Ako se pita Ivana Katalinića, samo medalja dolazi u obzir: ‘Napravili smo čudo, drži nas nacionalni naboj’
Proslavljeni vratar i trener Hajduka i član Ćirinog stožera na SP-u 1998., Ivan Katalinić tvrdi da su Vatreni učinili čudo s obzirom na to koliko ih svi podcjenjuju. Istaknuo je da njihov uspjeh ovisi i o protivniku, u ovom slučaju Argentini, ali i da su u dobroj formi. Od Modrića i društva očekuje ulazak u finale i medalju.
Ivan Katalinić | Foto: Screenshot: YouTube/Ozren Marsic
Iako su im samo rijetki davali šanse, Vatreni su u dramatičnom raspucavanju jedanaestaraca preko peterostrukog svjetskog prvaka, Brazila stigli do polufinala gdje ih čeka još jedan južnoamerički nogometni gigant – Argentina. Izbornik Zlatko Dalić rekao je da za njih prvenstvo tek sad počinje, jer se stvari gledaju upravo od te utakmice. No, ako pitate proslavljenog vratara Hajduka i Southamptona, a kasnije i trenera, 71-godišnjeg Ivana Katalinića, broji se samo medalja.
– Mislim da smo jedno čudo napravili, znajući da nismo bili favoriti, da su svi stavljali na Brazil, Španjolsku i Njemačku. Oni su svi ispali, tako da je sad za očekivati da mi dođemo u finale, pa onda što bude, odmah je kratko i jasno prognozirao Katalinić što očekuje od Hrvatske.
U svjetskim medijima, pa tako i u dijelu hrvatskih, piše kako je ovo Svjetsko prvenstvo posljednja prilika da Lionel Messi donese trofej u Argentinu, kao da zaboravljamo da je ista situacija s našim Lukom Modrićem. Istu stvar je primijetio i Katalinić, istaknuvši da nam, sasvim podcjenjivački, nitko nikada, pa ni sada, nije davao ozbiljne šanse. Kao pomoćnik, odnosno trener vratara Vatrenih u eri Ćire Blaževića, “Kate” zna kako je to biti na velikom natjecanju i ostvariti još veći rezultat.
Nacionalni naboj nije izblijedio
Često se u posljednje vrijeme naglašava zajedništvo momčadi. Bilo ga je i u Francuskoj 1998., kaže Katalinić, dodajući da nacionalni naboj otad nije izblijedio.
– Mislim da nas sve to drži, a kad jedna tako mala država osvoji najprije broncu, pa srebro, a sad je opet u prilici da osvoji medalju, onda se svi zapitaju kako to da jedna tako mala zemlja napravi čudo. Mi smo prošli kroz puste ratove, ne samo mi, nego generacijski kad gledamo, puno ljudi i znamo što se događa kad nas netko podcijeni. Izgleda da su nas podcijenili i na ovim utakmicama, nisu nam nikad davali nimalo šanse, gledajući pisanja vanjskih medija. Nismo ni sada, kad smo prošli u zadnja četiri, nekakvi favoriti za osvajanje medalje. Mislim da je to podcjenjivanje, jer je Hrvatska imala najbolje rezultate u zadnje četiri godine, ustvrdio je Katalinić.
Uz to, velika je motivacija igrati SP, kojeg gledaju milijarde ljudi. Tako se i pronosi glas o maloj državi velikih mogućnosti koja leži negdje u Europi i zove se Hrvatska. Znamo da stranci od starijih igrača znaju za Davora Šukera, nešto bolji poznavatelji i za Roberta Prosinečkog i Zvonimira Bobana, a danas uglavnom za Luku Modrića. No, sve ih više, iz utakmice u utakmicu zna za Joška Gvardiola i Dominika Livakovića. Zna Katalinić kako je biti u koži ovog potonjeg.
– Nešto slično se dogodilo s Ladićem ’98., kad su svi govorili da je problem što vratar je iz hrvatske lige. Livaković je pokazao svu svoju kvalitetu i kroz Ligu prvaka, koju Dinamo igra i ima odlične rezultate. Međutim, ne možete očekivati da Livaković svaku utakmicu bude najbolji. Kao i centarforovi; kad oni promaše onda im se to ne gleda toliko kao vratarima, kojima sve nabrajaju. Livaković je izrastao u vrhunskog golmana i ako budemo išli do kraja, ako budemo u finalu, onda bi mogao biti proglašen najboljim golmanom SP-a, uvjeren je “Kate”.
Danas je sve otvoreno
On je jedan od rijetkih koji su u ono vrijeme, a govorimo o osamdesetima, svoju nogometnu karijeru nastavio u Engleskoj. Proveo je tri i pol godine u Southamptonu i tako postao prvi hrvatski vratar na Otoku. Bio je Katalinić u svoje vrijeme osebujan i po tome što je bio prvi na ovim prostorima sa žutim dresom. Ipak, kaže da je nogometni život generalno tada bio puno drukčiji od današnjeg.
– Kako sam igrao za reprezentaciju, dobio sam šansu da odem u Englesku, kad nitko nije mislio da se moglo otići u Englesku i braniti. Ja sam ipak otišao i ostao sam tri i pol godine i poslije se vratio u Hajduk. Danas je puno lakše otkako se Europska unija počela otvarati, kad su svi počeli ići oko Europe i igrati gdje ih je volja, tako je došao i naš red. Naravno da je interes postao veći, jer su prije sve zemlje bile zatvorene u sebe. Danas je Europa otvorena i ima 500 milijuna ljudi, velik se novac okreće, veliki su sponzori, TV prava i normalno je da su ovako velike cifre za transfere. Kad sam došao u Englesku, onda sam tek vidio što su sponzori. Dva-tri sponzora ti daju novac da nosiš njihove rukavice i kopačke. Sad je to otišlo puno dalje, nekoć su bile samo rukavice i kopačke. Kad sam igrao za reprezentaciju Jugoslavije, dobivao sam novac od Pume. Mogao si birati – Adidas ili Puma. Nije onda bilo toga puno pa su igrači birali onoga tko bi im dao više novca. Međutim, sve je to naraslo, kao i transferi, sav je taj novac narastao na godišnjoj bazi. Sad igraš u kopačkama koje oni proizvode kako ti želiš. S dresovima je ista stvar. Koliko ekipe danas mijenjaju dresove, da bi dobivale novac, objašnjava Katalinić.
Drugačije je sve, pa tako i navijači, drži legenda splitskog Hajduka. Kaže kako se nekad više navijalo, dok se danas više – pokazuje.
– Mislim da su bili prije pravi navijača. Danas ih isto ima, međutim ima puno više ljudi koji samo dođu vidjeti, doživjeti atmosferu i navijanje. Prije je bilo ljudi koji su znali nogomet. Dolazili su na treninge pa su gledali. Danas mislim da ljudi manje znaju taj sportski dio. Mislim da je to više šminka, da objavim da sam na stadionu, da gledam utakmicu. Puno ljudi dolazi zbog atmosfere i navijanja, spremni su izdvojiti novac da samo dožive kako je to na utakmici, smatra on.
‘Mogu biti sretan što sam bio u nogometu’
Za razliku od Ilije Lončarevića ili Branka Ivankovića, više nije aktivan u nogometu. Doduše, sport nije zapostavio jer svaki dan nađe vremena za balote. Ipak, kaže da mu je bilo teško priviknuti se na mirovinu.
– Treba se za sve pripremiti, kao poslije igračke karijere da bi postali trener. Tako sam i ja bio, igrao sam do 35.-36. godine i trebalo se prebaciti. Na vrijeme sam završio trenersku školu i krenuo u te vode. Isto tako i u mirovinu kad sam išao sa 65 godina, mogao sam još raditi, ali nisam želio. Došla su drukčija razmišljanja, od igrača, rukovodstava klubova i rekao sam da mi to ne treba. Prvu godinu je bilo najgore da se naviknem, ali kasnije sam se snašao i sad mi je to sve normalno, tvrdi Katalinić kao da savjetuje sve buduće umirovljenike.
Na balotama se druži i sa starijima i s mlađima, pa zna probleme i jednih i drugih. Oni se kod svih, a naročito kod umirovljenika, vrte oko novca.
– Znate kako je danas. Svatko ima problema s tim. Umirovljenici imaju male mirovine. Ja mogu biti sretan što sam bio u nogometu, pa sam ostavio sa strane, za starije dane, ali izuzetno je teško ljudima koji imaju mirovinu dvije do tri tisuće kuna. Ispod 1.000 eura je sve danas malo, ustvrdio je.
Netko će slaviti, a netko…
Veliki nogometni show u Katru polako se približava kraju. Katalinić je napomenuo da Hrvatska ne ovisi samo o sebi, već i o tome što protivnik radi. Argentina je svakako težak protivnik, no, uvjeren je “mi smo u dobroj formi, dobro guramo i očekujem da ćemo osvojiti medalju”.
To bi moglo razveseliti hrvatsku zajednicu u Argentini, koja broji oko 300.000 Hrvata te je naša najbrojnija zajednica u obje Amerike. Već smo pisali o navijačici Hrvatske, koja ne propušta nijednu utakmicu i kojoj se ispunila želja da se ove dvije reprezentacije nađu u polufinalu (kad je već tako moralo biti), a znamo i koliko je domaće stanovništvo temperamentno, čak i u starijoj dobi.
