Bolest ih je u mirovinu otjerala sa 39 godina, a danas jedno drugome pomažu
Mahmut Karabašić slijep je, živi sam i kreće se pomoću štaka, a obilazi ga djelatnica Građanske inicijative, četvrt stoljeća mlađa umirovljenica Svjetlana Grbeša.
Svjetlana Grbeša pomaže slijepom Mahmutu Karabašiću
Tamo gdje sustav zakaže, nastupaju udruge. Bez njihova djelovanja na tisuće starih i nemoćnih osoba bile bi prepuštene sebi, a jedan od njih je i 73-godišnji Mahmut Karabašić. Slijep i na štakama s tek četiri posto vida živi sam u staroj, trošnoj kući podno industrijskih dimnjaka Rafinerije u Drugom sektoru. S paketom potrebnih namirnica stiže mu četvrt stoljeća mlađa umirovljenica Svjetlana Grbeša, djelatnica Građanske inicijative „Moj grad Sisak“ koja brine o 70-ak osoba kroz pomoć u kućanstvu, donacije hrane i odjeće, prijevoz, nabavu te ostale potrebne aktivnosti.
Pradjed Meho oslijepio je još sa 39 godina, zbog čega je morao u privremenu mirovinu, ali uz osmijeh i dobre ljude veseli se svakom novom danu. Prisjeća se 11 godina rada u nekadašnjem Graditelju gdje je zidao radnička naselja i održavao pogone danas pretežno zatvorenih tvornica. Zbog ranog odlaska u mirovinu nakon 19 godina staža prima tek 1.200 kuna, uz 1.600 dodatka za tjelesno oštećenje te kućnu pomoć i njegu.
-
- U mirovinu je morao rano zbog bolesti (foto: J. Grgurić)
-
- Građanska inicijativa pomaže mu u kućanstvu (foto: J. Grgurić)
-
- Živi sam podno industrijskih dimnjaka tvornica čije je pogone nekoć održavao (foto: J. Grgurić)
Gradio radnička naselja
“U Hrvatsku sam došao 1962. iz Prijedora, radio u Ivanić Gradu u Građevinaru, no firma je propala pa sam se vratio u Prijedor, radio tamo u Gradnji i već nakon godinu dana došao ovdje 1971. te sam podigao ovu kuću. Nažalost, 1983. godine nisam više vidio ni čitati ni pisati. Proveo sam sto dana u bolnici i nisu znali zašto sam oslijepio. Od tada vidim samo sjene, dok ljude prepoznajem po glasu. Kasnije sam obolio i na kičmu pa se jedva krećem. Ne žalim se, pomažu mi sin i snaha, donesu mi ručak, a sa štakama se mogu samostalno kretati. Ujutro si ispečem kavu, odem malo na dvorište, a jednom tjedno asistenti dođu i odvezu me na druženje i pikado u Dnevni centar Udruge slijepih. Iako nisam ni najbolji ni najgori, obožavam tu igru. Svoju sudbinu morate prihvatiti i živjeti kako najbolje znate” – priča nam ovaj otac troje djece, djed i pradjed vedra duha unatoč teškim zdravstvenim tegobama.
Veći dio potomaka mu je u inozemstvu, a kći mu ponekad dođe iz Amerike u posjetu. Supruga mu je preminula prije šest godina, od šestero braće i sestara živ je ostao tek bolesni brat s kojim se posjećuje, a obojica najviše žale zbog propalih tvornica i na tisuće ugašenih radnih mjesta. Privatni dom ne može si priuštiti, dok se za javni prijavio, no mjesto se čeka i po šest, sedam godina. Najviše je, ističe, zahvalan na pomoći članova obiju udruga bez čega bi prije svega bio usamljen. Samoća, kaže, ubija čovjeka. A s njegovom dobročiniteljicom, unatoč velikoj razlici u godinama, povezuje ga puno zajedničkog. I ona je, naime, zbog neuspjele operacije kralježnice također sa 39 godina bila prisiljena ostaviti posao odjevne stručne radnice u Sisciji gdje za nju, nakon 16 godina rada, nije bilo pronađeno novo mjesto. Rad na normu uz teret i nagle pokrete više nije dolazio u obzir. S dvoje djece i mirovinom od 1.370 kuna bez ikakvih dodataka ne može se živjeti pa je 47-godišnja Svjetlana lani „zaledila“ svoj status te u sklopu javnih radova na šest mjeseci kroz Građansku inicijativu odlučila pomagati starim i nemoćnim osobama.
Ti su ljudi usamljeni
“Gospodinu Mehi dolazimo čistiti kuću, nosimo namirnice, vodimo ga u banku po mirovinu i ostalo što mu zatreba. Najveći problem s kojim se susrećem kroz ovaj posao su usamljeni ljudi u udaljenim i napuštenim selima gdje povrh jako teškog života nemaju nikoga, dok je bliže gradu ipak lakše pa za korisnike organiziramo i kave, roštilje, razne igre i zajednička druženja. Jedna baka iz mjesta Poli zvala nas je da dođemo s njom popričati, ništa drugo nije trebala. Danas su ljudi postali jako otuđeni i sa susjedima, a kamo li u selima gdje kilometrima nema nikoga. S druge strane, starije osobe vas silno obogaćuju, a tako malo toga dobivaju. Oni žive od danas do sutra i treba im svaki taj dan uljepšati. Od svakog od njih dobit ćete zahvalnost i osjećati se nakon tih posjeta barem deset godina mlađe. Podižemo tako jedni druge. Lani sam u rujnu zbog kičme bila posve nepokretna, majka me kupala i onda sam odlučila stati na noge, otišla na rehabilitaciju u Topusko i već u 11. mjesecu radila. Tajna je u vedrom duhu. Ne treba ostajati na dnu, već se stalno iznova podizati bez obzira na teškoće”– poručuje mlada umirovljenica Svjetlana.
