Proces deindustrijalizacije, koji je devedesetih godina započeo upravo s gašenjem tekstilnih pogona, najviše je utjecao na žensku radnu snagu, koja je prva ostala bez radnih mjesta i mogućnosti novog zapošljavanja. No, koliko god da je šivanje radnicama osiguravalo koricu kruha, toliko su bile eksploatirane i potplaćene.
Je li šivaći stroj alat osnaživanja ili eksploatacije pitaju iz zagrebačkog muzeja Nikola Tesla u sklopu izložbe “Žene i tehnika”, donoseći presjek ženskog rada u tekstilnoj industriji od Kraljevine Jugoslavije pa do 90-ih kada je deindustrijalizacija dovela do gašenja tekstilnih pogona i gubitka radnih mjesta.
Imale su dvostruko niže nadnice od muškaraca
Izum šivaćeg stroja domaćicama je olakšao taj dio kućanskih poslova, jer su mogle šivati brže. No, od profesionalnih švelja sada se očekivala i veća produktivnost, a plaće su ostale jednako niske i uvjeti rada jednako loši.
Tvornice odjevne konfekcije bile su poznate po nehigijenskim uvjetima rada i niskim plaćama. Posao tekstilne radnice bio je početkom 20. stoljeća jedan od četiriju najozloglašenijih poslova. U tom smislu izum šivaćeg stroja možda jest omogućio zapošljavanje većeg broja žena (jer su se i proizvodnja te broj tekstilnih radnji i tvornica povećali), ali ih nije oslobodio od eksploatacije, navode iz Tehničkog muzeja.
U Kraljevini Jugoslaviji u industriji odjeće, za šivaćim strojevima, radilo je više od 12.000 radnica. Samo u Zagrebu tridesetih godina 20. stoljeća radilo ih je više od dvjesto. Nadnice radnica u toj su industrijskoj grani u odnosu na one u ostalim industrijama bile najniže te ujedno dvostruko niže od nadnica muškaraca zaposlenih u istoj industriji. Osim u industriji odjeće velik broj djevojaka, primarno iz ruralnih područja, radio je na poslovima švelje u krojačkim obrtima. Njihovi radni uvjeti nisu bili bolji od onih u tvornicama – radilo se i danju i noću, a nadnice su bile niske.
Žene ostale bez posla i mogućnosti zapošljavanja
Između dva rata tekstilna industrija počela se sustavnije razvijati te je i broj tekstilnih radnica narastao. Većinom su to bile nekvalificirane radnice iz ruralnih područja. Godine 1932. na području Hrvatske žene su činile 57,43 posto ukupno zaposlenih u tekstilnoj industriji. Nakon Drugog svjetskog rata i intenzivne industrijalizacije Jugoslavije broj tekstilnih radnica ponovno raste.
Godine 1951. u NR Hrvatskoj u tekstilnoj industriji je bilo zaposleno 14.958 žena, od čega je velik broj radio u industriji odjeće, za šivaćim strojevima. Broj je u narednim desetljećima nastavio rasti i 1970. broj žena zaposlenih u tekstilnoj industriji u SR Hrvatskoj iznosio je gotovo 40.000.
Proces deindustrijalizacije, koji je devedesetih godina započeo upravo s gašenjem tekstilnih pogona, najviše je utjecao na žensku radnu snagu, koja je prva ostala bez radnih mjesta i mogućnosti novog zapošljavanja.
Šivaći strojevi na ovim prostorima bili su toliko vezani uz rad žena da su oni proizvedeni u hrvatskoj tvornici šivaćih strojeva Bagat, osnovanoj 1950. godine, nosili ženska imena – Jadranka, Ruža, Slavica, Višnja i Danica, zaključuju iz zagrebačkog Tehničkog muzeja “Nikola Tesla”.
