji je uvijek pun. Ljudi više nego ikad trebaju psihologa. O svojim iskustvima piše i na www.borisblazinic.hr.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
- Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
- Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
- Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
