Barbara Kolar: Nisam čula nikog da je nakon izračuna mirovine zadovoljno odahnuo
Ljubav televizijske voditeljice i starijih ljudi je obostrana. Na ulici je zaustavljaju s “Eee, draga naša Barbara”, a ona pak kaže kako je njezina najdraža modna ikona Iris Apfel koja je napunila 100 godina! Osim toga, uvijek rado prepričava televizijski razgovor s akademikom Iblerom u dobi kad je imao 105 godina. U njegovim plavim očima, kaže, bilo je više života nego nažalost kod mnogih, trostruko mlađih…
Barbara Kolar, Foto: HRT/Promo
– Priča hrvatskog prosjeka doista nije vesela. Postoje, naravno, ljudi kojima mjesečno u ime minulog rada na račun sjedne lijepi iznos, no ti su ionako i kroz život puno stjecali pa gotovo sasvim sigurno imaju i ozbiljni fond “Za zlu ne trebalo ili za crne dane” – kaže Barbara Kolar.
Što je s većinom? Onima koji su i prije poskupljenja jedva krpali kraj s krajem? U njezinom okruženju nitko se od starijih ne žali niti na mirovine, niti na poskupljenja. Ali ne zato što im je dobro, što doma imaju taj ozbiljan fond, nego…
– Mislim da su ljudi ponosni, a k tome još i svjesni da je malo onih koji žive u financijskoj lagodnosti, bili oni umirovljenici ili još uvijek dio radne populacije – priča.
Nedavno je sudjelovala u kampanji s ciljem educiranja naših seniora po pitanju sigurnosti korištenja interneta i društvenih mreža. Statistike nažalost pokazuju kako mnogi iz neznanja, a u najboljoj namjeri često ispadnu naivni pa kao takvi i okrutno prevareni, najčešće po onoj osnovi po kojoj su i najranjiviji – financijskoj. Kud malo primaju, još ih i prevare. O mirovinama, kao i svi, ne misli da su dovoljne za život.
– Još nisam čula da je netko krenuo izračunati kolika će mu biti mirovina i na kraju tog procesa zadovoljno odahnuo. Za 30, 40 godina rada, za pošteno odrađeni radni vijek… tuga je to pregolema – rekla je Barbara.
Osim s roditeljima i rodbinom koja je zašla u ozbiljne godine nema puno kontakata s ljudima starije dobi. Ali ističe da joj je neobično drago vidjeti i slušati one koji su unatoč požutjelim krsnim listovima vitalni i vispreni.
Rado poslušam ljude s iskustvom i njihove savjete
– Uostalom, moja najdraža modna ikona je Iris Apfel koja je napunila 100 godina! Osim toga, uvijek rado prepričavam jedan televizijski razgovor s akademikom Iblerom u dobi kad je imao 105 godina – u njegovim plavim očima bilo je više života nego nažalost kod mnogih trostruko mlađih – govori Barbara.
Starija populacija jako je voli. Simpatično joj je kad gledaju “Zvijezde pjevaju” pa kažu “Eee, draga naša Barbara”. Nerijetko joj se baš tako obrate i na ulici.
– Umirovljenici su, jasno, najvjerniji televizijski gledatelji pa onda rado prokomentiraju ponešto s ljudima koji im putem te kutije gotovo svakodnevno ulaze u dom. Nerijetko se dogodi i da mi priđe netko mlađi, pa zamoli možemo li se fotografirati. I taman kad pomislim “evo konačno nekog 30 ili 40-godišnjaka kojem se sviđam” dotični ispali “moja mama, ili čak baka, vas obožava”! I to je sasvim u redu – ljudi s bogatim životnim iskustvom znaju što vrijedi – smije se.
Barbara Kolar, Foto: Instagram
Odgojena je da poštuje starije, no njezina narav nikako nije takva da je slijepi poslušnik i to pod svaku cijenu. Nikad joj pozivanje na senioritet nije bilo dovoljno da prizna autoritet. No, pametne ljude s iskustvom i njihove savjete i danas rado posluša. Kao početnica podjednako je obožavala i užasavala se trenutaka kad bi joj netko iz zlatne generacije televizijskih spikera i voditelja ispravio pogrešku.
– Jednom prilikom nazvala me pokojna Helga Vlahović Brnobić kako bi me upozorila na jedan krivi naglasak koji je čula na radiju – poželjela sam si iskopati rupu i barem tjedan dana ne izaći iz nje – prisjeća se Barbara.
Da nije bilo Željke Fattorini, ni mene ne bi bilo na HRT-u
Dodaje da je cijepljena od uzora, ali kad je došla na HTV tamo je radila plejada fantastičnih ljudi koje je prije toga godinama gledala na malim ekranima. U njoj su doista izazivali strahopoštovanje. Izuzetno je cijenila, a s “povijesnim odmakom” cijeni i danas njihove savjete i volju da pomognu. Većina toga, priča, u ovom se poslu uči kroz rad, a škola pred očima javnosti može itekako biti okrutna. Pa je stoga sjajno kad imaš priliku stajati na sceni uz nekoga tko uvijek može biti oslonac jer ima milijun utakmica u nogama.
– Da nije bilo Željke Fattorini možda nikad ne bih ni došla na televiziju. Ona mi je, naime, sa suprugom bila gošća u jednoj radijskoj emisiji. Svidjela sam joj se i rekla mi je kako misli da bih bila odlična i na TV-u što je meni u tom trenutku djelovalo apsurdno jer o tome doista nisam uopće razmišljala. Međutim, bacila mi je bubu u uho, potrudila se javiti mi termin audicije za nove spikere/voditelje i danas ne mogu nego biti joj beskrajno zahvalna na tome – priča Barbara.
Danas ona ima puno utakmica u nogama, zna prepoznati, upozoriti na nešto pogrešno. Zadovoljna je odnosom mlađih kolega. Na Top radiju, gdje je u eteru radnim danima od 9 do 13 sati većina kolegica i kolega upola je mlađa od Barbare.
– Imaju silno poštovanje prema meni, srećom više profesionalno nego generacijski uvjetovano, tako da zapravo nikad nemam osjećaj kako bih im svima redom mogla biti mama. Odmah na početku uspostavili smo dogovor da me mogu pitati što žele, ali da im i ja mogu ukazivati na pogreške. Uvijek jasno dam do znanja kako je super dok prigovaram, jer ako prestanem znači da sam zaključila kako mi se ne da truditi jer im nema pomoći. Da se ne shvatimo krivo, naglašava, kad postoji i najmanji razlog za to, pohvalit ću od srca – govori.
Do njezine mirovine ima još, pa ne razmišlja, ne strepi kako će tad izgledati njezin život. opterećuje se previše razmišljanjima o budućnosti nego nastoji kvalitetno proživljavati sadašnjost. Neće, kaže, 15 godina unaprijed strepiti nad nečim što se možda nikad neće ni dogoditi! Kakva su vremena, kaže, tko zna postoji li uopće sutra, a kamoli 2035. Unatoč, dalekoj i neizvjesnoj mirovini, svoju starost zamišlja vrlo lijepo.
Barbara s Duškom Ćurlićem, Foto: HRT/Promo
– Nadam se da ću biti dovoljno zdrava, vitalna i platežno sposobna da mogu puno putovati! Voljela bih barem pola godine, ako ne i trajno živjeti na moru i baviti se nekim kreativnih hobijima koji će mi tad biti interesantni – govori.
Puna je ideja za koje će, rekla je, imati vremena tek kada ode u mirovinu. Obožava čitati, ići u kazalište, kino, na koncerte, putovati, voli pjevati, crtati i sve što se radi rukama. Svakim danom joj se čini kako sve više toga gura u tu agendu. Gomila je knjiga koje treba pročitati, možda nešto i napisati, voljela bi tad puno putovati, a doma crtati, slikati, možda se barem malo vratiti u formu sa sviranjem klavira.
Prava ljubav čeka je u staračkom domu
– Mislim da bi me veselilo i šivanje. Sigurno ću kuhati. Možda biti kakva gerijatrijska influencerica… – nabraja.
Javnost je nasmijala izjavom da će svoju pravu ljubav naći tek u staračkom domu. Ljudi, naime, često misle da je Barbara gospođa Ćurlić. I Barbara i Duško na to su oguglali, smiju se. Nazovu, priča, jednog za neki nastup i smatraju da su time sve riješili, da je drugi automatski u paketu.
– Često moramo objašnjavati da ne živimo skupa i da bi bilo dobro i ovoga drugoga nazvati – govori Barbara.
S Duškom je vodila osam sezona “Plesa sa zvijezdama”, deset sezona “Zvijezde pjevaju”, dvije “Do posljednjeg zbora”, Pula film festival, Splitske festivale, novogodišnje programe….. i još čudo gaža…. Godinama su najgledanije subote na HTV1 – njihove.
Kad završi još jedna sezona “Zvijezde pjevaju”, kad dođe vrijeme godišnjih odmora, Barbara već zna kamo će.
– Ljeto mi je istoznačno s morem, po mogućnosti s Dalmacijom. Tako da mi se i želje i planovi uvijek nekako prirodno usmjeravaju miru južnih otoka – kaže.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Željko Krznarić: “Treba političarima dati da godinu dana žive od naših mirovina”
- Mladen Bodalec: “Imaš 2.000 kuna mirovine pa dobiješ 2.100. Kakva je to pomoć?”
- Vitomira Lončar: “Potjerali su me u mirovinu sa 56 godina. Spakirala sam se i počela novi život u Kini”
- Matija Vuica: Tužno je kad su stariji primorani nasloniti se na zgradu, pružiti ruku i prositi
- Kiki Ugrina: Umjesto skrbi koju su zaslužili, stariji danas mjesecima čekaju na pretrage
- Ante Batinović: “Ljudi u mirovini nisu starci, Stonesi ‘rokaju’ u 80-ima i nitko im ne broji”
- Slavica Knežević: “U mirovinu sam uistinu nevoljko otišla, jer to je značilo manje novca”
- Vinko Kraljević: “Nije trebalo biti ovoliko ljudi koji oskudijevaju, koji su baš u siromaštvu!
- Anđa Marić: “Starijim ljudima želim ponuditi put od goleme tuge do velike sreće”
- Dado Topić: Ne znam tko će u Hrvatskoj raditi za 20 godina, da bi od tog rada živjeli i drugi
- Žarko Savić: “Briga države nije osigurati jelo u pučkoj kuhinji, nego da se normalno živi”
- Zlatko Turkalj Turki: “Kada čujem kakve mirovine ljudi primaju, tužan sam”
- Jasna Odorčić: “Nisam se bojala ni groma, ni zmija, ničega… ali mirovine se baš bojim”
- Giuliano: Čovjek koji je 35, 40 godina ostavio u nekoj firmi, apsolutno je zaslužio bolje, više
- Ivica Bubalo: “Otkako imamo državu, nema nam veće sramote od mirovina!”
- Ella Jantoš: Opleo bi me strah da razmišljam o mirovini, ni sad nisam gazda svoje sudbine
- Majerović-Stilinović: Teško je pored toliko reklama obilja gledati starije kako kopaju po kontejnerima
- Kostadinka Velkovska: “Radila sam četiri desetljeća, kakvu ste mi mirovinu dali?”
- Zdravko Šljivac: Je li uz tolike uhljebe moguće povisiti plaće pa da i mirovine budu veće?
- Ivanka Boljkovac (66): Sramota je, mirovine su tako male, a cijene su otišle nebu pod oblake
- Siniša Vuco: Političari su danas zvijezde, oni ne vide koliko siromaštvo i nepravda bole ljude
- Boris Blažinić: Društvo starijima šalje poruku “Ajde umri, da riješimo to, da nam nisi teret”
- Mario Sedmak: “Nisam nezadovoljan, ali po izračunu mirovine morat ću se puno toga odreći!”
- Jasenko Houra: Kakvi smo to ljudi kada šutke dopuštamo takav odnos prema starijima?
- Neno Belan: Niti su mirovine pravedne, niti se igra ‘fair play’ prema umirovljenicima
- Dimitrije Popović: Svi koji su pridonijeli kulturi društva, trebali bi imati bolje mirovine
- Pero Galić: “Ljudi su se toliko naradili, a država im daje 2.000 kuna mirovine. Nitko od toga ne može živjeti”
- Julijana Matanović otkrila iznos mirovine: “Nije mi neugodno to reći”
- Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna
