Alen Vitasović: Gledam umirovljenike kako bez sjaja u očima piju kave. Uništila ih je država
Začetnik “ča” vala često na pulskoj tržnici popriča sa starijim ljudima. Kaže da se puno stvari od njih može naučiti. Svaki od njih ima svoje iskustvo i od svakog nešto pokupi. Životno, ljudski… Žao mu je da su tako obespravljeni, da ih država ne cijeni. Njegov otac ima 2.000 kuna mirovine. Mama također, pa zato i radi honorarno.
“Ja ne moren više tako, ja ne moren bez nje, ja san bolan, ja san munjen, nek me uzme vrag ko ne” stihovi su kojima će se svaki umirovljenik našaliti s vlastitom mirovinom. Ljubavnom baladom, megahitom Alena Vitasovića iz 1993., danas pokazuju kako se osjećaju.
– U našoj se državi umirovljenici ne cijene. Pokradeni su. Cijeli život su radili, a imaju smiješno male mirovine i to nije u redu – podržava ih i Alen Vitasović.
Začetniku ča vala stariji su ljudi jako važni. Odgojen je tako da cijeni i poštuje starije. Od malih nogu, roditelji su mu ukazivali, naglašavali koliko je važno iskazati im poštovanje, svakog starijeg čovjeka pozdraviti.
– U to doba stariji su mi bili i oni od 30. Danas se, sa svojih 54 godine, osjećam relativno mlad, ali i dalje prvi pozdravljam – priča Alen.
Pamti susjede, prijatelje svojih roditelja koji ga i danas smatraju pristojno odgojenim dečkom. Načela usađenih u djetinjstvu drži se i danas. Ima širok krug prijatelja, od mladih do starih.
– U Puli često budem na tržnici, tamo su umirovljenici s kojima popričam o svemu. Puno stvari se od tih ljudi može naučiti. Svaki od njih ima svoje iskustvo i od svakog nešto pokupim. Životno, ljudski… Žao mi je da su tako obespravljeni, da ih država ne cijeni – govori Vitasović.
Iako su mu se u mladosti neki od njih činili čangrizavi, dosadni… danas razmišlja drugačije. Kao mladić nije shvaćao da su stariji ljudi svašta prošli u životu, namučili se, naradili, napatili… i da je sve to ostavilo tragove.
Mislio sam da nikad neću pričati, kamoli raditi s ‘velikima’
– Sad, kad i ja imam 54 godine, razumijem sve to. S godinama se stekne neka mudrost, suosjećanje… pa ih i ja danas puno bolje shvaćam – rekao je Alen.
Odnos prema starijima, usađen od malih nogu, pokazao je i ulaskom na estradu. Mislio je da nikad neće dobiti priliku razgovarati, kamoli raditi, sa skladateljima poput Zdenka Runjića, Đorđa Novkovića, Rajka Dujmića, Zrinka Tutića, Tončija Huljića… Uspio je! Sa svima njima uvijek je bio u dobrim odnosima i bez obzira na status velike zvijezde, odnosio se prema njima s maksimalnim poštovanjem.
– Kad sam ih sve upoznao, shvatio sam da su još veći nego su prije toga bili u mojim očima. Zdenko Runjić mi je obilježio karijeru. Na njegovim “Melodijama hrvatskog Jadrana” 1995. osvojio sam Grand Prix pjesmom “Bura”… – govori Alen.
Pjesma je te 1995. bila najveći hit zabavne glazbe, a objavio ju je na albumu “Svi festivali”. Imao je 27 godina kad ju je pjevao kao najveća zvijezda, no taj status mu nikad nije lupio u glavu. I dalje se po Puli družio s istim prijateljima, čavrljao na pulskoj tržnici s dragim ljudima. Uvažavao je svaki savjet iskusnijih kolega, i zapravo tek tad počeo shvaćati tajnu uspjeha.
– Kad sam bio mlađi mislio sam da sam frajer, a u to vrijeme još nisam bio ni popularan. Pjevao sam posvuda po Europi, svijetu i mislio da sam faca. Dok nisam shvatio koliko toga treba proći, koliko toga napraviti da postaneš faca poput ovih velikana, da stvoriš takav opus – priča.
Veseli ga što mladost danas većinom traži njegov savjet i s pažnjom ga slušaju. Treba im njegovo iskustvo jer, iako to ne može prihvatiti, ipak je znatno stariji od njih. Nakon godina rada shvate da je jako teško izdržati glazbenički način života i kvalitetnu glazbu.
– U diskografiji sam kao pjevač prisutan 30 godina, a više od 40 sam na pozornici. Kontinuitet i trajanje su važni, a ne od sebe napraviti bljesak koji traje godinu dana, a poslije te nema nigdje – smatra Vitasović.
Drago mu je što su oni koji se prave važni i misle “Što priča ovaj stari Vitasović…” u manjini. Mladost danas poštuje njegov opus i iskustvo, ali ima i onih koji se bahate, misle da su face jer su se, govori Alen, jednom pojavili na televiziji u nekom showu.
Danas kad završi show, završi i karijera ‘zvijezde’
– Za mjesec dana nitko više neće znati za njega, nije snimio ni jednu pjesmu, nema album… Gotov show, gotova i njegova priča – kaže Vitasović.
U njegovoj su publici ljudi svih generacija. Nekad je, priča, pjevao vršnjakinjama, danas su one mame pa na njegove koncerte dolaze sa svojim kćerima. Starijih ljudi nema često na njegovim svirkama. Samo kad su neke ljetne večeri, fešte vani, onda ih bude.
– Mogu se pohvaliti da od male djece do onih najstarijih svi prihvaćaju moje pjesme. Većinom nastupam kasno, i meni je veliki problem početi pjevati u jedan iza ponoći. Starijih ljudi nema u diskotekama i klubovima, posebice ne u to doba – priča Alen.
Ljut je, tužan i ogorčen kad vidi kakve mirovine primaju. Njegov otac ima 2.000 kuna, mama također. Još je, govori Alen, relativno zdrava pa dva puta tjedno radi honorarno. Jako im je teško.
– Viđam svakodnevno u Puli ljude, psihički i financijski uništene. Piju kavice, a nema sjaja u očima. Država ih je uništila. Ni ja dvije godine nisam ništa zaradio zbog korone. Nikome nije lako – kaže.
Tijekom pandemije, a posebice lockdowna, snimio je 15 novih pjesama. Žao mu je da se slabo vide na televiziji. “Oštarije su mi zaprli” pjesma je koja je dobro prošla, a Vitasović kaže kako nikad toliko nije snimao kao zadnje dvije godine. Družio se s prijateljima, uživao u boćanju, malom nogometu, razgovorima s djecom… O drugom poslu nije razmišljao.
Jako mi fali pozornica, dvije godine nisam se na nju popeo
– Na pozornici sam od kad sam živ, drugo ne znam raditi. Očekujem da brzo počnem raditi posao koji mi je oduzet. Ne želim u ovim godinama fušariti, tražiti novi posao po firmama – kaže.
O mirovini ne razmišlja, jer glazbenici nikad ni ne idu u mirovinu. Glazba je, ističe, njihov život. Pjevači, govori, nemaju klasično radno vrijeme od 9 do 17. Ne razmišljaju na način “Jedva čekam mirovinu, pa ću biti doma, ići na kavicu, malo se baviti vrtom…”
– Mi se ne damo s pozornice, strastveni smo prema glazbi. Ako nam oduzmeš pozornicu, kao da si nam dio tijela otkinuo. Psihički me to ubija i ne mogu doći k sebi. Čak ne toliko radi zarade, nego zbog publike, atmosfere, adrenalina… to mi jako fali. Dok me zdravlje služi, bit ću na pozornici, makar u nekoj konobici, taverni, one man bend, samo da se pjeva i svira. Od svega ovoga više sam moralno pao, nego financijski. Čekam da se ovo smiri i da počnem pjevati – govori.
Dodaje kako nije siguran zna li više pjevati, kako će se ponašati na pozornici. Trebat će se, priča, uhodati. Prije korone imao je lijep period, svugdje ga je bilo. Sad se osjeća kao da ide u novi početak, a nije, smatra, više u godinama da luduje na pozornici.
– Snaći ću se, iskusan sam ja. Djeca su mi završila školu, postavio sam ih na noge, sin radi, sad će i kćer. Sad trebam malo misliti na sebe, pomoći roditeljima, iako oni više meni pomažu nego ja njima. To je žalosno – kaže.
Život nakon 65-e ga ne plaši. Više se boji svega što se radi našoj djeci. On je svoje napravio, njegovi roditelji također.
– Strah me zbog svega što gledamo u školama, došla je ta bolest i svašta se događa. Za njih se bojim, ne za sebe. Dokle god me zdravlje služi ja ću pjevati, sviruckati… – završava Vitasović.
Više životnih priča poznatih ‘umirovljenika’:
- Branko Schmidt: Da se duboko posramiš kad vidiš iznose mirovina i zapitaš kamo idemo
- Vicko Budilica: Zašto država svakome od nas ne bi davala 5000 kuna ama baš svaki mjesec?
- Ronald Braus: Za život bi mirovina morala biti barem 5000 kuna, to malo ljudi danas ima
- Stephan Lupino: Rado darujem starije, teško mi je gledati ih kako se muče, zaslužili su bolje
- Seid Memić Vajta: Više ni zlatna ribica ne može pomoći niti mladima niti umirovljenicima
- Slaven Knezović: “Otkad znam za sebe umirovljenici jedva krpaju kraj s krajem”
Vlasta Ramljak: Zaboli me srce kad vidim da stariji skupljaju povrće koje ostane na tržnici - Stanko Šarić: Nadam se dobrom zdravlju i radu do kraja, jer od mirovine je nemoguće živjeti
- Marina Tomašević: “Kada vidim kako vlast tretira naše starije, obuzmu me tuga i bijes”
- Đelo Hadžiselimović: “Odabrao sam užitak, mir, poljoprivredu i svoje maslinovo ulje”
- Hus: Visina mirovina odraz je sposobnosti političara, znaju dati sebi, ali ne i ljudima
- Dalibor Petko: Volim slušati kako su živjeli Brega, Čola, Kalember… ali im ne zavidim
- Zoran Vakula: “Mirovinu priželjkujem već sad i nadam se uživanju u njoj bez dodatnog rada”
- Piko Stančić: “Ljudi su radom zaslužili barem tri puta veće mirovine”
- Zdenka Kovačiček: “Nisam si nikada dozvolila da me emocije pokopaju, radije ja pokopam njih”
- Denis Latin: Odnos prema umirovljenicima pokazuje odnos društva prema radu i stvaranju
- Matija Prskalo: “Ženi koja je prije 50 godina umjesto lošeg braka odabrala ljubav, dala bih medalju za hrabrost”
- Suzana Mančić: Raduje me biti umirovljenica, želim i u starosti biti njegovana i dotjerana
- Antun Ponoš: “Ne mogu okrenuti glavu od ljudi u potrebi, posebice ne od onih starijih”
- Mladen Burnać: Tata ima 86 godina, slab je i bolestan. Kako bi od mirovine preživio da nije sa mnom?
- Duško Ćurlić: Teško je dati savjet u zemlji koja ima barem milijun različitih ‘stručnjaka’
- Daniela Trbović: Mama je imala moždani udar pa sam usavršila njegu teških bolesnika
- Šajeta: “Divim se energiji starijih ljudi, moja baka je do zadnjeg dana pričala o seksu”
- Zuhra: Uzrujam se kad vidim da su političari sebi dali 15 puta veće mirovine nego drugima
- Edo Vujić: U mirovini imam vremena na pretek, ali nedostaje mi osjećaj užurbanosti
- Đuka Čaić: Umjetnici ne poznaju pojmove nerad ili mirovina, rade dok ih ljube muze i bogovi
- Ivica Propadalo: Nikako da i mene pozovu na cijepljenje, valjda to znači da sam još mlad
- Gangster (68): “Hrvatice se ne bi udavale ni rađale prije 50-e pa im žene moram tražiti vani”
- Oliver Mlakar: Sad su bolnice manje pune, a kad sve završi imat ćemo pune ludnice!
- Alfi Kabiljo (85): Pandemija ga nije zaustavila, napisao pjesme za Radojku Šverko i Đanija Stipaničeva
- Vojo Šiljak: Radije se šalim nego žalim na život nas umirovljenika
- Alen Islamović: “Povisio bih mirovine za 1.000 do 2.000 kuna, jer standard umirovljenika je na dnu”
- Siniša Škarica (75) stvorio je mnoge zvijezde, a ne staje ni u mirovini
- Šima Jovanovac: Plače mi se na oglase poput „Mijenjam harmoniku za pet metara drva“
- Danko Ljuština: Mirovine su uvredljive, ali ima ljudi koji su prošli i gore od mene
- Darko Domijan: Često razmišljam o tome što ću kad dođe kraj mom radnom vijeku
- Pero Juričić: “O mirovini se treba razmišljati unaprijed i stavljati dio primanja sa strane”
- Ljudevit Grgurić Grga: “Umirovljenici su skupina ljudi koje Hrvatska ne voli”
- Zoran Škugor: “Ljudi u mirovini nikomu više ne trebaju, osjećaju se kao višak”
- Davor Radolfi: “Korona me je usporila, ali ne i natjerala da živim kao umirovljenik”
- Jurica Popović: “U poznim godinama ljudi bi trebali imati mir, a živimo u vrijeme strahova i depresija”
- Željko Krušlin Kruška: “Onaj tko živi samo od mirovine, umire od gladi”
- Nenad Ninčević: “Ne želim u mirovinu koja se bliži, pjesme ću pisati i sa 70 godina”
- Darko Janeš: “Nisam mogao dočekati da odem u mirovinu, bio sam najsretniji na svijetu”
- Elio Pisak (67): “Vidim svjetlo na kraju tunela i korona nam neće ukrasti Božić”
- Ćiro Blažević: “Znam kako je umirovljenicima, i ja sam nekada kopao po tuđim kontejnerima”
- Goran Grgić (55): “Ni u mirovini mi neće biti teško ustajati u pet i odlaziti na snimanja”
- Kumpić iz Smogovaca: Borio sam se da od Hrvatske napravimo malu Švicarsku, a ljudi moraju živjeti s 1.300 kuna