Baka Mara sama na Žumberku: 97-godišnjakinja jedina je stanovnica Tihočaja, o budućnosti ne razmišlja, a mirovine – nema
Mara Gvozdanović ima 97 godina i jedina je stanovnica žumberačkog sela Tihočaj. Društvo joj prave mačke i goveda s okolnih pašnjaka. Tvrdi da čeka da je Bog pozove k sebi i da ne razmišlja o budućnosti. Ne strahuje ni živjeti sama, jer, kako kaže, nema novca ni mirovine. Tajnu svoje dugovječnosti u ovako surovim uvjetima nije otkrila.
97-godišnja Mara Gvozdanović jedina je stanovnica sela Tihočaj na Žumberku. | Foto: Screenshot: YouTube/Agroklub
Iako zima djeluje idilično, pogotovo kad napada pola metra snijega kao na Žumberku, život zapravo postaje teži, pogotovo onima koji su u ozbiljnim godinama i sami. Tako je i 97-godišnjoj Mari Gvozdanović, jedinoj stanovnici Tihočaja, sela na žumberačkim obroncima. Osim nje, u selu s devet kuća, može se naći i nekoliko mačaka. Na popisu stanovništva 2011. godine, baka Mara je imala troje susjeda. Međutim, njih više nema.
– To vam je tako kad živite dugo. Moji susjedi su umrli, a njihova djeca otišla su u gradove ili izvan zemlje. A što će drugo?! Ovdje nemaju što raditi, jedino da se bave poljoprivredom, ali to u današnje vrijeme ljudi baš ne vole raditi. Mi smo se prije samo time bavili. Joj, kad se sjetim koliko smo se naradili. Mi smo bili težaci, sve smo sami stvarali, imali smo težak život. Nisam mislila da će me Bog pustiti toliko dugo da živim, ali što se može?! Bez njegova poziva ne mogu sama ići. Sjedim ovdje i čekam kad će mi doći, govori Mara Gvozdanović za 24sata.
Ne razmišlja o budućnosti
Još uvijek je vitalna i lucidna. Sama kuha, kreće se, iako zimi ne izlazi iz kuće da ne bi negdje pala. Ljeti, pak, sama obrađuje svoj vrt. Ide rano spavati, ali kaže da ne sanja.
– Cijelu noć razmišljam što sam sve prošla u životu. Ja vam ne razmišljam više o budućnosti, to za mene više ne postoji, samo o prošlosti, govori ona.
U posjet joj svakog vikenda stigne unuk s vodom i potrepštinama. Nadživjela je i svog supruga i dvoje djece pa ovisi isključivo o njegovoj pomoći. Ponekad joj dođe i jedna od sestara, ali i veterinar koji se brine za japanska goveda koja je ondje, po pisanjima Agrokluba, još prije nekoliko godina doveo poduzetnik Davorin Štetner.
– Prije sam išla pješke u Zagreb kod svojih sestara, uzela bih komad kruha i vodu te hodala do njih. Sad ne mogu. Imala sam četiri sestre i četiri brata. Jedan mi je brat živ i sestre, ali su one stare, jedna dođe nekad pa nam bude lijepo, ali bude kratko. Imam i drugog unuka, ali on je u Njemačkoj, objasnila je.
Tajna dugovječnosti ostaje skrivena
Tajnu svoje dugovječnosti u pomalo surovim uvjetima, poput onih u Lici o kojima smo nedavno pisali, nije otkrila. No, zato je ispričala kako se ne boji živjeti sama na planini.
– Ma kakvi, što ću se bojati? Ja novca nemam, nemam penzije, a i stara sam. Što će meni biti, što bi meni uzeli?, objašnjava baka Mara.
Počastila je svoje rijetke goste rakijom, no oni su joj se zahvalili zbog napornog puta natrag u nizinu. Stoga ih je ispratila posebnom porukom.
– Dođite mi opet, ali brzo. Ne znam kad će stići poziv od Boga, poručila im je baka Mara.
