Vukovarac godinama traži djeda koji je nestao tijekom rata: ‘Tražit ću ga dokle god dišem, na bilo koji način’
Vukovarac Igor Korač na sve načine već godinama pokušava doznati gdje su posmrtni ostaci njegova djeda Ante. Njega su s pustare na Ovčari agresori odveli u Negoslavce, gdje su ga mučili, a nakon jednog ispitivanja nikad se nije vratio. Njegov unuk kaže da mu ne treba ni krivac ni počinitelj, samo želi dostojanstveno pokopati svog djeda.
Igor Korač traži djeda Antu koji je nestao za vrijeme okupacije Vukovara. | Foto: Facebook/Igor Korač
Brojne obitelji u Hrvatskoj niti 28 godina nakon završetka Domovinskog rata ne znaju što je s njihovim najmilijima. U evidencijama Ministarstva hrvatskih branitelja još je uvijek 1.812 nestalih osoba. Među njima je i djed 46-godišnjeg Vukovarca Igora Korača, koji je svoj život posvetio pronalasku njegovih posmrtnih ostataka.
U centru grada polijepio je jumbo plakate s njegovom fotografijom, imenom, datumom rođeja te datumom i mjestom nestanka te e-mail adresom na koju mu ljudi mogu javiti sve što znaju. Njegov djed Ante nestao je na pustari Ovčare u listopadu 1991. godine. Posljednje što o njemu Igor i njegova obitelj znaju jest da je odveden u Negoslavce.
– On me odgojio. Bio sam jako vezan za njega. Cijelo djetinjstvo proveo sam s njim. Zaslužio je da ga pronađem i dostojno pokopam. Tražit ću ga dokle god dišem, na bilo koji način. Zato sam i odlučio postaviti ovaj plakat, da upozorim na to da ga nema već 30 godina, da pokušam apelirati na savjest onih koji znaju gdje je. Recite mi gdje su mu kosti. Samo me usmjerite. Sam ću rukama kopati. Ne zanima me ni tko ga je ubio, ni gdje, ni zašto. Ne treba mi krivac, ni osumnjičenik, nitko. Samo kosti, rekao je Igor Korač novinarki 24sata Danijeli Mikoli.
Djetinjstvo kod djeda
Njegova baka Milica izgubila je svaku nadu da će pronaći ostatke svog supruga, kao i većina obitelji. No, Igor ustraje u njegovu pronalasku.
– Na početku Domovinskog rata djed je već bio u mirovini. Vozio je traktor za Vupik, a baka je radila na farmi krava. Živjeli su na pustari Ovčara, na kojoj je bilo tridesetak kuća i obitelji. Ta je pustara, naime, bila vlasništvo Vupika, koji je izgradio te kuće za svoje radnike. Odgojili su na toj pustari mog oca Ivana i njegove dvije sestre. U vrijeme rata svi su oni već imali svoje obitelji, prisjetio se Igor, koji je kao dječak svaki vikend i ljetne praznike provodio kod bake i djeda.
Kaže da je odrastao bez spoznaja o tome tko je Hrvat, a tko Srbin, jer je imao puno prijatelja srpske nacionalnosti. Tek s ratnim vihorom doznao je da je Hrvat. Ubrzo je njegov otac otišao braniti grad, a JNA je početkom listopada zauzela pustaru na Ovčari. Uz mnogo prijetnji i nasilnih upada u kuće, agresori su uspjeli protjerati većinu žitelja, pa i Igorovu baku, ali ne i djeda Antu.
– Govorio je da je star, da ga nitko neće dirati i da će hraniti stoku i kokoši. Bilo je još ljudi koji su tako razmišljali i ostali u kućama. Sve su ih odveli i svi se još vode kao nestali, rekao je Igor koji je kao 16-godišnjak s majkom i sestrom otišao u progonstvo.
Nestao bez traga
Njegov otac doznao je da je djed Ante odveden u Negoslavce. Tamo je navodno bio šest dana, vezan i fizički zlostavljan. Šestoga dana odveli su ga na ispitivanje s kojeg se nikad nije vratio.
– To nam je ispričala žena koja je preživjela stravu tog podruma. Ona je svjedok svega što se ondje događalo i zadnja ga je vidjela živog, rekao je Igor Korač, koji je za sve saznao nedugo nakon pada Vukovara.
