Zdravstvu nedostaje 11 milijardi? Mirovinskom sustavu nedostaje 20 pa nema drame
Hrvatska će zbog dugova u zdravstvenom sustavu u drugi rebalans proračuna ove godine. Ukupni dug zdravstva iznosi 11 milijardi kuna, a stvari se hitno moraju riješiti jer su veledrogerije obustavile isporuku lijekova bolnicama. U istoj državi imamo i mirovinski sustav koji također generira puno veću “rupu”, iako se na nju toliko ne obaziremo. Za isplatu mirovina godišnje nam treba preko 40 milijardi kuna, a iz doprinosa se prikupi dvostruko manje. Pitali smo stručnjake jesu li ta dva duga usporediva i zašto toliko drame oko dugova u zdravstvu, ako rupu u mirovinskom sustavu svake godine krpamo s 20 milijardi kuna iz proračuna.
Foto: Unsplash
Na prošlotjednoj sjednici saborskog Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku mogle su se čuti korisne informacije o stanju hrvatskog zdravstva. Povod su bili dugovi – usred pandemije veledrogerije obustavljaju isporuku lijekova pojedinim bolnicama, a Vlada vrlo brzo odgovara s novim rebalansom proračuna koji bi trebao osigurati nešto manje od 2 milijarde kuna za veledrogerije.
Tako smo na saborskom Odboru za zdravstvo, na kojem su bili prisutni ministri Vili Beroš i Zdravko Marić, mogli čuti kako je ukupni dug zdravstva oko 11 milijardi kuna. Kako postoje doprinosi za zdravstvo (od kojih bi zdravstvo trebalo živjeti), tako postoje i doprinosi za mirovinsko osiguranje (od kojih bi umirovljenici trebali živjeti). Oba se sustava financiraju iz doprinosa, ali izgleda da doprinosi jednostavno nisu dovoljni.
Mirovinski sustav je malo skuplji i veći, pa su i eventualne rupe veće nego u zdravstvu. Za isplatu mirovina potrebno je preko 41 milijardu kuna, a tijekom donošenja mirovinske reforme moglo se milijun puta čuti kako se otprilike pola toga skupi iz doprinosa, a preostali iznos se isplaćuje iz proračuna.
Dakle, ukupni dug zdravstva je 11 milijardi kuna (s time da svaki mjesec raste za nešto više od 200 milijuna kuna), a kod mirovina imamo “rupu” od 20 milijardi kuna koja nam se događa svake godine. I svake godine ju uspješno popunimo!
Pitali smo Predraga Bejakovića s Instituta za javne financije i Danijela Nestića s Ekonomskog instituta Zagreb čemu onda toliko drame oko dugova u zdravstvu, ako mirovine svake godine naprave ekstra trošak od dvadesetak milijardi kuna na koji se gotovo nitko i ne obazire.
Bejaković: U mirovinskom sustavu je to gotovo prešutno pravilo
Predrag Bejaković kaže da je teško jednoznačno reći u čemu je razlika između te dvije rupe u zdravstvenom i mirovinskom sustavu.
“U pravu ste što se tiče rupa, možda je stvar tradicije. U mirovinskom sustavu smo na to uvelike navikli iz mjeseca u mjesec duži niz godina, gotovo od početka samostalnosti Hrvatske. U zdravstvu je to ad hoc događaj koji gotovo postaje pravilo. U mirovinskom sustavu je to gotovo prešutno pravilo nastalih troškova, a u zdravstvu je to novija pojava na koju se tek trebamo naučiti”, kazao nam je Bejaković.
Ipak, napominje da je neočekivani porast troškova zdravstvenog sustava prisutan u čitavom svijetu.
“Nije utjeha, ali to je problem u cijelome svijetu. Zdravstvo je jedna tempirana bomba koja čeka da eksplodira, ljudi stare i zdravstvene usluge postaju sve skuplje. Činjenica je da se godinama ne radi na pitanju dugova”, kazao je Bejaković.
Nestić: Ta dva troška nisu baš usporediva
Danijel Nestić pak kaže kako dugovi u mirovinskom i zdravstvenom sustavu nisu usporedivi, prvenstveno zbog načina na koji su nastali.
“Sve ono što nedostaje u mirovinskom sustavu ili većina onoga što nedostaje u mirovinskom sustavu ima vrlo jasna zakonodavna uporišta. Proračun ima obavezu HZMO-u refundirati sva planirana sredstva. To postoji dugi niz godina, tu nema nekih dramatičnih promjena.
Dug u zdravstvu nije kreiran nikakvim posebnim zakonskim aktima, on je kreiran ponašanjem sustava, a konačno i ovom pandemijom. Taj se dug na drugačiji način treba tretirati i rješavati”, kaže Nestić.
Kao primjer navodi famozni dodatak od 27 posto na mirovine, mirovine po posebnim propisima i tranzicijski trošak II. stupa:
“Hrvatski sabor je donio te zakone, troškovi tih zakona su manje ili više predvidljivi, a hrvatski državni proračun je morao naći dodatna sredstva. I to se isplaćuje iz godine u godinu. Čak i čuveni tranzicijski trošak za uvođenje II. stupa je bio poznat u trenutku uvođenja reforme, znalo se i svjesno su doneseni zakoni o tomu, a državni proračun svjesno nadoknađuje manjak u sustavu. Radi se o predviđenim troškovima, pravila su zadana, postoje i tako se sustav ponaša. Nije stvar u tome da se sustav loše upotrebljava, ne postoji problem u upravljanju sustavom”, kazao je Nestić.
Najkraće moguće rečeno, za to smo se opredijelili kao društvo – birali smo političare, oni su donosili zakone, a danas imamo to što imamo.
Koliko je problematično što tako malo skupimo iz doprinosa?
O “rupi” u mirovinskom sustavu smo ljetos uoči izbora pitali i državnu tajnicu Ministarstva rada Majdu Burić. Ona nam je pak kazala kako ne bi govorila o rupama u sustavu te je rekla da cijela Europa ima problem s ukupnim troškom isplata svih mirovina i prikupljenim doprinosima.
Pitali smo Nestića je li tomu baš tako:
“Nije, barem ne u ovakvim razmjerima. Uzmite mirovine za braniteljsku populaciju, toga nema u drugim zemljama, barem ne u ovakvom obujmu. Ali mi smo imali rat, mi smo kao društvo odlučili honorirati i odrediti mirovinu više mirovine za one koji su stradali u ratu. Prema tome, donijeli smo takve propise i kao društvo smo prihvatili to kao dodatni trošak”, kaže Nestić.
Objašnjava nam kako prilikom svake reforme pokušava popraviti financijska slika cijelog sustava, ali pritom voditi obzira da mirovine budu prihvatljive. Kako bi smanjili “rupu” od 20 milijardi, Nestić kaže da možemo podići stopu doprinosa ili nastaviti trenutačni model gdje se dodatna sredstva uzimaju iz općeg proračuna.
“Prema našim projekcijama, taj jaz ili ta potreba proračuna da sufinincira mirovine će se tek vrlo blago smanjivati tokom godina. Prema nekim mojim projekcijama, ni za 50 godina nećemo biti blizu zatvaranja tog jaza. To će se morati uračunati u proračun ili ćemo morati raditi reforme kojima će za cilj biti zatvaranje tog deficita”, zaključuje Nestić.
