Ankici (73) fotografija je promijenila život: ‘Bavit ću se time dok će mi ruke moći držati aparat’
Siščanka Ankica Magačić (73) u mirovini je gotovo slučajno otkrila fotografiju koja je postala njezin život unatoč bolestima i ograničenjima. Bila je uporna, educirala se, talentom hvatala kadrove poput profesionalca, da bi danas iza sebe imala već nekoliko samostalnih i puno zajedničkih izložaba. Ova skromna umirovljenica živi za osjetljive skupine društva, neizmjerno voli ljude i prirodu, a pomaže i volontiranjem. Sve se to zrcali u njezinim djelima. Fotografijom će se, kaže, baviti sve dok će joj ruke moći držati fotoaparat.
Ankici Magačić fotografija je promijenila život u mirovini | Privatna arhiva
Mirniji život bez stresa priželjkivala je danas 73-godišnja umirovljenica Ankica Magačić. Odlaskom u mirovinu, u kojoj je već dugo, dobila je što je tražila. Ipak, nije mirovala. U početku se posvetila dobrosusjedskoj pomoći, ali rastanci za dragim osobama su joj bili jako teški. Nakon toga se zbližila s grupom žena kojima je u fokusu bila fotografija u sklopu aktivnosti sisačke Narodne knjižnice i čitaonice. Ankici je to otvorilo vrata u jedan sasvim novi svijet, svijet u kojem danas radi fotografije koje oduzimaju dah.
‘Kada odeš u mirovinu, život ti se promijeni sto posto’
Fotografija umirovljenice Ankice se ne bi posramio ni profesionalac, a sve je počelo s jednim malim kompaktnim fotoaparatom koji je dobila na poklon. Priča o ovoj umirovljenici bila je jedna od prvih koje smo objavili ovdje na portalu Mirovina.hr još 2017. godine pa nas je zanimalo koliko se toga otada promijenilo.
– Kada odeš u mirovinu, život ti se promjeni sto posto. Imaš viška vremena, a primanja su manja. Prva mirovina mi je bila 1.008 kuna, da bi sada iznosila 415 eura. Suprugova je nešto veća, tako da živimo solidno. Nikada nismo živjeli raskošno, nismo išli na kave, na večere, kupovali brendiranu odjeću… Prodali smo auto, jer smo oboje shvatili da nam nije potreban, govori skromna Ankica.
Fotografija je posve promijenila njezin život. Donijela joj želju za učenjem, a uz informatičku obuku, počela je i njezina, kako sama kaže, fotografska karijera. Do sada je već imala nekoliko samostalnih izložaba te jako puno onih zajedničkih. Članica je Foto Kluba Sisak, a osim toga i volontira u sisačkom Volonterskom centru. Premda je zdravlje ne služi baš najbolje, koliko može odrađuje i snimanja raznih gradskih zbivanja.
Pomaganje i druženje kao lijek za sve bolesti
– To prijateljstvo, uzajamno pomaganje i druženje čini me sretnom pa sve bolesti i ograničenja koja sa 73 godine imam, nestanu, kaže Ankica.
Motive za snimanje ipak najradije pronalazi u svojoj okolini. Kako živi u prigradskom naselju Caprag, gdje su nekada punom parom radili pogoni Željezare Sisak, voli snimati obližnju čarobnu Caprašku šumu, jezerce, ali i život središta grada i njegove velebne tržnice.
– Na kraju to je dokument vremena, to se događa danas i već sutra dogodit će se nova slika i nova fotografija. Posebno me veseli snimati našu tržnicu i njezin šušur, boje i bogatstvo, iako više nema onih dragih bakica s malo povrća i pokojim jajetom, a koje su mi bile posebno drage. Volim snimati portrete, posebno staraca i djece i ranjivih skupina ljudi, kaže ova plemenita sisačka umirovljenica.
‘Fotografijom ću se baviti sve dok ruke mogu držati’
Premda se otežano kreće, kada je vani, fotoaparat je uvijek u torbi pa kada ugleda nešto zanimljivo, to odmah i zabilježi. Radove koji su doista veličanstveni, planira i dalje izlagati u okviru Foto kluba, a možda se, kaže, odluči i na zadnju samostalnu izložbu.
– Posebno veseli kada ti fotografija prođe na natječaju koji se pojavi u našoj okolici. Mislim da ću se baviti fotografijom sve dok mi ruke budu mogle držati fotoaparat, jer svaki kadar koji snimim onako kako sam htjela silno me veseli, zaključuje Ankica Magačić koja po svom optimizmu i ustrajnosti može poslužiti kao primjer svojoj generaciji.
Kako izgledaju Ankičine fotografije, pogledajte u galeriji ispod teksta.
