Banija nakon potresa: U dvije godine se malo toga promijenilo, osim kuća potrebno je obnoviti i život
Iako su prošle dvije godine od razornog potresa, na Baniji većeg pomaka u materijalnom smislu nema. Ljudi, mahom stariji i dalje žive u kontejnerima ili u svojim uništenim domovima, obnova je spora, za neke i nedostižna, a sva pomoć na leđima je volontera, donatora i humanitarnih udruga. Država, iako je skupila novac, uskoči ponekim obećanjem, energetskim dodatkom, besplatnom strujom i vožnjom vlakom, kao da ne shvaća da nije dovoljno obnoviti samo kuće, već i život u cijelosti.
Foto: Youtube screenshot
Prošle su točno dvije godine od razornih potresa na Baniji. Najprije je 28. prosinca u 6:28 ujutro potres magnitude pet stupnjeva po Richterovoj ljestvici pogodio područje nedaleko od Petrinje da bi na današnji dan u 12:28 još snažniji potres od 6,4 stupnja pogodio isto područje i razdrmao gotovo cijelu Hrvatsku, a naročito područje Sisačko-moslavačke, Krapinsko-zagorske, Karlovačke i Zagrebačke županije te Grada Zagreba. Tada je poginulo sedam osoba, a šteta je mjerena u milijardama kuna. Otada se, a ponovit ćemo, prošle su dvije godine – nije promijenilo mnogo.
Na brzinu su formirana kontejnerska naselja i podijeljene mobilne kućice u kojima većina žitelja Banije živi i dan-danas. Zašto to govorimo? Mahom je riječ o starijem stanovništvu, ljudima koji nisu navikli na život u skučenim kontejnerima, ponekad daleko od mjesta na kojima su nekoć stajali njihovi domovi. Ni tijekom ratnih razaranja nisu mislili da će jednoga dana provoditi godine u limenim “škatuljama”, a pogotovo ne pri kraju svog života. Često se u medijskom izvještavanju moglo čuti kako stariji s Banije govore da ne žele umrijeti u kontejnerima. Sjetimo se samo primjera 79-godišnjeg umirovljenika Dragana koji je sam sebi izradio lijes dok je boravio u kontejneru i čekao da mu obnove kuću.
Nažalost, to se puno puta dosad dogodilo. Ljudima koji su izgubili svoje uspomene, domove, pa i dostojanstvo, smrt njihovih bližnjih u “privremenom” smještaju je još jedan težak udarac od kojeg se teško oporaviti.
Banija je ionako, demografski gledajući, stara. Nakon sloma nekoć jake industrije, mladi su otišli u druge krajeve Hrvatske ili u inozemstvo, a stari u mirovinu. U kaotično vrijeme nakon potresa proveden je i popis stanovništva, no podatak koji možda najbolje oslikava situaciju na Baniji jest omjer između radnika i umirovljenika. Sisačko-moslavačka županija je već neko vrijeme županija s najnepovoljnijim omjerom sadašnje i bivše radne snage. Prema podacima HZMO-a za studeni, u SMŽ je zabilježeno 42.539 osiguranika, odnosno radnika te 42.999 umirovljenika, što znači da na jednog umirovljenika dolazi 0,99 radnika.
Samci prepušteni sebi i volonterima
No, na stranu statistika. Brojni ljudi u trećoj dobi žive sami, što je, već rekosmo, posljedica iseljavanja, ali i smrti njihovih bračnih partnera. Mnoge priče s Banije su tužne. Neki su zaseoci toliko nepristupačni da i volonteri koji donose hranu i druge potrepštine ondje rijetko zalaze. Nekih nema ni na karti. Za neke su volonteri prvi puta čuli tek kad su ušli u njih. A ondje su se suočili s pričama, tužnim životnim sudbinama, s kakvima se vjerojatno više nikad neće susresti.
Pisali smo o 88-godišnjoj Ankici Zorić iz okolice Gline, koja živi sama u mračnoj kući te ne jede meso i povrće. Ne zato što joj zdravlje ne dopušta, već zato što nema novca. Živi od 1.400 kuna mirovine, čime kupuje kruh i marmeladu. Ako kupi jogurt, neće joj ostati dovoljno za mlijeko. O kupnji drva za zimu da i ne govorimo.
Slična životna sudbina zadesila je i njenog vršnjaka Stanka Samca, također iz okolice Gline. Preživljava u porušenoj kući s 1.000 kuna mirovine, na jednom obroku kojeg mu donose iz Stožera za sanaciju posljedica potresa. Niti on ljetos nije nikako mogao skupiti dovoljno novca za drva.
U Luščanima pored Petrinje živi 95-godišnja Milka Miljević, zajedno sa svojim 73-godišnjim sinom. Njihova je kuća dvije godine starija od Milke, koja se razveselila kad su joj prije Božića na vrata pokucali volonteri jedne humanitarne udruge i donijeli hrane i kućanskih potrepština.
I zaista, da nema volontera, tko zna što bi ti ljudi i dalje proživljavali. Osim što donose hranu i skupljaju novac, volonteri ponekad naprave i velike akcije. Tako je zahvaljujući humanitarnoj akciji “Ljudi za ljude”, o kojoj smo također pisali, prikupljeno 170.000 kuna kojima je za 70 obitelji osigurana dovoljna količina drva za ogrjev, a osam obitelji je dobilo i nove peći.
Pomoć stiže sa svih strana. Gerontodomaćice iz Petrinje brinu o starijima u tom gradu i okolici. Priključio se i Sindikat umirovljenika Hrvatske, donacijom kojom je trima obiteljima barem djelomično poboljšan njihov privremeni smještaj.
Obećanje ludom radovanje?
A što radi država? Iako su odmah nakon potresa svi zazivali upravo pomoć vlasti, a iz Banskih dvora su se velikodušno ponudili, napravili poseban zakon o obnovi, formirali fond i skupili milijarde eura iz fondova Europske unije, na Baniji se nisu puno pomakli. Nedavno su se pohvalili kako su dovršili nekonstrukcijsku obnovu na tisućama kuća, no izgradili su ih svega šest. To naravno ne znači da je samo tih šest kuća izgrađeno u posljednje dvije godine, no puno brži tempo su uhvatili volonteri i donatori iz zemlje i inozemstva.
Krajem kolovoza pisali smo o umirovljeničkoj obitelji iz Lekenika kojima nitko do tog trenutka nije pregledao kuću oštećenu u potresu. Danas.hr donosi priču o Katici Galijan iz Graberja, koja je sama odlučila platiti obnovu dimnjaka nakon potresa. Mirovina joj je oko 2.000 kuna, a obnova dimnjaka je košta 7.500. Njenoj susjedi država gradi kuću, no ona tvrdi da to ide toliko sporo da se više i ne sjeća kad su radovi počeli.
Obnovu će, kako se nagađa, preuzeti i treći ministar graditeljstva. Neki su bijesni što će u zgradama koje gradi država, stanovi ostati u državnom, a ne u njihovom vlasništvu, zbog čega ispada da će biti podstanari ili u dugotrajnom privremenom smještaju. I dok se figure u resorima mijenjaju, stvari za većinu na Baniji ostaju iste.
Iako će država isplatiti energetske dodatke i naknade za ljude koji su do dana današnjeg ostali u kontejnerima te im osigurati besplatnu struju, TV pretplatu, vožnju vlakom i autocestom za sljedećih šest mjeseci – to nije dovoljno. Možda se u sljedeće dvije godine obnova i ubrza, kako to repetitivno obećavaju, no mnogi stariji žitelji Banije neće dočekati taj tračak sreće. Ministar Piletić dijeli ugovore za projekt Zaželi i obećava više mirovine, no pitanje je tko će i koliko u Sisku, Glini, Petrinji i svim drugim manjim mjestima dobiti. Na Baniji, nažalost, neće biti dovoljno obnoviti samo kuće. Trebat će obnoviti i život.
